Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
OČENAŠ

Piše: David Torkington
 
MOLITVA JE GOSPODNJA UZOR SVAKE ISTINSKE KRŠĆANSKE MOLITVE TE PRVI PUT SPOMINJE ONO ŠTO JE KASNIJE NAZVANO MISTIČNIM TIJELOM KRISTOVIM

U molitvi Gospodnjoj Krist nam je dao sveopći obrazac molitve. Prve dvije riječi ‘Očenaša’ sažimaju ostatak molitve te su ključne za razumijevanje temeljna okružja i usmjerenja svake kršćanske molitve. Naša je nevolja u tome što nam je dobro poznavanje te molitve umrtvilo um i uljuljkalo budnost, tako da nam dubina značenja kojim su nabijene ove riječi jedno-stavno izmiče. Uzmimo, primjerice, zamjenicu ‘naš’. Ta riječ sama po sebi sažima čitavo okružje svake kršćanske molitve. Vidite, molitva nas izdiže iz nas samih i postupno približava Kristu, dok smo po njemu združeni u sveukupno zajedništvo svih koji žive u njemu. Ako budete imali strpljenja sa mnom, objasnit ću vam točno zbog čega to držim toliko važnim.

Onkraj prostora i vremena

Evanđelje je priča o tome što se Isusu dogodilo kada se potpuno izložio snazi nestvorene ljubavi. Uskrsnuće označava trenutak u vremenu u kojemu je Krist bio tako zaposjednut ljubavlju te je uzdignut izvan vremena u posve novi vid postojanja, ponad svih zakonitosti i ograničenja svijeta određena vremenom i prostorom, kakvom i sami pripadamo te u koji se On rodio. Prije uskrsnuća Isus je bio podložan svim ograničenjima koja nas i same sputavaju. Poput nas, imao je fizičko tijelo, što je značilo kako je u datom trenutku mogao biti prisutan na samo jednome mjestu. Stoga je doticaj s njime nužno ovisio o tome gdje se toga časa nalazio, koliko je dugo ondje kanio ostati i koliko ga je ljudi željelo vidjeti. No, jednom kada ga je ljubav uzdigla iz svijeta vremena i prostora, bio je oslobođen svih tih sputavajućih zakonitosti i ograničenjâ. Unutar dimenzije vječnosti, mogao je u svakome trenutku biti prisutan nebrojenim ljudima, jer im se sada mogao uprisutniti ne izvana, već iznutra, po ljubavi. Budući da Krist sa svakime može stupiti u doticaj po ljubavi, svatko se onda i s drugime može susresti u njemu. Kao što se zavori kotača automatski jedan drugome približavaju kako se bliže središtu, tako se i ljudi automatski jedan drugome približavaju bližeći se Kristu.

U Kristu nema usamljenosti

Kada kažemo ‘Oče naš’, to ne znači samo kako molimo s Kristom i u njemu, već i kako molimo zajedno sa svim ljudima koji u njemu žive, s čitavom zajednicom živih i mrtvih, jer u njemu smrti nema. Molimo također i s Marijom, s Petrom i Pavlom, s Franjom, Antunom, Katarinom i Terezijom; molimo s našim dragima koji su preminuli i koji su sada u Kristu ponovno rođeni. Molitva nas otvara svijetu u kojemu vrijeme i prostor ne znače ništa te nas tako naša molitva može povezati s kršćanima koji u ovome trenutku trpe u zatvorima diljem svijeta, poradi vjere što je mi odveć olako shvaćamo. Zahvaljujući njoj, možemo donijeti snagu i utjehu nekoj nedužnoj žrtvi okrutna režima, koju upravo ovoga časa očekuje mučenje.

Možda se sjećate priče o dr. Sheili Cassidy, koja je prije nekog vremena bila mučena u čileanskome zatvoru. Davali su joj električne šokove i podvrgnuli čitavome nizu poniženja. Nakon oslobođenja, kazala je jednostavno kako su joj silno pomogle molitve njezinih prijatelja kod kuće. Njihove je molitve usporedila s ‘valovima ljubavi’ koji su je podržavali u najmračnijim trenucima njezina trpljenja. Na istim sam vijestima čuo i priču o skupini kršćana koja je trpjela iza željezne zavjese te bila u pogibli završiti u zatvoru, jer su iz tadašnjega Sovjetskoga Saveza pokušali prokrijumčariti jednu kasetu. Na njoj su bili snimljeni žarki vapaji ruskih kršćana za molitvom, što su ih oni bili uputili svojoj braći na Zapadu. Ljude duboke vjere trpljenje redovito čini osjetljivijima za nevjerojatnu moć molitve. Možete biti sami u svojoj sobi ili se nalaziti u praznoj crkvi, no, kada počnete moliti, ulazite u zajedništvo sa svima koji žive i ljube u Kristu. Po molitvi možemo doprijeti do drugih, dijeliti s njima našu vjeru i ljubav te zauzvrat primiti snagu. Crkva je jednu karmelićansku redovnicu koja je živjela u klauzuri, sv. Tereziju, proglasila zaštitnicom misija, kako bi naglasila da molitva ljubavi prelazi sve granice, pa čak i one vremena i prostora. To podrazumijevamo pod Mističnim Tijelom Kristovim. Stvarnost što je ta uvriježena fraza izriče, središte je svake molitve. Ona izražava temeljno okružje unutar kojega započinje, raste i završava svaka molitva. Svi koji se daju zaposjesti od ljubavi, bit će izdignuti izvan sebe, kako bi još dublje uronili u život toga uskrsloga čovjeka, Isusa Krista, po kojemu će se međusobno susresti na razini kakvu nikada nisu mogli niti zamisliti.

Ne postoji “privatna” molitva

Radi toga je jedna od prve dvije riječi molitve Gospodnje zamjenica ‘NAŠ’. Nema mjesta za samosvjesno ‘Ja’, već “Oče ‘NAŠ’, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Kruh NAŠ svagdanji daj NAM danas i otpusti NAM duge NAŠE kako i MI otpuštano dužnicima NAŠIM. I ne uvedi NAS u napast nego izbavi NAS od zla.”

Čitava kršćanska tradicija molitve slijedi ovaj obrazac, koji savršeno izlaže i liturgija Crkve. Za kršćane ne postoji privatna molitva, iako se možda mole posve odijeljeni od drugih i u samoći. Okružje molitve toliko je važno i u teološkom i u psihološkome smislu te bismo molitvu trebali započinjati podsjećajući se u mislima na sveobuhvatni svijet u koji se spremamo ući; golemu zajednicu vjernikâ s kojima se, u Kristu, poistovjećujemo.

Od “ja” prema “mi”

Bit je molitve ta što ona vjernike uzdiže iz sebe samih u jedan drugi svijet, u kojemu oni više ne žive za sebe, već za druge, u zajedništvu koje nadilazi granice vremena i prostora. Pozvani su u posve novo okruženje, gdje će postupno zaboraviti svoj mali, egocentrični svijet, učeći se živjeti sa svima i za sve koji žive u Kristu. Drugim riječima, nemoj jednostavno reći: ‘Bože, grješnik sam, pomozi mi,’ već: ‘Bože, grješnici smo, pomozi nam’. Nemoj reći: ‘Gospodine, nauči me moliti’, već ‘Gospodine, nauči nas moliti.’ I nemoj reći: ‘Gospodine, slavim te!’ već ‘Gospodine, slavimo te!’ Jer, moliš zajedno s čitavim zajedništvom vjernikâ koji su živi u Kristu, a ne sâm, te moliš za čitavo čovječanstvo, a ne samo za sebe.

Postoje prilike kada trebamo misliti na sebe, staviti se pod povećalo te moliti i u prvome licu. Kasnije ću se još vratiti na to, no - kao opće pravilo - naša bi nas molitva trebala svrstati u bratstvo Kristovo, u ono što se zove njegovim Mističnim Tijelom.

 


© 2006 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s