Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Antunove stranice
 
LJUBAV PREMA ZAPOSTAVLJENIMA

Piše Zvonimir Zlodi
 
Pun sućuti

Sv. Antun je posebno poznat kao čudotvorac. U većini slučajeva ona se odnose na njegovu pomoć kada su ga mnogi molili za posredovanje u njihovim raznim nevoljama. Gotovo sva njegova čudesa svjedoče o njegovoj sućuti prema ljudskoj bijedi, o ljubavi prema siromašnima, bolesnicima, zatvorenicima, oklevetanima, obespravljenima, zapostavljenima… Dakako, još je veću sućut iskazivao duhovno bijednima, onima koji su upali u teške grijehe, u zablude, nevjeru, zao život, onima koji su izgubili mir sa sobom, s bližnjima i Bogom, onima kojima je ovladao očaj i beznađe. Ovima je posvetio i za njih žrtvovao skoro sav svoj život od početka svoga javnog djelovanja do posljednjih trenutaka svoga boravka na zemlji. Zato je bio neprestano na putu, neumorno propovijedao, često po čitave dane ispovijedao, samo da nikome ne bude uskraćena radost povratka Bogu i ufanja u vječno spasenje. O ispovijedi je govorio:
Sakrament svete pokore, ispovijedi, zove se kućom Božjom, jer se u njoj grješnici pomiruju s Bogom, kao što se rasipni sin pomirio sa svojim ocem kada ga je ovaj primio u svoju kuću. Zove se i nebeskim vratima jer kroz ova grješnik ulazi da poljubi noge, ruke i lice nebeskog Oca. O Božje li uistinu kuće! O ispovijedi, spasonosnih li nebeskih vrata! Blažen tko kroz njih ulazi, blažen tko se u kući Božjoj nastani! Ponizite se, braćo, i uđite u Božju kuću kroz ta sveta vrata!“

Na istom je putu susretao i stvarnu, materijalnu bijedu svoga vremena.Prema toj bijedi nije mogao ostati ravnodušan.
Podsjetimo se, prije svega, kakve su bile tadašnje društvene prilike. Postojale su, među ostalim, velike razlike između pojedinih društvenih slojeva, između „viših“ i „nižih“, u stvari između s raznih razloga dobrostojećih i siromašnih, između povlaštenih i onih bez ikakvih prava. Prvi su krojili zakone, a drugi slušali i trpjeli! Prvih je bio mali broj, a drugih sve više i više. To je bilo uzrokom velike bijede, a isto tako i velike nepravde koja je ovladala tadašnjim društvom.

Antun je pozivao bogataše da dokazuju svoju vjeru, ali ne s mrvicama sa svoga stola, nego prema istinskom sudjelovanju u razdiobi zemaljskih dobara: „Tko posjeduje dobra, nakon što je zadržao za sebe koliko mu je potrebno za hranu i odjeću, sav ostali suvišak mora dati potrebnom bratu, za koga je Krist umro. Ako ne da, ako svoje srce zatvori pred siromašnim bratom, tvrdim da teško griješi, jer u njemu nema ljubavi Božje.“ Možda se ove Antunove riječi čine prezahtjevnim i pretjeranim, no izraz su njegova stava ne toliko prema bogatima koliko prema bogatstvu, kao i osjećaja – vjerojatno zbog tadašnjih društvenih prilika – za pravednije odnose među ljudima. Ne bi li, međutim, te i takve Antunove riječi ipak bile primjerenije za ovo naše vrijeme?

Pozivao se, svakako, na Božje zahtjeve i njegovu pravdu, kojoj nitko ne može izbjeći: „Jao onima koji imaju pune podrume i žitnice i dobro opskrbljen dom, dok goli i gladni siromasi kucaju na njihova vrata! Njima se onda daje nevoljko i nešto malo od preostataka… Doći će, doći trenutak kada će i dobrostojeći zaklinjati pred vratima: ‘Gospodine, Gospodine, otvori nam!’, no oni koji prije nisu htjeli čuti, čut će: ‘Zaista vam kažem, ne poznam vas!’“
Poznato je kako je u Padovi pred kraj svoga života, za vrijeme „velike korizme“, uspio potresti savjesti mnogih bogataša i lihvara i pobuditi ih na pokajanje i javno ispovijedanje svojih grijeha. To je, međutim, bio tek prvi korak u uspostavljanju Božje i ljudske pravde. Čim je led bio probijen, zahtijevao je od njih da vrate što su nepravedno ili lukavo stekli i prisvojili. Uspio je i u tome. Prvi njegov životopis, Assidua, kaže da su mnogi „zalagali kuće i posjede i novac donosili pred njegove noge kako bi se, prema njegovu sudu, mogao vratiti onima kojima je bio nepravedno otet.“

Antun je u isto vrijeme i izravno prešao na polje društvene pravde. Smatrao je, naime, nepravdom što su mnogi, doduše prema tadašnjem zakonu, bili lišeni slobode jer nisu mogli isplatiti obveznice. Zato je zahtijevao da se svi takvi puste iz zatvora. Poradio je, štoviše, i na izmjeni spomenutog zakona. Uspio je i u tome. Dokument o tome čuva se među statutima grada Padove i glasi ovako (u skraćenu obliku): „Odredba od 15. ožujka godine Gospodnje 1231. pod gradonačelnikom Stjepanom Badoerom: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Na zamolbu poštovanog brata Antuna, reda manje braće, zaključeno je i određeno kako slijedi: Od sada unaprijed nitko ne može biti zatvoren zbog prošloga ili budućeg zaduženja ili duga u novcu, ako je spreman na naknadu. Ovo vrijedi za dužnike i jamce… Ovu odluku ne mogu ubuduće ni na koji način izmijeniti, smanjiti ili dokinuti ni narodna skupština, ni gradsko vijeće, ni gradski pravnici…“ Dužnici su, doduše, morali biti „spremni na naknadu“, ali nisu više išli u zatvor. Time im je znatno bilo olakšano, pogotovo očevima obitelji: ostajući na slobodi, mogli su raditi i dugove malo pomalo isplaćivati te ujedno sebe i svoje uzdržavati. Bilo je i to puno. Zaslugom sv. Antuna!

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s