Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Hodočašće
 
HOD SV. ANTUNA

Piše Alberto Tortelli
 

Povijest
Camposampiero, 13. lipnja 1231. godine, Antun je osjetio naglu slabost i vidi da mu se približava smrt. Zato moli braću da ga odnesu u dragi mu samostan u Padovu k njegovoj Madonni.

Izmučena i slaba polože ga u zaprežna kola koja su vukli volovi i tako ga povezu na njegovo posljednje putovanje. Pratili su ga njegova subraća i mnoštvo vjernika koji su se opraštali od njega.

U predgrađu Padove, u mjestu Arcella, gdje su fratri također imali svoj samostančić, povorka se zaustavi. Ovdje Antun preda svoju dušu Gospodinu. Njegove zadnje riječi izgovorene u tom trenutku sažimaju sav njegov život, njegovo duhovno iskustvo: “Vidim svoga Gospodina!”

U sjećanje na taj dan stoljećima su vjernici i štovatelji sv. Antuna nastojali obilježiti prolazeći istim tim putem kuda je tog 13. lipnja 1231. godine prošao Antun. Put je dug oko 25 kilometara. Kreće se od Camposampiera, preko Arcelle, pa sve do Svečeva groba u padovanskoj bazilici. Upravo ovdje, na zadnjoj postaji, uz grob sv. Antuna, gdje se sastavljaju i završavaju svi putovi vjernika hodočasnika, dovoljan je samo jedan nježni dodir kamene ploče Svečeva groba, tišina i molitva.

Put sv. Antuna
Iz ove duge i stare tradicije, koja nikada nije prestala, izrastao je “Put sv. Antuna”. Radi se o pravom hodočašću, putu koji se prijeđe pješice sa željom da se ponovi isti onaj put koji je sv. Antun morao proći zadnjeg dana svoga života.

Put započinje u Camposampieru, mjestu gdje je Antun proveo posljednje tjedne svoga života i povezuje se sa drugim važnim svetištem svetoga Antuna, onim u Arcelli – gdje je sv. Antun preminuo. Put se dalje nastavlja do Padove, točnije do mjesta gdje se nalaze zemni ostatci sv. Antuna u njegovoj bazilici u Padovi. Tako se povezuju tri važna svetišta, tri važna mjesta koja je snažno obilježio sv. Antun, svojim životom, smrću i zemnim boravkom poslije smrti. Ujedno to su tri mjesta koja hodočasnici neizostavno posjećuju.

Važno je napomenuti da je put kojim se hoda skoro sigurno identičan istom onom po kojemu je prošla povorka s umirućim Antunom. Hoda se uz rječicu Muson, poljskim putovima, sve do ulaska u grad Padovu. Tijekom čitavoga putovanja jedva da se na nekoliko mjesta mora hodati po asfaltu, makar je ova zona dosta naseljena. Sve to, i činjenica da se hoda noću, čini hod napornim. Sigurno se ne radi o običnoj šetnjici.

Iako vjernici ovu stazu prolaze tijekom čitave godine, u svako godišnje doba, fratri ovih triju svetišta organiziraju za mlade jedno takvo hodočašće i duhovno iskustvo svake godine početkom lipnja, pred sam blagdan sv. Antuna. Slobodno se mogu pridružiti i drugi.
Primjećuje se porast interesa i dolazak vjernika iz svih dijelova Italije te i iz inozemstva.

Kao i za najtradicionalnijh hodočašća, npr. na putu u Compostelu, hodočasnicima se na polasku iz Camposampiera izdaje prekrasna “vjerodostojna potvrda hodočasnika”, na kojoj će se utisnuti pečat odgovarajućih posjećenih svetišta. Ta će potvrda svjedočiti o obavljenom hodočašću i ostati kao uspomena na nezaboravno iskustvo.

Ovogodišnje hodočašće
U noći s 2. na 3. lipnja ove godine obnovili smo tradiciju velikoga hodočašća. Više od 500 mladih okupilo se na polaznoj točki u Camposampieru. Na polasku je hodočasnike blagoslovio biskup padovanski, mons. Antonio Mattiazzo. Povorka se ubrzo izgubila u noći, na putovima molitve i pjesme. Put je imao i svoje postaje odmora, okrjepe i razmatranja. Bilo je uistinu lijepo imati sv. Antuna za voditelja puta, slušati njegove riječi i razmatrati aktualizaciju poruke u današnjem vremenu.

Osjetili smo mogućnost da mu možemo govoriti o sebi, reći mu svoje potrebe, molitve; govoriti mu o problemima škole, o ljubavnim problemima; prenijeti mu svoje radosti i žalosti.
Lijepo je upustiti se u razgovor s njime, dopustiti da nas izazove svojim stavovima, svome odnosu prema Bogu, slušati o njegovoj zauzetosti za bližnjega i za sve siromašne.

Neki su od nas prvi put osjetili i iskusili novost jednoga novog ritma života, onoga koji nas ne prisiljava, ne natjerava da lovimo termine, da jurimo za vremenom, da se razbacujemo u raznim aktivnostima. Stekli smo nova iskustva, nove spoznaje. Dobili smo mir, makar i kroz kišicu u prvome dijelu puta. Nakon toga je uslijedio puni Mjesec i nebrojeno mnoštvo zvijezda na beskrajnom svodu neba. Pod tim nebom mi živimo – pomislili su mnogi – a tako često to prostranstvo ne primijetimo. A tek svanuće i zora sa svojim ružičastim oblacima obojanim zrakama sunca koje se rađa!

Dobro smo se borili s umorom, znojem, žuljevima, i dočekali cilj našega puta. Vođeni sv. Antunom mogli smo izbližega prepoznati Onoga koji je put, istina i život, koji je odgovor na sva naša pitanja. Svako pravo hodočašće nalazi u Isusu svoj krajnji cilj. Tako je bilo i u našem slučaju.

Puno divnih osjećaja tijekom hodočašća došlo je do vrhunca ulaskom u Svečevu baziliku, u svečanoj pratnji orgulja i orkestralnoj zvonjavi zvona. Zagrljeni, s osmijehom i suzama, krenuli smo prema grobu sv. Antuna.
Ovdje smo slavili Euharistiju, primili Krista, koji je primio nas.

Hod sv. Antuna je završio, ali počinje naš hod u svagdašnjici našega života, koji je prepun zahtjeva i pitanja na koja ćemo morati dati odgovor. Ovaj hodočasnik, međutim, znam da nije više sam i da je njegov strah raspršen. Gospodin je postao njegov suputnik na putu; sv. Antun se pridružio na njegovome putu; mnoga braća i sestre su nastavili zajednički hod sa njime.

 


1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s