Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
U mreži radara
 
LAŽI I/LI ISTINE

Bira i (mini) komentira Lj. Maračić
 
Kamo vodi (de)mistifikacija...

“Jutarnji list” od petka, 4. svibnja 2007. na tri stranice donosi opširan prikaz Jurice Pavičića pod naslovom “15 laži u koje vjerujemo”. Prenosimo prvu i četvrtu “laž”.


Predziđe kršćanstva

Prema ovoj mistifikaciji, Europa bi morala biti zahvalna Hrvatima, jer da oni nisu zaustavili osmanske prodore i obranili se, osmanski bi imperij osvojio Beč, Mletke i Bratislavu. Ova je tvrdnja točna, ali jedino ako se Hrvatska podrazumijeva u granicama koje je krojio Vojislav Šešelj – dakle, od Virovitice do Karlobaga. Veliki dijelovi današnje Hrvatske, naime, bili su dio osmanskog carstva, nastanjivao ih je znatan dio islamiziranog stanovništva, a nosili su i naziv “Turska Hrvatska”, kojim se nazivao i dio današnje zapadne Bosne. U posljednje vrijeme znanost se sve više zanima za književnost na hrvatskom jeziku nastalu na tom prostoru, a jedan njezin dio je i “Hasanaginica”. U Klisu, Drnišu i drugdje postoje i primjeri islamske arhitekture, među kojima je svakako najljepši zapušteni i sjajni Maškovića Han u Vrani kod Biograda. Nadalje – u priču o “predziđu” ne uklapa si ni Dubrovnik koji je priznavao tursko vrhovništvo i pokroviteljstvo.

Ima jedna poslovica koja kaže da je i istina laž kad se kaže u nevrijeme. U “demistifikaciji predziđa” autor zaboravlja kako nisu Hrvati sami sebe nazvali “predziđem kršćanstva”. Kao i još neke druge narode, počastio je tim naslovom naše ostatke ostataka jedan papa u Rimu. Možda i kao odgovor na Marulićeve tužaljke u glasovitoj “Molitvi suprotivoj Turkom”.


Jedan od najkatoličkijih naroda

Po toj tvrdnji, Hrvati su nakon Poljaka najodaniji, najnabožniji i katolicizmu najprivrženiji narod u Europi. Kao potvrdu te tvrdnje, navodi se veliki društveni utjecaj koji Crkva ima, visok postotak građana koji se deklariraju kao katolici i gotovo stopostotno prakticiranje vjeronauka i crkvenog braka. Spominju se čak “najkatoličkiji klubovi” (Vlatko Marković), ili “najkatoličkiji narod” (Z. Vukman). Ipak, sva relevantna sociološka istraživanja (uključujući i ona svećenika znanstvenika) pokazuju da to nije točno, i da je hrvatski katolicizam za razliku od poljskog više smjesa ideološke geste i etnografskog običaja. Postotak praktičnih vjernika među građanima u nas nije osobito visok. Etički postulati koje normira vjera slabo su rašireni, dominira predetički kodeks snalaženja, mira, klijentizma i nepotizma. U većini pitanja (poput abortusa ili šopinga nedjeljom) građani koji se deklariraju kao katolici ne podupiru stav vlastite konfesije. I, konačno, hrvatska je stranačka i politička povijest posve laička, a ključne političke figure poput Starčevića, Trumbića, Mačeka, Tita i Tuđmana, bili su ili agnostici ili čak protivnici Crkve.

“Što deblje naočale, to tanja istina” (njemačka poslovica). Autorova analiza nije daleko od istine, ali ipak, kad se već spominju sociološka istraživanja, ne bi trebalo zanemariti statistike koje doista potvrđuju da danas hrvatski katolicizam nije kao nekoć, ali u odnosu na druge (superlativ govori o odnosima, zar ne?), ipak zauzima visoko mjesto. S time će se složiti mnogi koji poznaju stanje u europskim katoličkim zemljama.


 


© 2006 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s