Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
KORAK DO VJEČNOSTI

Piše: Ljudevit Maračić
 
“NESUVREMENE” PRIMISLI MODERNOG ČOVJEKA

Tmurno jesensko vrijeme početkom studenoga, s blagdanom Svih svetih i Dušnim danom pod ruke, sa požutjelim lišćem pod stablima i zamagljenom vizurom kratkog dometa, idealna je prilika za razmišljanje i o nekim ozbiljnijim temama. Stari propovjednici voljeli su u ove dane raspredati o posljednjim stvarima čovjeka i svemira: smrt, sud, pakao, raj, sreća…Brrr… Što dalje od vječnosti, čuje se odjek današnjeg vremena. Pa ipak, vječnost nije problem samo našeg čovjeka.

Bio nekoć neki redovnik koji je provodio miran i vedar život. Nešto ga je ipak stalno grizlo i unosilo mu u srce nesigurnost. Mučila ga primisao na vječnost. Slušao je kako sretnici u nebu poput monaha pjevaju hvale Bogu. Ali, jedno je to činiti povremeno, uz neke prekide i odmor, a drugo je to vječno ponavljati. Pa makar bili sretni uz Boga, sve to može za milijun godina dosaditi.

I dok se tako bavio tim mislima, jednoga proljetnog dana krenuo je po običaju nakon objeda u šetnju u blizinu samostana. Zrak je isparivao svježinu, trava je mirisala po životu. Redovnik se odjednom zaustavi. Na stablu nedaleko od njega ptica je cvrkutala svoju pjesmu. Bio je to slavuj koji ga je zanio svojim čistim, melodioznim pjevom te je redovnik začas zaboravio na svoju zabrinutost s vječnošću. Nije dosad nikada čuo nešto tako lijepo. Zastao je oduševljen. Kad se pribrao, sjetio se da je vrijeme za molitvu pa požuri natrag. Na ulazu je brata vratara bio zamijenio nepoznati čovjek. Zapazio je još neke nepoznate spodobe. “Što želite?”, upita ga vratar. Prilično iznenađen, reče samo da se vraća na molitvu. Vratar ga nije razumio. Redovnik se naljutio i zatraži odlučno da ga puste do opata. Nisu ga pustili nego su pozvali poglavara. Kad su mu doveli opata, ni njega nije prepoznao, čak ga se i uplašio. Mucajući od zbunjenosti, redovnik reče da je pred malo vremena izišao iz samostana na kratku šetnju i da se sada vraća, malko možda sa zakašnjenjem, jer ga je zanio pjev čarobne ptice, no da misli kako ipak nije prekasno za popodnevnu molitvu. Opat ga je šutljivo promatrao. “Ima tome stotinjak godina”, prozbori poglavar na kraju, neki naš monah iz ove opatije, baš u ovom godišnjem dobu, napustio je samostan i nitko ga više nije vidio.” U knjigama nema više spomena o njemu. Redovnik shvati tada da ga je Bog uslišao. Ako je stotinu godina prohujalo tako brzo slušajući slavujev pjev, tada ni vječnost nije više od trenutka oduševljenja u Bogu.

Za nekoga starozavjetnog proroka kažu drevni zapisi da je Bogu stalno dosađivao: “Zašto ne učiniš ovako? Čemu ne središ onoga tamo? Zašto dopuštaš da stvari idu tako sporo? Daj, konačno, posreduj i sredi našu nevolju! Nemoj kasniti jer što će biti od nas ako se stvari ne promijene?” Konačno mu je progovorio Bog. “Čemu si toliko zabrinut? Pusti da prođe tih 45.000 godina, pa ćemo vidjeti…” Božje vrijeme nije vrijeme nas ljudi.

Ili da uzmemo vedriju verziju? Na pragu raja Petar primi bogatog posjetitelja, američkog bankara koji je došao na izlet skupo plaćenom ulaznicom. - Dragi sveti Petre – započne bogati neznanac, - nećeš mi reći da ovdje imate probleme sa štrajkovima, prosvjedima, socijalnim nemirima; što god se dogodilo, ovdje ne prijeti nikakva financijska kriza. Sveti Petar se pribere i odgovori: - U redu, dragi gospodine, ali nemojte smetnuti da su ovdje sve stvari drugačije od onih kod vas na Zemlji. Kada vi, na primjer, govorite o milijun dolara, to je ovdje samo jedan cent, a kada spominjete milijun godina, to je za nas samo jedna sekunda.
- O, pa to je sjajno! Da se dogovorimo? Posudite mi samo jedan cent?, izazovno upita bankar. - Kako da ne!, uzvrati sveti Petar. – Počekajte samo jednu sekundu…

Hoćete li moderniju (zato i tmurniju) verziju o sreći? Dvoje mladih, on i ona, naslonjeni na brodsku ogradu promatraju daleke obzore. Nježno se drže, zagrljeni. Tek su se vjenčali i odabrali su ovo kružno putovanje kao medeni mjesec. Govore o svojoj ljubavi i skoroj budućnosti koja izgleda ružičasta poput Sunčeva zalaza koje upravo promatraju. Mladi čovjek uvjerava svoju odabranicu kako mu posao jamči lijepe perspektive pa će uskoro preseliti u veći dom. Tamo će moći udobno smjestiti i svoju djecu, koja će uskoro doći. “Vidjet ćeš, bit ćemo sretni”, uvjerava on. Mlada žena prihvati rado ove planove: “Da, da, svakako ćemo djeci moći pružiti dobre škole i bolju budućnost od našeg djetinjstva.” Poljube se i odu. Na pojasu za spašavanje, kraj kojega se vodio ovaj razgovor, bilo je svježom bojom ispisano ime broda: “Titanic”.

Što nam poručuje ova suvremena priča? Ne treba se zanositi dalekim planovima, a još manje zamarati teoretskim pitanjima o dalekoj budućnosti. Važnije je sadržajno živjeti sadašnji trenutak. O njemu ovisi sreća, posebno ona u vječnosti. Pri lijepom vremenu sjetiti se oluje. Španjolci kažu da se treba promijeniti, pa će se i sreća promijeniti, a Kinezi da se sreća idućeg vijeka gradi u ovom vijeku, te da najmanje želimo doznati one istine koje bi nam mogle donijeti najviše koristi.

I tako smo od pomisli na vječnosti dokliznuli do sreće. A da i ona ima veze s vremenom, potvrđuje jedna njemačka poslovica: “Dovoljno je sretan onaj tko nema vremena da bude nesretan!” Zgodno i istinito, zar ne?

 


© 2006 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s