Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Antunove stranice
 
FRANJO I ANTUN

Piše Zvonimir Zlodi
 

Sv. Antun Padovanski bio je franjevac. No, to nije bio samo jer je ušao u franjevački red, postao njegovim članom, nego i – iznad svega – jer je živio i djelovao u franjevačkom duhu. Taj franjevački duh očituje se i u njegovim „Propovijedima“.

Jesu li se Franjo i Antun susretali?
Utemeljitelj Franjevačkog reda je sv. Franjo Asiški. Sv. Antun živi, više ili manje, u isto vrijeme kada i sv. Franjo: Franjo od 1182. do 1226., a Antun od 1195. do 1231. Mnogo je, međutim, kraće vrijeme što ga je Antun proveo kao Franjin subrat: Postao je, naime, franjevac ljeti 1220. god., a Franjo je umro uvečer 3. listopada 1226. U svemu, dakle, nešto više od šest godina. Koji su i kakvi su bili, u tom kratkom razdoblju, odnosi između te dvojice velikih svetaca i – dakako, svakoga na svoj način – djelatnika u „vinogradu Gospodnjem“?   

Antun je prvi put vidio Franju Asiškoga na generalnom kapitulu Reda u Asizu 1221. god., na kojemu je bilo oko 3.000 fratara. Nema, međutim, nikakve naznake osobnog susreta između njih dvojice. Neki životopisci – Toma Čelanski, Julijan iz Speyera – bilježe događaj u Arlesu, u Francuskoj, kada se Franjo za vrijeme provincijskog kapitula 1224. ukazao, no vidio ga je samo jedan od prisutnih, fra Monald, dok su drugi, pa tako i sam Antun, tek duhovno osjetili njegovu nazočnost. Jedina izravna veza između Franje i Antuna bilo je Franjino pismo Antunu dok je ovaj u Bolonji poučavao braću u teologiji, a u kojem mu Franjo to odobrava i potiče da pritom „ne ugasi milost pobožnosti.“ S tim smo pismom, međutim, već upoznati.

Što je kod Antuna franjevačko?
Sve to ipak ne znači da Antun nije bio vjeran sljedbenik svoga duhovnog oca Franje i da nije živio, djelovao i pisao u franjevačkom duhu. Dapače! Dovoljno će biti, na primjer, podsjetiti se navoda prvoga životopisa Assidue, prema kojemu Antun s vrhunca jednog od euganejskih brežuljaka promatra padovansku nizinu: divi se krajoliku, uživajući u njegovu zelenilu i plodnosti. Ta skladnost s prirodom očituje Antunov franjevački duh, ili bolje, sličnost sa sv. Franjom, koji je – kako je poznato – ispjevao „Pjesmu stvorova“. Ili, također, kada se Antun „zaljubljuje“ u golemo drvo oraha u Camposampieru i odlučuje među njegovim granama izgraditi drvenu kolibu, u koju će se popeti i u njoj provoditi radosne dane sa svojim Bogom. Kao i sv. Franjo, koji je takve dane volio provoditi sam u samotnim mjestima po asiškoj i daljnjoj okolici.

A tek Antunovi posljednji časovi i prijelaz u drugi svijet za kojim je čeznuo, k svome ljubljenom Isusu u nebu! Kao i Franjo, umirao je pjevajući. Franjo u tim trenutcima pjeva: „Iz svega glasa vapijem Gospodinu…“ (Ps 142), a Antun liturgijskim himnom slavi Božju Majku: „O, Gospođo slavna, uzvišena nad sve zvijezde…“ Da, sveci umiru pjevajući! Oni su u tome uvijek slični.        

Kakva je Antunova teologija?
Već ovi isječci iz Antunova života dovoljno govore o njegovu franjevačkom duhu, duhu sv. Franje Asiškog. No, potvrđuje to i njegova duhovnost, koja je, kao i u sv. Franje, sva usredotočena na Sina Božjega koji je postao čovjekom, s posebnim osvrtom na njegovo rođenje i muku na križu, a sukladno s time i ljubav prema njegovoj prisutnosti u euharistijskom otajstvu; njihovo – Franjino i Antunovo - skladno veličanje božanskog majčinstva Marijina i njezina siromaštva; njihov trajni primjer vertikalne dimenzije, koja daje smisao horizontalnoj: Bog u prvom redu i iznad svega, odakle se onda rađa i prelijeva u nesebični apostolat za spasenje čovjeka grješnika; njihova ljubav prema Crkvi i poštivanje crkvenog autoriteta, dajući katoličkom životu vjerodostojnost nasuprot svim zastrnjenjima i krivovjerstvima; njihova odbojnost prema nasilju i inzistiranje na „miru i dobru“; njihova, naročito, ljubav prema siromaštvu, onom evanđeoskom, po kojemu postaju drugovi siromašnih, odbačenih i svih nevoljnih; njihov stav prema stvorenju, odsjevu čudesne i svemoćne ljepote Stvoriteljeve…

Ne može se zanijekati da između ta dva duhovna velikana nema, u sličnosti, i nekih nijansa, no one nipošto ne umanjuju zadivljujuću skladnost i života i djelovanja, kojom su veličali Boga i njemu vodili ljude, potrebne božanske ljubavi i dobrote. Antun je doista živio i radio u franjevačkom duhu, koji će se posebno očitovati u njegovu propovijedanju i njegovim „Propovijedima“, na kojima se i temelji, kako je već poznato, njegovo proglašenje „Evanđeoskim naučiteljem“.


 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s