Naš sugovornik fra Oliviero Svanera postao je gvardijanom svetištâ sv. Antuna u Camposampieru 2005. godine. Prije toga je bio odgojitelj i ravnatelj Teološkog instituta sv. Antuna u Padovi. Kao gvardijan nastoji uređivati zajednički život braće u samostanu, pomagati sestrama klarisama i primati hodočasnike.
U redoviti programa hodočašća sv. Antunu koje organizira “Veritas” uključen je i posjet svetištu Camposampiero u Italiji. Ono se nalazi 25 km od same Padove, a poznato je po tome što je ondje sv. Antun proveo svoje posljednje tjedne života. To mjesto molitve i sabranosti i danas privlači mnoge hodočasnike. Što privlači vjernike da dođu ovamo, upitali smo gvardijana fra Olivera.

Fra Oliviero, vi ste gvardijan samostana u Camposampieru. Koliko je danas braće u samostanu i čime se sve bave?
Prije svega, radosno pozdravljam sve vaše čitatelje, a često i naše hodočasnike.
Ovdje je osamnaest fratara i možemo reći da je to drugi samostan naše provincije po veličini. Ovo je prije svega mjesto molitve, liturgijskog slavlja i kršćanskog odgoja i rasta. Fratri svoje molitve većim dijelom obavljaju s vjernicima u crkvi, a svakodnevno su na raspolaganju za sakrament pomirenja. Svakog utorka slavimo svetu misu za sve štovatelje sv. Antuna, za dobrotvore i za djecu koja su stavljena pod zaštitu Sveca.
Osim nas fratara u animaciji sudjeluju i sestre elizabetinke, kao i kontemplativne sestre klarise u obližnjem samostanu. Organiziramo razne susrete kršćanske formacije za bračne parove, obitelji, mlade, FSR, Framu, djecu, Vojsku Bezgrješne. Uz samostan djeluje i kuća za odmor i duhovne vježbe.
Tu je i društvo “Girolamo Biasi” čiji su članovi angažirani oko onih koji žive na rubu društva. Možemo spomenuti i našu misijsku grupu i izdavanje časopisa “Antunova svetišta”.

Poznato nam je da pružate mogućnost mladima da provedu dane s vama u zajednici. Što privlači mlade da dolaze k vama?
Susreti se pripremaju jedanput mjesečno i možemo reći da su jako posjećeni. Mladima pružamo mogućnost zbližavanja i upoznavanja, rasta u vjeri i zvanju. Vjerujem da ih privlači poletni franjevački duh, radost i želja za zajedničkim životom. U tom smislu svakako možemo reći da ih privlači Antun, jednako kao i Franjo. Zacijelo pozitivno utječe bratska i franjevačka klima što je svjedoče fratri svojim životima.

Poznato nam je da je na ovom mjestu Antun proveo svoje posljednje dane ovozemnog života. Postoji li neka pobožnost koja posebno njeguje sjećanje na sv. Antuna?
U posljednje vrijeme postoji jedna nova inicijativa, koja nastoji vratiti u sjećanje neke događaje iz Antunova života, s osobitim naglaskom na datum 13. lipnja 1231. i trenutak kada su braća spremila Antuna na zaprežna kola i povezla prema Arcel-
li, gdje će umrijeti.
Povorka kreće iz Camposampiera, preko Arcelle do mjesta počinka sv. Antuna u Svečevoj bazilici u Padovi. S ovim hodočašćem smo započeli 2000. godine i do sada je sudjelovalo oko 5.000 vjernika. Hoda se putem dugim oko 25 km kroz naselja, po gustim prometnicama, uz rijeku Muson.

Što je to “Pesca di sant’Antonio” (“Ribolov sv. Antuna”)?
U vrijeme neposredne priprave pred blagdan sv. Antuna – trinaest dana posvećenih Svecu – fratri postavljaju jedan štand na koji vjernici donose različite predmete, ili su to predmeti koje fratri sakupljaju vođeni duhom poniznosti i moleći od onih ljudi koji im mogu nešto dati, od različitih tvrtki i dućana. Ovi predmeti se zatim obilježavaju brojevima. Kada dođu hodočasnici imaju mogućnost, uz minimalnu novčanu naknadu, “upecati” jedan broj i tako osvojiti za sebe neku nagradu. Sakupljeni novac se upotrebljava za akcije pomoći potrebnima.

Što hodočasnike najviše privlači u ovom svetištu?
I veoma kratak boravak sv. Antuna, od svega nekoliko tjedana, bio je dovoljan da ostavi trajan spomen. Ono što vjernike posebno privlači jesu: Sobica viđenja – mjesto gdje je sv. Antun imao viđenje Djeteta Isusa, kojeg je držao u naručju – i “Svetište oraha”, koje čuva uspomenu na malu kolibicu na orahovu stablu, u kojoj je Antun provodio trenutke sabranosti i molitve.
Sav ovaj prostor može se reći da vjernici štuju kao nešto posebno i sveto, jer je upravo ovdje sv. Antun živio i hodao.

Na što posebno usmjeravate pažnju hodočasnicima?
Uvijek hodočasnicima volimo pokazati “Stazu sv. Antuna” i uputiti ih u razmatranja postaja.

Možete li nam malo objasniti što je to “Staza sv. Antuna”?
Staza koja se još zove i “Antun, Evanđelje i ljubav” duga je oko 200 metara i paralelno je uređena u odnosu na već postojeću stazu koja vodi prema “Svetištu oraha”. Uzduž toga puta postavljeno je šest brončanih skulptura, koje je izradio umjetnik Romeo Sandrin. Ovaj projekt je izveden u povodu velikog jubileja 2000. godine.
Ova staza nam nudi razmatranje i molitvu koja prožima živote našega Spasitelja i dragog nam sveca, kroz šest različitih momenata koji ih povezuju. To je djelo koje govori o Kristu u propovijedanju sv. Antuna.

Koja je Vama od tih figura najdraža?
Svaka od ovih brončanih grupa skulptura ima svoju draž. Meni je posebno draga prva. Možda zato što prikazuje događaj upravo s ovoga mjesta, a to je “Viđenje”. U središtvu ove kompozicije je kruh, prema onome što je i sam Svetac propovijedao: “Isus je rođen u Betlehemu, što znači dom kruha. I Marija je dom kruha.” Marija, siromašna žena, daje Dijete Isusa Antunu, dok s jednog prozorčića taj događaj kriomice promatra neki čovjek – znamo da je to bio grof Tiso, koji je bio svjedok viđenja.

Na kraju staze je “Svetište oraha”. Što se tamo posebno može vidjeti?
Spominjali smo Antunovu kolibicu na stablu oraha. U spomen na taj događaj sagrađena je kasnije crkvica, koja je s vremenom dobila impresivan umjetnički izgled. Unutrašnjost crkvice je freskama oslikao Girolamo Tessari, nazvan “Del Santo”. On je prikazao najvažnija čuda sv. Antuna. Uz nju je i jedna freska koju je izradio Bonifacio de Pitati, a prikazuje Antuna kako propovijeda s oraha.
U crkvici se nalazi i križ za koji se smatra da je izrađen iz drveta upravo onoga oraha na kojem je propovijedao sv. Antun.

Primijetili smo da u crkvici mole sestre klarise, koje imaju svoj samostan odmah uz svetište. Od kada su one ovdje?
Sestre klarise su ovdje od samog dolaska franjevaca ovamo. Samostan je imao svoje uspone i padove, da bi se u posljednje vrijeme ustalio i predstavljao idealnu zajednicu, kao u vrijeme sv. Antuna. U samostanu trenutno živi i moli deset sestara. Njihov je dnevni red uređen prema rasporedu liturgijskih slavlja, razmatranja, zajedničke – korske molitve i adoracije.
One nastavljaju živjeti i svjedočiti onaj žar molitve i kontemplacije koju je sv. Antun utisnuo u ovo mjesto.

Sv. Antun je dao izgraditi kolibicu na orahu. Može li se na temelju toga zaključiti da ljudi u svakom vremenu žele pobjeći od svakodnevne užrbanosti u malo samoće?
Sveti je Antun doista živio jedan veoma aktivan život, putnika i propovjednika. Ali takav jedan život nema ništa zajedničko s ovim današnjim životom prepunim žurbe i utrke s vremenom. Sv. Antun je još od vremena dok je bio u samostanu augustinaca uvijek želio nešto više, s obzirom na molitvu i na razmatranje.
Antun, kada dolazi u Camposampiero, ne dolazi na odmor. On ovdje dolazi da bi bio s Bogom, da bi ojačao u molitvi, da bi razmatrao riječ Božju.

Sv. Antun je ovdje boravio prije osam stoljeća, a mi se toga i nakon osam stoljeća prisjećamo. Što nam događaji koji su se zbili ovdje poručuju danas?
Njegov stil života je poruka i nama: razmatrajmo riječ Božju, ljubimo mir, osamu i tišinu, osluškujmo Boga koji je sebi odabrao boravište u našim srcima.
Camposampiero je također i mjesto svetog putovanja. S ovoga je mjesta sv. Antun pošao ususret Gospodinu.
Što je drugo naš život nego jedno putovanje? Što je bio život sv. Antuna nego hodočašće i lutanje stazama ovoga svijeta, kako bi pronašao skriveno blago za sebe, ali i za mnoge druge duše sve do danas.
Antun je svjestan da postoji cilj koji treba dostići, a koji nije od ovoga svijeta. Zato, napušta mjesto u kojemu su ga vidjeli u ekstazi i odlazi dalje, da bi konačno ugledao Boga.
Ovo je poruka i nama koji uživamo stvari ovoga svijeta da svoj pogled uvijek usmjeravamo prema gore, odakle nam Gospodin upućuje svoj pogled.