Svi će me narodi zvati blaženom, jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!

      Popričesna pjesma

Papa Pavao VI. u svojoj enciklici o štovanju Marije sažeto iznosi sve bitno o ovom blagdanu: “Liturgija slavi blaženu Djevicu Mariju, koja u svome tijelu nosi Sina i posjećuje Elizabetu da joj pruži pomoć svoje ljubavi i da proglasi milosrđe Boga Spasitelja” (br. 7.). Iako je pohod bl. Djevice Marije Elizabeti veliki “milosni događaj”, liturgijsko je slavljenje tog događaja tek novijeg datuma. Svakako, vrijedno spominjanja kao i razmišljanja o praktičnoj primjeni pouke i poticaja što iz njega snažno i zahtjevno proizlaze.

Biblijski opis Marijina pohoda Elizabeti (Lk 1, 39-56) ulazi, koliko je poznato, u rimsku liturgiju u 6. stoljeću, no samo kao uvrštenje tog opisa u kvatrene dane Došašća, odnosno u treću adventsku nedjelju, a ne kao samostalan blagdan. Da to postane, potrebno je čekati sve do 14. stoljeća. Tek tada je, naime, praški nadbiskup Ivan Jenstein (1348.-1400.) osobno sastavio misne obrasce i časoslov za blagdan “Pohođenja Marijina” i 1386. god. ustanovio ga za svoju nadbiskupiju. Nije na tome stao: iste je godine zamolio papu Urbana VI. da blagdan proširi na čitavu Crkvu, što se i počelo pripremati nakon njegova povratka u Rim 1389. godine, i to iz Genove, gdje se zbog protupape Klementa VII. morao privremeno skloniti. Štoviše, sljedeću je godinu 1390. papa proglasio jubilarnom i tom je prigodom k trima rimskim bazilikama pridružio i baziliku Svete Marije Velike. Umro je međutim u listopadu iste godine, pa je tek njegov nasljednik Bonifacije IX. službeno uspostavio taj blagdan s odredbom da se slavi 2. srpnja. Za vrijeme općeg sabora u Firenci (1438.-1445.) to su prihvatili i sirski, maronitski i koptski patrijarsi. Tako je ostalo sve do novoga rimskog kalendara iz 1969., odobrenog od pape Pavla VI., i otada se kao blagdan slavi 31. svibnja.

Bl. Djevica Marija, nakon navještaja anđela Gospodnjeg da će po Duhu Svetom začeti i roditi Sina – a on će se zvati Sin Previšnjega, “žurno se zaputi u planinski kraj prema jednom kraju Judinu” (Lk 1, 39) da pohodi svoju već šest mjeseci trudnu rodicu Elizabetu. Bijaše to susret dviju velikih žena, po svojim sinovima predstavnica dviju epoha, Staroga i Novoga zavjeta: “Do Ivana (Elizabetina sina) sežu Zakon i Proroci. Otada se navješćuje (po Isusu, Sinu Marijinu) Radosna vijest o kraljevstvu Božjem” (Lk 16, 16). Elizabeta pri susretu pozdravlja Mariju: “Blagoslovljena si ti među ženama! I blagoslovljen plod utrobe tvoje! Odakle meni to da majka moga Gospodina dolazi k meni? Blažena ti što si povjerovala…” ( usp. Lk 1, 42-45). Marija je nato izrekla svoj veličajni “Veliča duša moja Gospodina…” Očito proizlazi da Marija i Elizabeta slave čudesna djela spasenja, tj. Gospodina po kojemu se spasenje ostvaruje. Shvatiti taj presudni spasenjski događaj, u kojemu je svakako Marija uz Sina imala izvanrednu ulogu, znači doista ući u srce samoga blagdana.

Evanđelje naglašava ushićenje i radost zbog prisutnosti Gospodina, koji je pohodio svoj narod za njegovo spasenje. No, također i Marijinu žurbu punu ljubavi prema Elizabeti kada joj je bila potrebna pomoć. Liturgija riječi tako očituje dva temeljna čimbenika našega vjerskog života: radost što je Duh Sveti pobuđuje u svakome tko je savršeno poslušan Bogu, i velikodušnu ljubav prema bližnjemu po Božjoj prisutnosti u duši. Sam je Bog jednom, u tijelu, sišao na zemlju, no otada ostaje zauvijek s nama: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Mt 28, 20). Sve je u tome da ga s ljubavlju nosimo u svom srcu kao što ga Marija nosila u sebi, i da činimo djela ljubavi kao što je ona činila. I da je častimo i slavimo, kako ju je častila i slavila sv. Elizabeta.