Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Crtice iz duhovnosti crkve
 
POJAVA REDOVNIŠTVA

Piše Bernardin Filinić
 
Jedno ti nedostaje

Iako nalazimo neke pojave redovništva i izvan kršćanstva, kao na primjer kod Esena, izvor redovništva u Crkvi je posve i samo kršćanski, tj. nasljedovanje Krista. Od polovice trećeg stoljeća, kada se kršćanstvo i po svjedočansvu mučenika naveliko umnožilo, posebno na Istoku, poprimilo je kod mnogih oznake mlakosti, prema knjizi Otkrivenja 3,15. To se posebno vidjelo za Decijeva progonstva 250. godine, kada se dogodilo prvi put da je veliki broj kršćana pred strahom od smrti žrtvovao idolima (sacrificati) ili pak potpisao potvrdu da su žrtvovali (libelatici).
Upravo tada Bog daje Crkvi jedan novi dar, dar redovništva. Prema životopisu njegova suvremenika sv. Atanazija, bogati mladić iz Egipta Antun čuje riječ Isusa Krista iz Evanđelja: “Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.” (Mk 10,21) Antun je poslušao Isusov poziv, razdao sva svoja dobra, dao siromasima i pošao živjeti kao Isus. Radio je svojim rukama i naviještao Radosnu vijest svojim životom. Svjedočio je Evanđelje.

 


Antun opat

Uzrok mlakosti u kršćanstvu i u samom redovništvu kroz povijest je prije svega imetak, novac. Bogataš iz Evanđelja je vršio sve zapovijedi osim prve: “Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene”, jer kad mu je Bog rekao da razdijeli imetak, on nije poslušao jer je drugi bog gospodario njime tj. bogatstvo. “On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.” (Mk 10,22)
U kršćanstvu Bog dopušta da nestanu ili odlaze iz njegove Crkve cijele biskupije i redovničke zajednice, kada se obogate i klanjaju krivome bogu-imetku.
Karakteristika prvotnog redovništva, njegova evanđeoskog biljega, jest upravo u tome: monasi, kao i apostoli prije njih, ostavljaju sve da mogu slijediti Krista. U ljubavi prema Bogu odriču se svijeta radi spasenja svijeta.
Antun je imao velike borbe protiv napasti tijela i đavla, kako piše Atanazije. Tu se očituje snaga Božje milosti u ljudskoj slabosti, kako veli Pavao (Gal 2,20), pobjeda uskrsloga Krista nad smrću grijeha. Gledajući taj mir, radost i blagost koje je Antun nosio kada se vratio da pomogne ljudima, mnogi su poželjeli postati kao on.


Pahomije cenobit

Vojnik Pahomije u Gornjem Egiptu obratio se gledajući život kršćana, njihovo zajedništvo, međusobnu ljubav. Kao odrasli muž dao se poučiti i krstiti na početku četvrtog stoljeća. Najprije je živio kao eremit poput Antuna, a zatim je polako skupljao prvu redovničku zajednicu u povijesti Crkve. Dao je prvo pravilo zajedničkom životu cenobita, prema idealu prve kršćanske zajednice opisane u Djelima apostolskim: “Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.” (Dj 2,42) Ili: “U mnoštva onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im bijaše sve zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost.” (Dj 4,32-33)
Slično kao i bratu i sestra Pahomijeva Marija sabrala je djevice na zajednički život u prvom poznatom ženskom samostanu. Djevičanstvo je u prvotnoj Crkvi postao znak zaručnice koja slijedi zaručnika Jaganjca kamo god on pođe.


Makarije anahoret

Usporedno sa brzim širenjem zajedničkog života redovnika ili cenobitizma i dalje se, posebno u Donjem Egiptu, šire anahoreti živeći slično Antunu. Tu je vodeći primjer Makarija, koji je osnovao brojne kolonije anahoreta kraj pustinje Scete i dalje.
Istovremeno već početkom četvrtog stoljeća nastaju redovničke zajednice, eremiti u Siriji kod Antiohije i u Isusovoj domovini Palestini, gdje dolazi iz Rima naš sv. Jeronim te koncem četvrtog stoljeća i početkom petog osniva muške i ženske samostane.
Na istoku najznačajniji crkveni oci žive kao redovnici pa kao biskupi. Tu možemo spomenuti sv. Efrema, posebno sv. Bazilija Velikog koji je napisao pravila koja i danas vrijede u istočnoj Crkvi, pa sv. Grgura Nazijanskog i sv. Grgura iz Nise.
Na Zapadu redovništvo svećenika osniva i obraćenik sv. Augustin kao biskup Hipona, te je za to i napisao Pravilo. Oni će se proširiti u Srednjem vijeku u obnovama svećeničkog života kao regularni kanonici.
Ocem redovništva na kršćanskom Zapadu smatra se sv. Benedikt, rodom iz Nursije u Umbriji. Na prijelazu iz petog u šesto stoljeće, u vrijeme kriznog razdoblja seobe naroda, osniva redovničku zajednicu u Monte Cassinu i svojim pravilom redovničkog života pod lozinkom “moli i radi”, postavlja u ranom Srednjem vijeku temelje kršćanske duhovnosti i civilizacije na Zapadu.

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s