Nekako kroz razgovore s mojim kolegicama uvijek se provuce i pitanje: A cega si se ti odrekla u korizmi? Ja vjerujem da je glas savjesti u nama zapravo glas koji nas opominje da nešto ne radimo ispravno. Godinama sam vodila bitku sama sa sobom u doba korizme. I ja sam jedna od onih koji žele spojiti ugodno s korisnim. Tako sam se nekoliko godina odricala slatkiša ili ugljikohidrata, cigareta, vina, gaziranih sokova, ili tako sve nekih bezveznih stvari. Sve kao, velika žrtva, a zapravo u pozadini, možda smršavim, možda mi se glasnice odmore, možda se ten popravi, možda... Nije to odricanje u pravom smislu rijeci. U posljednjih nekoliko godina citam po novinama izjave mojih dragih poznatih kolega, raznih zanimanja. Svi se necega odricu. Jedan poznati bracni par tako kaže da vec godinama u korizmi jede samo voce i pije svježe vocne sokove. Dode im to kao cišcenje organizma. Mnogo je još takvih primjera i sama priznajem kako mi takva odricanja nisu strana. Ali vratimo se sada onom slabašnom glasicu u nama, zvali ga mi savjest ili kako god tko želi. Cesto moja odricanja nisu bila uspješna. Cesto sam poskrivecki pušila vec treci dan, pojela cijelu cokoladu s rižom drugi tjedan, popila kavu, ili što god vec. Razlog mojih posrtanja je ipak bila spoznaja da takva odricanja i nisu baš nešto. Uzdržavanje u neumjerenostima jela i pica, želja za zdravim životom i time zdravijim tijelom, samo po sebi nije loše, dapace poželjno je, ali kakve veze to ima sa smislom korizme, s odricanjem od samog sebe, svoje sebicnosti, bahatosti, umišljenosti? Ispricat cu vam što mi se dogodilo prije nekoliko godina, a još danas se vrlo cesto toga sjetim, osobito u vrijeme korizme. U zgradi u kojoj živim, do prije nekoliko godina u podrumu je živio jedan stari, stari gospodin. Živio je sam, samcat. Žena umrla, sin živi daleko preko oceana, on samuje u svojoj sobici u podrumu i ceka neizbježno. Kuhajuci svakodnevno za svoju obitelj, povremeno bih se spustila do njegova sobicka i odnijela malo tople hrane, jer on sam vec dugo nije kuhao sam za sebe. Naravno da ga je to veselilo, fino je mirisalo, a i na trenutak nije bio sam. Nekoliko puta je pokušao zapoceti razgovor, jednom je cak spomenuo albume s fotografijama i slike unucadi koje mu redovno šalje sin iz dalekog svijeta. “Ne mogu danas, susjed, klinci su sami”, “Mlijeko mi je na štednjaku”, “Moram hitno na sastanak”, - bile su samo neke od laži kojima sam se opravdavala. Sve dok u jednom trenutku, ne sjecam se više kada, nisam zacula onaj glasic s pocetka ove price. Bilo me sram kad sam shvatila da njemu ne treba toliko topla hrana, koliko topla rijec i moje društvo; potvrda da je nekome stalo do njega, da ga netko uvažava. Nije me još dugo trebao, uskoro je sin doputovao s druge strane svijeta srediti formalnosti oko sprovoda. Ja sam stigla još taman toliko da jednom sjednem na njegov ofucani kauc i prolistam zajedno s njim nekoliko starih fotografija. Ne mogu zaboraviti srecu u njegovim ocima kad mi je pokazivao požutjele fotografije svoje mladosti. Topli obrok se na stolu hladio, a meni je oko srca bilo sve toplije. Od te godine, u korizmi se odricem sebe, svoje umišljenosti, neimanja vremena za druge, osobito najbliže. Probajte i vi, sigurno ima netko tko treba vaš trenutak, vaš osmijeh. Uz to, ispecite kolac od srca i poklonite susjedu. |