Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
S Marijom kroz crkvenu godinu
 
MAJKA BOŽJA MOLVARSKA U NOVOM RUHU

Piše: Zvonimir Zlodi
 

VELIKA GOSPA – UZNESENJE BL. DJEVICE MARIJE NA NEBO
(15. kolovoza)

Slavno se o tebi zbori, Marijo: danas si uzdignuta nad sve zborove anđela i s Kristom si dovijeka u slavlju!
Misa bdjenja, Ulazna pjesma

Usred ljeta, 15. kolovoza, Crkva slavi „Uznesenje bl. Djevice Marije na nebo“, u nas poznato kao svetkovina Velike Gospe. Toga je dana čitav naš vjernički puk u pokretu. Sa svih se strana hodočasti u Marijina svetišta, u njima se i oko njih skuplja na desetke i desetke tisuća vjernika da proslave njezino slavno uznesenje – dušom i tijelom - na nebo, da se utječu njezinu majčinskom zagovoru kod Boga i da joj povjere svoje potrebe u „ovoj suznoj dolini“, s pouzdanjem da će ih dovesti i do vječnog spasenja.

Pradavno i univerzalno štovanje
Papa Pio XII. u buli definicije vjerske istine o Marijinu uznesenju na nebo, na svetkovinu Svih svetih 1950., kaže da „vjeru (u Marijino uznesenje) pastira (biskupa i svećenika) i vjernika očituje i činjenica što se od starine, na istoku i zapadu, svečano slavio liturgijski blagdan (Marijina uznesenja)».

Prve se poznate naznake, iako neizravne, o Marijinu uznesenju na nebo nalaze kod sv. Efrema Sirskog (+ 373.), prema kojemu djevičansko tijelo Marijino nakon njezine smrti nije bilo podložno raspadanju, pa zatim nešto kasnije kod Timoteja Jeruzalemskog, koji kaže da je Mariju Krist prenio u mjesto svoga uzašašća u nebo, te kod sv. Epifanija u tvrdnji da Marija gotovo sigurno tjelesno posjeduje nebesko kraljevstvo. Liturgijsko slavljenje Marijina preminuća u 6. stoljeću je takvo da sigurno pridonosi produbljenju teološke misli i vjere Božjeg naroda u Marijino uznesenje. U 7. stoljeću postoje već brojna svjedočanstva istočnih crkvenih otaca, naučitelja i teologa o Marijinu uznesenju na nebo.

Čini se da su nauk o Marijinu uznesenju na nebo i liturgijsko slavljenje blagdana na zapad prenijeli mnogi monasi, koji su pobjegli pred arapskim i perzijskim najezdama. Papa Sergije I. (+ 701.), sirijskog podrijetla, određuje da se četiri blagdana, Rođenje, Blagovijest, Očišćenje i Uznesenje Marijino, slave sa svečanom procesijom po Rimu, sve do bazilike Marije Velike. Na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće malo blagdana ima „dan bdjenja“ s postom kao blagdan Marijina uznesenja na nebo. Kasnije se, kroz stoljeća, taj blagdan slavio, no Marijino uznesenje na nebo još nije bilo proglašeno vjerskom istinom. Prve molbe za to bile su upućene Svetoj Stolici tek u 18. stoljeću. Slijedile su zatim i mnoge druge. Konačno papa Pio XII., nakon izjave svih biskupa svijeta u prilog proglašenja dogme, 1. studenoga 1950. Marijino uznesenje na nebo apostolskom konstitucijom proglašuje vjerskom istinom.

Događaj koji se i nas tiče
Marijino uznesenje na nebo, iako je njezina isključiva povlastica, ne može ostati neki događaj koji bi se odnosio samu na nju, bezgrješnu Bogorodicu, već je od sudbonosne važnosti i za čitavu Crkvu, Božji narod. Taj događaj treba promatrati u najdubljoj svezi općeg otajstva Kristova i Crkve s otajstvom Marijinim. O tome papa Pavao VI. u enciklici „Marialis cultus“, o štovanju bl. Djevice Marije, kaže: „Svetkovina 15. kolovoza proslavljuje slavno Marijino uznesenje na nebo: to je blagdan njezine punine i blaženstva za koje je bila određena, proslava njezine neokaljane duše i njezina djevičanskog tijela, njezina savršenog upriličenja Kristu uskrišenom od mrtvih“, a zatim odmah nastavlja: „To je blagdan koji pred Crkvu i pred čovječanstvo stavlja utješljivu sliku i dokaz ostvarenja konačne nade: Takva cjelovita proslava u stvari jest određenje svih onih koje je Krist učinio svojom braćom, imajući s njime 'zajedništvo tijela i krvi' (Hebr 2, 14).“     

„Slika i dokaz ostvarenja konačne nade.“ Koje nade? One koju nam Isus Krist jamči i koja je u našim srcima: nade u vječni život kod Boga. „Bog nije Bog mrtvih, nego živih!“ (Mt 22, 32). On nas nije stvorio za prolaznost, nego za život vječni u vječnom blaženstvu s njime, Bogom živim i živih! Marija nas u tome prethodi. I, događajem svog uznesenja dušom i tijelom u nebo, kazuje da i mi to možemo očekivati – da je u tome sav smisao našega postojanja.

Na putu prema cilju
Cilj je, dakle, našega postojanja – nebo! No k tome cilju moraju voditi svi naši putovi. U suprotnom, možemo zauvijek i tragično zalutati. Teški su ti naši putovi, često ometani našim životnim teškoćama i iskušenjima, našim slabostima i posrtajima. Nismo sami! Na tom nas putu pomaže, tješi, krijepi i hrabri naša nebeska Majka, koja je i sama prošla kroz kušnje i boli ovozemaljskog života, ali uvijek uz svoga i sa svojim Sinom Isusom Kristom. Uz njega i s njime, nepokolebljivo mu vjerni, sigurni smo da ćemo postići svoj životni cilj: nebesko blaženstvo.

Svemogući vjekovječni Bože! Ti si bezgrješnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelom i dušom uznio u nebesa. Podaj nam, molimo te, da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave.
(Danja misa, zborna molitva)

 


1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s