Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Antunove stranice
 
Crkveni naučitelj

Piše: Zvonimir Zlodi

„Pjevajte Gospodinu pjesmu novu“, kaže psalam 95. Ta je pjesma znanje Svetoga pisma. Sva svjetovna znanja i usmjerena na dobitak stara su pjesma, pjesma Babilonije. Samo je teologija nova pjesma, koja milo odzvanja u Božjim ušima i samo ona može obnoviti dušu.“ (Iz propovijedi sv. Antuna)

U društvu velikih naučitelja Crkve
Crkva je u svojoj povijesti neke svece proglasila „crkvenim naučiteljima“. Tim je naslovom htjela počastiti one svece koji su ne samo svojim životom nego i svojom učenošću pridonijeli afirmaciji i širenju Božjega kraljevstva na zemlji općenito, a crkvenoj znanosti i duhovnosti posebno. Prvi kojima je taj časni naslov bio podijeljen, i to tek u 8. stoljeću, bili su sv. Ambrozije, sv. Jeronim, sv. Augustin i sv. Grgur Veliki iz zapadne Crkve iz 4./5. stoljeća, kojima su nakon punih osam stoljeća pridružena četiri sveca iz istočne Crkve: sv. Atanazije, sv. Bazilije, sv. Grgur Nazijanski i sv. Ivan Zlatousti, također iz starine. Papa Pio V. uvrštava ih kao naučitelje u liturgijske knjige izdane 1568. god., a godinu prije kao prvoga koji nije pripadao starijoj Crkvi, sv. Tomu Akvinskog, dominikanca, (+ 1274.). Dvadesetak godina kasnije papa Siksto V. službeno proglašava naučiteljem i sv. Bonaventuru, franjevca (+ 1274.). Zatim imamo opet zastoj do 17. stoljeća, kada službeno postaju crkvenim naučiteljima četiri sveca, a u 18. stoljeću čak devet. Konačno, u 20. stoljeću, i više njih, među kojima prvi put i dvije svetice, sv. Terezija Avilska i sv. Katarina Sijenska. I sv. Antun Padovanski! Proglasio ga je crkvenim naučiteljem, kako je već rečeno, papa Pio XII. 16. siječnja 1946. god. Istaknuvši se svojim izvanrednim evanđeoskim životom, a posebice poznavanjem Svetoga pisma i poticajima u duhu Evanđelja, dobiva naslov „Evanđeoskog naučitelja“.

Proglašenje sa «zakašnjenjem»
Može se postaviti pitanje zašto je sv. Antun Padovanski tako dugo, gotovo sedam stoljeća,  na to čekao. Već smo vidjeli da je to ponajviše slučaj i drugih svetaca-naučitelja. Sv. Leon Veliki (+ 461) čekao je na to do 1754., dakle skoro trinaest stoljeća, a sv. Hilarije iz Poitiersa (+ 367.) nešto manje od petnaest, do 1851. god. Crkva je svakako uvijek imala razloge zašto je neke svece proglasila naučiteljema prije, a neke tek s vremenom. Kod sv. Antuna je to bilo kada se, u najnovije vrijeme, prišlo sve većem proučavanju njegovih „Propovijedi“, njegovu jedinom pisanom djelu na temelju kojega se moglo pristupiti takvom proglašenju, i uvidjelo koliki je on doprinos dao na polju crkvene znanosti i duhovnosti.
Pridonijela je tomu, makar sa zakašnjenjem, i činjenica da je oduvijek, naročito u franjevačkom redu, bio slavljen ne samo kao velik svetac nego i kao onaj koji se proslavio svojom učenošću i naučavanjem, koje je imalo odjeka u tadašnjem bogoslovlju prije pojave velikih teologa tzv. skolastike. Kada ga je papa Grgur IX. 20. svibnja 1232. proglasio svetim, nakon „Tebe Boga hvalimo…“ zapjevao je antifonu pridržanu naučiteljima: «O naučitelju izvanredni, svjetlosti svete Crkve, blaženi Antune, ljubitelju božanskog zakona, moli za nas Sina Božjega!» Dakako, samim time papa ga nije uvrstio u dotadašnje „crkvene naučitelje“, no svakako je znak da se mogao s njima usporediti po svojim „Propovijedima“ i učenom riječju.               

Evanđeoski naučitelj
Svi Antunovi životopisi, od onih neposredno nakon njegove smrti pa kroz čitavo 13. stoljeće, govore o njegovoj učenosti, izvanrednom poznavanju Svetoga pisma, svetih otaca, poganskih i kršćanskih filozofa i uopće tadašnje znanosti. Odo de Châteauroux (+ 1273.), cistercit, ostavio je zapisano: „Bog je naučavanjem blaženog Antuna učinio da procvate svijet i proklija život mnogih koji su već obamrli.“ Koncem 13. i 14. stoljeća umjetnici sv. Antuna najprije predstavljaju sa Svetim pismom u ruci, često i s plamenim jezikom u drugoj, simbolima sjaja njegova nauka i žara njegova apostolata, a tek kasnije s ljiljanom, simbolom njegove nepovrijeđene čistoće, ili i s Djetićem Isusom, izrazom njegova mističnog sjedinjenja s njime. U franjevačkom redu odvajkada su bili u uporabi misali i časoslovi s tekstom koji je bio pridržan crkvenim naučiteljima. Iste su misale i časoslove s vremenom prihvatili i drugi crkveni redovi i mjesne Crkve, tako da je u vrijeme kodifikacije pape sv. Pija V. štovanje sv. Antuna naučitelja bio već prošireno, više ili manje, po čitavom katoličkom svijetu. Međutim, da to bude i službeno potvrđeno od Crkve, trebalo je čekati sve do 1931. god., prigodom sedamstote godišnjice svečeve smrti, kada je započet postupak za njegovo proglašenje „naučiteljem“. Konačno ga, po pozitivnom završetku postupka, papa Pio XII. 16. siječnja 1946. uzdiže na čast crkvenog naučitelja pod nazivom „Evanđeoskog naučitelja“.

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s