Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
NAPUKNUTA AMFORA

Piše Ljudevit Maračić
 
I bez idealnih rješenja do uspjeha...

Svi smo pomalo načeti i izranjeni, fizički ili psihički, podjednako. Bolnice nemaju dovoljno mjesta. Ali, ako želimo sami sebi pomoći, prepustimo se Bogu da naše nesavršenosti pretvori u istinske divote.
Često sanjamo ono što se nikad neće ostvariti. Ujutro se raspline s dnevnim svjetlom. Ali ono malo što se ponekad ostvari, daje nam snagu da i dalje rado sanjamo. Izražavamo i izričemo tolike molitve, bez ikakva odgovora, makar uz dugotrajan i strpljivi poček. Ono malo što biva uslišano, daje nam snagu da i dalje molimo. Putem prosipamo toliko zrnja koja vrapci pozobaju. Ali oni zlatni klasovi koji su ipak dozreli, vraćaju nam volju da i dalje sijemo.
Ipak, redovito svi mi uvijek želimo i očekujemo najbolje rješenje. Tražimo idealnog princa.
Za duhovitoga turskog šaljivčinu, legendarnoga Nasrudin-hodžu, kažu da je jednom sjedio pred svojim dućanom, kad ga je posjetio prijatelj da mu priopći veliku novost. “Upravo se kanim ženiti, pa sam vrlo uzbuđen. A jesi li ti ikad pomislio da se oženiš?”, upita Nasrudina, koji mu, nakon kratkog razmišljanja, odgovori: “Da, kako da ne! Kad sam bio mlad, to sam jako želio. Htio sam pronaći savršenu ženu. Pošao sam u Damask, u Kairo, u Istanbul, ali nisam uspio pronaći onu koja bi mi odgovarala. Napokon, kada sam već bio odustao, naišao sam na jednu koja mi se učinila najprikladnijom za mene. Ipak, nismo se uspjeli oženiti.” Prijatelj znatiželjno upita: “A zašto se niste oženili?” Na svoj duhovit način Nasrudin-hodža odgovori: “Na žalost, i ona je tražila savršenog muža!”
Neki neoženjeni čovjek tražio je preko kompjutora savršenu vezu: “Želio bih ženu dražesnu i umiljatu, koja voli vodene sportove i grupne aktivnosti.” Dobio je tuš-odgovor: “Oženi se pingvinom!”
Pravo je umijeće znati prihvatiti drugoga sa svim slabostima i nesavršenostima, različitostima i nedostacima, koji neće biti plod našega beskorisnog sanjarenja. Jer i nesavršeno može dovesti do radosti i sreće.
Kažu tako da je neki seljak, u ona stara dobra vremena kada nije bilo vodovoda, svaki dan natovario na magarca dvije amfore i odlazio do obližnjeg vrela po vodu. Jedna je od amfora, onako stara i dotrajala, pomalo propuštala vodu, dok je druga, novija i netaknuta, čuvala tekućinu bez prolijevanja kapi vode. Stara je i oštećena amfora, vidjevši kako propušta vodu, s dosta zavisti gledala na drugu amforu, koja joj se hvalila: “Vidiš, ja nisam beskorisna kao ti, ne prolijevam nijednu kap, koje ti gubiš cijelim putem.”
Sljedećeg jutra, stara se amfora povjerila seljaku: “Znaš, svjesna sam svojih ograničenja. A ti zbog toga gubiš vrijeme, trud i novac. Kada dolazimo do sela, ja sam napola ispražnjena. Oprosti mi slabosti i rane. Ako hoćeš, možeš me odbaciti.” Seljak ne odgovori ništa, a drugog dana, kad su se vraćali s vrela, reče oštećenoj amfori: “Pogledaj bolje na rubove puta. Što vidiš?” Zatečena amfora primijeti: “Lijepo je, ima dosta cvijeća i trave.” Seljak zaključi: “Tako je baš zahvaljujući tebi koja svakog dana iz svojih napuklina natapaš rubove puta. Ja sam to davno primijetio, bacio sam sjeme za cvijeće i tako si, ni ne znajući stalno zalijevala suhu zemlju. Nisi nimalo suvišna.”
Kada vidimo nešto nesavršeno, napuknuto, ranjeno, u sebi ili oko sebe, svejedno, sjetimo se ovoga dražesnog poučka stare amfore. Bog i iz nesavršenih napuklina može i zna stvarati divote.

 

 


© 2006 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s