Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
DJECA BEZGRANIČNO VOLE

Razgovarao Ivan Penava
 
Razgovor s prof. Ljiljom Vokić, predsjednicom udruge “Hrvatska žena”

Prof. Ljilja Vokić je rođena u Ljubuškom. Odrasla je u obitelji s četiri sestre i bratom. Diplomirala je književnost 1972. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Svoje prve godine kao učiteljica je provela u Ljubuškom, da bi zatim došla u Zagreb gdje je postala ravnateljica VII. gimnazije, a neko vrijeme je bila i ministrica prosvjete i športa Republike Hrvatske.
Mnoge udruge nastoje okupljati žene i pomagati im u njihovim potrebama. No, pitamo li se kakvu sliku žene pojedine udruge predstavljaju? Danas vam predstavljamo udrugu “Hrvatska žena”, koja je domoljubnog i katoličkog usmjerenja. O njoj će nam govoriti njezina predsjednica gđa Vokić.

 

Kad ste zapoceli raditi u školi, je li Vam bilo teško uskladiti posao i obitelj?
U pocetku mi je mama cuvala djecu. Tada ih je bilo dvoje. Kasnije su starije cuvale mlade. Moja djeca nisu nikada išla ni u jaslice ni u vrtic jer sam ipak vremenski kratko radila. Mucili smo se. Ima divna Andriceva misao: “Nakon jedne teške odluke sve postaje lako.” Ako ste se na neke stvari odlucili, onda to ne predstavlja nikakvu poteškocu.

Predsjednica ste udruge “Hrvatska žena”. Koliko suradujete s drugim udrugama žena koje su clanice “Ženske mreže Hrvatske”?Nedavno sam bila gost na HRT-u i kad su rekli da ce biti predstavljena udruga “Hrvatska žena”, jedan je od urednika rekao: “Kakva Hrvatska žena?!” Ocito za nas nema mjesta na HRT-u. Imali smo i konferenciju za novinare da iznesemo što smo radili. Nikad to nije bilo objavljeno ni u jednim novinama. Novine vole senzacije, a što se tice “Ženske mreže” i takvih udruga, ja placem za novcem koji one dobiju od države. To je bolje dati sirotinji, a one neka rade volonterski.

Kažete da pomažete obitelji s više djece. Znaci li to da na ženu gledate jedino kao majku?
I kao majku i kao ženu. Mislim da je osnovna stvar zapravo dobrociniteljica, ona koja pomaže. Mislim naravno na clanice našega Društva.

Treba li se žena u hrvatskom društvu još boriti za svoja prava?
Ja sebe osobno nisam nikada smatrala u drugom planu. Mislim da nesigurne i slabe žene uvijek traže neka svoja prava. Prava se uzimaju. Ne treba meni nicija suglasnost za ono što meni pripada, a to je da meni kao ženi i kao majci pripadaju ista prava kao i muškarcu. Kao žena ja sam bila ministrica, jedna jedina dvije i pol godine u Vladi. Kao žena ja sam ravnateljica, kao žena ja sam profesorica, kao žena ja sam majka, kao žena ja sam predsjednica udruge i kao žena sam domacica, cistim i perem prozore, spremam rucak.

Postoji li neki recept kako ste to sve ostvarili u svojem životu?
Mislim da je najvažnije imati unutarnji mir koji dolazi od Boga. Ako se predate Bogu vec ste puno toga riješili. Mnogima koji imaju poteškoca kažem: “Daj to Bogu i vec si skinuo sa sebe!” Mir se pronalazi u duhovnosti, u snazi, u molitvi i prihvacanju života onakvim kakav jest. Sv. Franjo kaže da se ponizno podnosi ono što se ne može mijenjati, da se hrabro mijenja ono što se može mijenjati i da se nauci razlikovati jedno od drugog.

Kako pomoci nesigurnim i slabim ženama, posebno zlostavljanim ženama?
U društvu se dogada deformacija pristupa nasilju prema ženama. Ta ženska kuca u koju dolaze zlostavljane žene je jedan vrlo plemeniti cin. Ali za mene bi kao gradanku ove države bilo puno pametnije da se nasilnici smještaju u takve kuce i da oni budu obilježeni. Nasilnik treba napustiti obitelji i djecu, a da žena ostane sa svojom djecom.

Kako mlade djevojke odgajati za odgovoran život žene?
Pa prvenstveno se djeca odgajaju u obiteljima. Majke su te koje nakon 15-te godine života preuzimaju tu tzv. identifikacijsku karticu svoje kceri. One su te koje mlade djevojke moraju usmjeravati prema pravim vrijednostima, koje ce njoj odrediti identitet žene. Najbolje se odgaja primjerom. Jer ako savjesno i odgovorno ispunjavate svoje obveze, ako se ujutro na vrijeme dižete, ako djeca imaju skuhan rucak, ako im je sve cisto i opeglano onda i oni vide da vi radite i onda se oni uce isto raditi.

Što biste vi savjetovali mladim djevojkama studenticama: krenuti putem karijere ili se upustiti u avanturu obitelji? Znamo da svaki duži izostanak s posla usporava napredak u poslu.
Iskreno govoreci ja za prvo troje nisam ni imala porodiljni. Ja bih na prvo mjesto stavila obitelj jer jedini tko vam se raduje bezuvjetno su vaša djeca. Kad dodete u kucu znate da vas samo oni vole. A sve drugo je racunica. A vi kad imate obitelj možete i sve drugo. Ja nisam ušla u politiku sa 26 ili 36 godina nego sa 46 godina. Kad vec imate na neki nacin sreden život, kad ste vec rodili djecu, kad vec imate iskustvo životno, kad se lakše nosi sa stvarima. Znam mlade žene koje su se posve posvetile karijeri i dodu doma, cipele bace i onda su same.

Iako više niste aktivni u politici ostali ste aktivni u hrvatskoj javnosti. Clan ste Hrvatskoga kulturnog vijeca, potpisali ste Prosvjed i apel Europskom parlamentu i Vijecu sigurnosti OUN-a. Recite po cemu se Hrvatice razlikuju od drugih žena u svijetu?
U kontekstu prostora i vremena Hrvatice su žene kao i sve druge po puno toga. One imaju odredene tradicionalne vrijednosti koje se nesmiljeno ruše. Mislim da žena Hrvatica mora izici iz onih tradicionalnih okova u pozitivnom smislu. Nisam za to da se žena u anarhijskom smislu koristi slobodom, vec da slobodu koristi kao mogucnost ostvarenja sebe kao žene, sposobne i pametne osobe koja ima mjesto kojem pripada.

Cesto idete u Medugorje. Što vas privlaci tamo?
U Medugorju ja sam svjedocila ono što se dogodilo mom sinu. U Vecernjem listu sam svjedocila o tome za 25. obljetnicu ukazanja u Medugorju. Mislim da je Medugorje mjesto velike duhovne obnove svijeta. O tome ukazuje li se Gospa djeci ili ne držim se onoga što je rekao i mostarski biskup Žanic citirajuci Sveto pismo: “Ako bude od Boga, trajat ce, ako je od ljudi, propast ce.” Mene osobno privlaci ta tišina, taj mir, taj osjecaj duhovnosti, povezanosti cijeloga svijeta na jednome mjestu jer dolaze vjernici iz cijeloga svijeta.

Potjecete iz župe sv. Antuna na Humcu. Koliko se štuje sv. Antun u vašoj obitelji?
Sv. Ante je zaista zaštitnik nemocnih i bolesnih. Ali on je meni odmah iza Majke Božje. Naravno da su svi sveci Bogu dragi. Kod nas za Antunovo bude velika župna svecanost gdje dode i 20000 ljudi. Nakon što se devet dana išlo bos do crkve i na koljenima oko kipa sv. Ante ispunilo se, možemo reci, duhovnu stranu, a za blagdan sv. Antuna je bila ona tjelesna strana – susret, razgovor i slavlje.

Mnogi Vas bivši ucenici hvale da ste bili izvanredna profesorica. Na jednom je mjestu g. Andrej Broz rekao kako ste ga uspjeli potaknuti da procita svu lektiru.
Rekao je da sam imala nevjerojatnu moc motivacije. U razred sam uvijek ulazila recitirajuci. I s osmijehom sam ulazila i oni su me znali pitati kako sam ja uvijek raspoložena. Vi mi niste krivi ništa i da nisam raspoložena ja moram s vama biti onako kako ucitelj mora biti. Nastojala sam uvijek omoguciti da oni govore, da iznose svoje stavove. Cak je i Joško Lokas bio moj ucenik, pa sam ga motivirala da ide studirati književnost.

Cime se bavi udruga “Hrvatska žena”?
Društvo “Hrvatska žena” je udruga domoljubne i katolicke orijentacije utemeljena 1921. godine i poceta gušiti se 1942/’43., a ugušena potpuno 1945. Dio žena koji je prebjegao vani je sacuvao taj program i one imaju i dandanas ogranak u Chicagu, a ovdje je 1990. uspjela Gorana Turic sa ženama iz Petrinje obnoviti njezin rad i u Zagrebu. Od tada se jednim dijelom bavi humanitarnim radom. Imali smo predavanja o bolestima, likovne radionice itd. Nedavno smo pomogli Domu sv. Josipa koji vode sestre karmelicanke u Hrvatskom Leskovcu sa donacijom od 35000 kuna. Onda smo obitelji na Svetojurskom bregu u Zagorju pomogli sagraditi kucu, a jednako i obitelji Gazdek kod Popovace. Obitelji Božic kod Virovitice pomogli smo s kumstvima, tako da je kumovao i gradonacelnik Zagreba g. Bandic. Sad se rodilo dvanaesto dijete u toj obitelji. Zahvaljujuci direktoru Stanograda g. Zvonku Škegri uredujemo kucu koju je on kupio za obitelj iz Kumrovca koja ima petero djece, a koja živi u Titovoj kleti od 8 kvadrata. Za Knin smo uspjeli skupiti 745000 kuna i pomogli smo 11 obitelji s petero i više djece.

Kako ste došli na mjesto ministrice prosvjete i športa?
Dok sam bila ravnateljica ovdje u VII. gimnaziji 1993. godine dogodio se trotjedni štrajk prosvjetara. Onda smo nas nekoliko ravnatelja tražili prijem kod predsjednika Tudmana. Tada sam tadašnjoj ministrici Girardi Jurkic rekla da nema kontrolu nad školstvom i da sindikat zapravo upravlja. Rekla sam otvoreno bez ikakvog uvijanja jer sam znala da mene moj dnevnik ceka. I to se pokojnom predsjedniku jako svidjelo. I nakon nekog vremena me pitao bih li se željela angažirati.

 

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s