Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Izazovi
 
TOPLI OBROK

Piše Sanja Doležal
 
Odricanje u korizmi

Nekako kroz razgovore s mojim kolegicama uvijek se provuce i pitanje: A cega si se ti odrekla u korizmi?
Ja vjerujem da je glas savjesti u nama zapravo glas koji nas opominje da nešto ne radimo ispravno. Godinama sam vodila bitku sama sa sobom u doba korizme. I ja sam jedna od onih koji žele spojiti ugodno s korisnim.
Tako sam se nekoliko godina odricala slatkiša ili ugljikohidrata, cigareta, vina, gaziranih sokova, ili tako sve nekih bezveznih stvari. Sve kao, velika žrtva, a zapravo u pozadini, možda smršavim, možda mi se glasnice odmore, možda se ten popravi, možda... Nije to odricanje u pravom smislu rijeci.
U posljednjih nekoliko godina citam po novinama izjave mojih dragih poznatih kolega, raznih zanimanja. Svi se necega odricu. Jedan poznati bracni par tako kaže da vec godinama u korizmi jede samo voce i pije svježe vocne sokove. Dode im to kao cišcenje organizma. Mnogo je još takvih primjera i sama priznajem kako mi takva odricanja nisu strana. Ali vratimo se sada onom slabašnom glasicu u nama, zvali ga mi savjest ili kako god tko želi.
Cesto moja odricanja nisu bila uspješna. Cesto sam poskrivecki pušila vec treci dan, pojela cijelu cokoladu s rižom drugi tjedan, popila kavu, ili što god vec. Razlog mojih posrtanja je ipak bila spoznaja da takva odricanja i nisu baš nešto. Uzdržavanje u neumjerenostima jela i pica, želja za zdravim životom i time zdravijim tijelom, samo po sebi nije loše, dapace poželjno je, ali kakve veze to ima sa smislom korizme, s odricanjem od samog sebe, svoje sebicnosti, bahatosti, umišljenosti?
Ispricat cu vam što mi se dogodilo prije nekoliko godina, a još danas se vrlo cesto toga sjetim, osobito u vrijeme korizme.
U zgradi u kojoj živim, do prije nekoliko godina u podrumu je živio jedan stari, stari gospodin. Živio je sam, samcat. Žena umrla, sin živi daleko preko oceana, on samuje u svojoj sobici u podrumu i ceka neizbježno. Kuhajuci svakodnevno za svoju obitelj, povremeno bih se spustila do njegova sobicka i odnijela malo tople hrane, jer on sam vec dugo nije kuhao sam za sebe. Naravno da ga je to veselilo, fino je mirisalo, a i na trenutak nije bio sam.
Nekoliko puta je pokušao zapoceti razgovor, jednom je cak spomenuo albume s fotografijama i slike unucadi koje mu redovno šalje sin iz dalekog svijeta.
“Ne mogu danas, susjed, klinci su sami”, “Mlijeko mi je na štednjaku”, “Moram hitno na sastanak”, - bile su samo neke od laži kojima sam se opravdavala.
Sve dok u jednom trenutku, ne sjecam se više kada, nisam zacula onaj glasic s pocetka ove price. Bilo me sram kad sam shvatila da njemu ne treba toliko topla hrana, koliko topla rijec i moje društvo; potvrda da je nekome stalo do njega, da ga netko uvažava.
Nije me još dugo trebao, uskoro je sin doputovao s druge strane svijeta srediti formalnosti oko sprovoda. Ja sam stigla još taman toliko da jednom sjednem na njegov ofucani kauc i prolistam zajedno s njim nekoliko starih fotografija. Ne mogu zaboraviti srecu u njegovim ocima kad mi je pokazivao požutjele fotografije svoje mladosti. Topli obrok se na stolu hladio, a meni je oko srca bilo sve toplije.
Od te godine, u korizmi se odricem sebe, svoje umišljenosti, neimanja vremena za druge, osobito najbliže.
Probajte i vi, sigurno ima netko tko treba vaš trenutak, vaš osmijeh. Uz to, ispecite kolac od srca i poklonite susjedu.

 

 

© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr
U suradnji s