Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Priča
 
UMJESTO PUTOVNICE OČE NAŠ

Piše Ana Vrček
 

Bilo je to za vrijeme Domovinskog rata. Često su nam dolazili prognanici i izbjeglice i molili od nas pomoć bilo koje vrste. Tako je jednoga dana u našu humanitarnu udrugu došao jedan “Bosanac” koji je tražio za vlak, da bi mogao dalje u Austriju nešto zaraditi, jer je “morao izliječiti svoga sina”.
“Sva sam vrata otvarao i molio da mi netko da, čak i u Caritasu, ali pomoći nema”, tužio se, jadan otac, kako da pomogne svom bolesnom sinu.
Mi smo davali što smo imali, od hrane i odjeće, ali nismo davali novaca, jer tih dana nismo ništa imali. Stavio nas čovjek u bezizlaznu situaciju. Što da učinimo i kako da mu pomognemo?
Sveti Ante, sad si ti na potezu!
Kao da mi Duh sveti naredi: piši! Uzmi papir i piši! I napišem ono kako me Duh Božji vodio, dadnem prijateljici da prevede na njemački, naslovim na Austrijski Caritas i na kraju potpišem, ali bez žiga, jer ni to nismo imali.
“Evo, gospodine, ništa drugo nemamo, samo ovo pismo predajte u Austrijski Caritas, no prije toga nemojte zaboraviti, jer to je najvažnije: prije nego dođe kondukter, molite se Bogu, i također molite kad uđete u vlak od srca, bar jedan Očenaš! Ako ste govorili istinu za vašeg sina, Bog će se smilovati, i vjerujem da će i sveti Ante učiniti svoje te ćete ovim pismom stići u Austriju. Sretno, Bosno moja!”
Čovjek izbulji oči, od čuda što s ovim pismom, bez novca, može putovati. Naglo napusti sobu zbunjen, ne rekavši ni zbogom.
Nakon tri mjeseca dođe neki čovjek “zbegecan”, veseo i nasmijan, na stol mi stavi bombonjeru i još neki paket. Kaže mi: “To je za vas”.
“E, mi ne primamo mito” - odgovorim ja.
“Od mene ćete primiti, jer ja sam Mustafa, ne sjećate se? Onaj koji sam trebao ići u Austriju.”
“I, niste išli?” - naglo upitam.
“Jok, bona, bio ja u Austriji.”
“Pa?”
“Bilo je tu i nezgoda svake vrste. Kad sam došao do slovenske granice, priđe mi kondukter i kad sam mu dao vaše pismo, viče nešto, a ja ga ne razumijem, i izbaci on mene iz vlaka. Siđem u Zidanom Mostu, i šta sada? Nije uspjelo! Meni se ne vraća i počnem razmišljati. Mrkla noć. Drugi vlak ide tek za tri sata! Razmišljam ja: zašto me nisu pustili ti ljudi? E, bolan, pa nisi se Boga sjetio, a kamoli svetog Ante! E pa mislim si ja: imam tri sata do drugog vlaka, dosta vremena, ne za jedan, nego za sto Očenaša. Baš mi je žao da se nisam prije sjetio. I dok sam ja molio, stigne taj famozni vlak, vlakovođa dadne znak da dolazi na prvi peron i ja uđem brzo i sjednem na prvo mjesto i čekam presudu! Prođe jedan službenik, pa drugi, a ja se uplašim, dalje molim. Ne znam jesam li dobro molio, bio sam uzbuđen. Prođu oni, pa ništa! Vozim se dalje, i da ne duljim, stignem točno do Beča. Gledam uokolo da li će me netko zaustaviti i sam sebi ne vjerujem. Usta su mi bila puna Očenaša. Dođem ja i u Austrijski Caritas. Pogleda neka gospođa vaše pismo i samo kima glavom i govori: Ja, ja! Dobijem i posao na tri mjeseca. Mnogo mi švapski pomogao, te sam mogao raditi i zaraditi za mojeg sina. Hvala vam! A hvala i svetom Anti što je toliko dobar! A i Bog pomaže onima koji drže do njegovih Očenaša.”



 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s