Čini se da je spomen na prikazanje djevojčice Marije u hramu i njezin boravak u njemu bio živ među prvim kršćanima. Tako, naime, proizlazi iz “Jakovljeva protoevanđelja”, apokrifa iz 2. stoljeća, koje vjerojatno ne bi o tome pisalo bez temelja. Istinit ili ne, taj je događaj iz života Blažene Djevice Marije ostao živ kroz stoljeća, sve do danas. S vremenom se počeo svečano slaviti, a prema sadašnjem crkvenom kalendaru liturgijski se obilježava kao spomendan.

Podrijetlo i povijesne promjene

Blagdan Marijina prikazanja u hramu ima, bez dvojbe, izvor u Jeruzalemu. Prema dokumentima, tamo je 21. studenoga 543. godine posvećena nova crkva svete Marije, koju je dao podići car Justinijan (+ 565.) na ruševinama jeruzalemskoga hrama i nekih pobočnih zgrada, gdje je Marija, kako se smatralo, bila prikazana i tamo neko vrijeme boravila. Blagdan je bio ograničen na Jeruzalem, te je stoga bila opasnost da se na njega zaboravi kada su Perzijanci 614. crkvu porušili. To se ipak nije dogodilo.

Sv. German, carigradski patrijarh od 715. do 730. godine, svjedoči o postojanju blagdana Marijina prikazanja u hramu u svom gradu, a otad se blagdan brzo proširio i dalje: nalazi se u svim kalendarima Istočne Crkve. Car Manuel I. Komnenac uvrštava ga među javne blagdane, s odredbom da se svečano slavi i da se toga dana ne radi. Današnje slavljenje blagdana uredio je već u 9. stoljeću Juraj Nikomedijski.

Svetkovanje Marijina prikazanja prešlo je s istoka na zapad u 9. stoljeću preko samostana istočnog obreda u južnoj Italiji, no tek 1371. papa Grgur XI. odobrava ga franjevcima u Avignonu, odakle se zatim širilo i dalje. Papa Siksto IV. 1472. godine proširuje blagdan na čitavu latinsku Crkvu. Od tada prolazi kroz razne promjene, a danas se slavi kao spomendan. Misni su obrasci, osim zborne molitve, uzeti iz zajedničkog slavlja Blažene Djevice Marije.

Duhovno i teološko značenje spomendana

Što god se smatralo o Marijinu prikazanju i boravku u jeruzalemskom hramu, ono što zanima liturgiju i pobožnost je vjerska i teološka važnost događaja prikazanja. Pripovijest o tom događaju u spomenutom apokrifu ne uzima se zasebno, već se prihvaća kao simbol više istine: posvemašnje posvećenje Bogu Blažene Djevice sve od početka njezina postojanja. Crkva je od najranijih vremena častila Marijinu svetost. Kršćansko se razmišljanje ubrzo zaustavilo i na otajstvenoj pripravi te izabrane duše za ulogu koju će joj Bog povjeriti: da postane majkom Sina njegova, našega spasitelja. To razmišljanje o Marijinoj „pripravi“ iskazuje i liturgija koja to slavljenje stavlja pred samo Došašće: vjernici su pozvani da nasljeduju Mariju ako žele vidjeti i sudjelovati u milostima Isusovim, kojega je ona porodila. Spomendan je Marijina prikazanja u hramu također i prinos Marijinoj slavi, jer se ona smatra, kako uče crkveni naučitelji, novim i istinskim hramom Božjim. Ona je više nego starozavjetni hram i “Svetište nad svetištima”. Sv. Ivan Damaščanin (+ polovicom 8 st.) u jednoj propovijedi uzvikuje: “O, Djevice, puna božanske milosti, sveti hramu Božji, kojega je Knez mira podigao i u njemu se nastanio; kojega nije ukrasio beživotnim kamenjem ni zlatom, nego Duhom Svetim…”

A naš odgovor?

Primjer Marijina prikazanja u hramu i učenje da je ona sama istinski hram Duha Svetoga, postavlja nam dva pitanja. Prvo, prikazujemo li se Gospodinu ne samo kada smo u crkvi nego i u svom životu; i drugo, jesmo li uvijek svjesni da smo, po svetom krštenju, postali “hram Boga živoga”, kako uči sv. Pavao (2 Kor 6,16)? Možemo li na to dati pozitivan odgovor?

Spomendan Marijina prikazanja u hramu slavi se u mnogim našim krajevima također kao Gospa od zdravlja. I s pravom. U nju se možemo pouzdati i njoj se moliti za naše zdravlje. Ali ne samo tjelesno, nego i duhovno. Nije li to u našem prolaznom životu i potrebnije?

Gospodine Bože, po slavnom zagovoru blažene Marije, vazda Djevice, udijeli nam zdravlje duše i tijela, izbavi nas od sadašnje žalosti, da se naužijemo vječne radosti.
(Zborna molitva)