Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Crtice iz duhovnosti Crkve
 
OTAJSTVO TROJEDINOG

Piše: Bernardin Filinić
 

Nicejsko-Carigradsko vjerovanje

U obrani od gnostičkog dualizma (dvoboštva), koji se htio uvući u Crkvu u drugom stoljeću, i manihejizma iz trećeg stoljeća, crkveni su oci branili nauk o jednom Bogu pozivajući se, kao Irenej Lionski, na predaju vjere koju su primili od apostola. Samozvani gnostici, koji navodno imaju znanje izravno od nekog boga, ili montanisti, koji navodno imaju Duha Svetoga izvan apostolske predaje, od Crkve nisu prihvaćeni. Potrebno je ovo istaknuti, jer se to događa kroz povijest i danas.

Naprotiv, otajstvo Presvetoga Trojstva utemeljeno na Svetom pismu, crkveni su Oci polako pokušali izraziti ograničenim ljudskim jezikom. Već je Origen iz Aleksandrije početkom trećeg stoljeća nazivao Logosa-Krista istobitnim s Ocem tj. Bogom od vijeka, i skovao teološke riječi koje mi upotrebljavamo u teologiji i danas kao Theoantropos-Bogočovjek.

No, to otajstvo crkva nije jasno izrekla sve dok jedan svećenik, imenom Arije, nije zanijekao božanstvo Kristovo i naučavao da je Krist samo najuzvišenije stvorenje. Time je zanijekao osnove kršćanske vjere: Božje učovječenje i otkupljenje čovjeka. Po njemu je taj nauk nazvan arijanizam i jako se proširio.

Crkveni oci kršćanskog Istoka sabrali su se na sinodu u Niceji 325., na koju je papa Silvestar poslao dva prezbitera da ga zastupaju. Crkveni povjesnik Euzebije Cezarejski, suvremenik tog događaja, navodi da se sabralo oko 250 otaca, koje je pozdravio sam prvi kršćanski car Konstatin, dok su mnogi biskupi na svome tijelu nosili rane nedavnoga Dioklecijanova progonstva.

Na sinodi, koja je općenito u Crkvi priznata kao prvi ekumenski koncil, definiran je onaj nauk vjere koji ispovijedamo i danas. Svjedok vjere izrečene na prvom koncilu bio je sv. Atanazije, aleksandrijski biskup, pet puta protjeran u progonstvo, od careva Konstancija do Valensa, koji su Ariju i drugima omogućili da šire arijanizam, u kojemu su kršteni i Goti na području donjeg Dunava. Dolaskom cara Gracijana na Zapadu i suvladara cara Teodozija na Istoku, sazvan je u Carigradu 381. drugi opći sabor, u kojemu je definirano i božanstvo Duha Svetoga. Za jasnoću vjere u tome zaslužni su crkveni oci iz Kapadocije, redovnici i  biskupi Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski i Grgur iz Nisse.

I mi danas ispovijedamo zaključke tih dvaju sabora pod misom, kad u nedjelje i blagdane priznajemo vjerovanje: «I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, rođenog od Oca prije svih vjekova, Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa .... I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca,  koji se s Ocem i Sinom skupa časti zajedno slavi, koji je govorio po prorocima...»

Stoga se to prošireno vjerovanje, za razliku od kraćega i starijega apostolskoga po ovim koncilima nazivaNicejsko-Carigradsko.

Na kršćanskom Zapadu za pravovjerje se u četvrtom stoljeću borio sv. Ambrozije. Kršćanski ga je puk još kao katekumena izglasovao za biskupa Milana. Primivši krštenje i svete redove, svojim govorom i spisima značajno je pomogao pobjedi kršćanske vjere nasuprot arijanizmu. Drugi veliki biskup na Zapadu u borbi za pravovjerje bio je Hilarije, biskup iz Poitiersa u tadašnjoj Galiji, također neko vrijeme prognan, pa je postao svjedokom kršćanske vjere.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s