Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
Blago nastojanje

Piše: David Torkington
 
U MOLITVI SE POTREBNO KLONITI PREKOMJERNE AKTIVNOSTI,
KAO I PREKOMJERNE PASIVNOSTI - PELAGIJANIZMA I KVIJETIZMA

Pred nekoliko sam godina bio pozvan u Rim na sudjelovanje u seminaru o molitvi za redovnike iz čitavoga svijeta. Kada sam se našao u ulozi predsjedatelja, pitao sam se kako započeti. Odlučio sam sva-koga od prisutnih zamoliti neka vlastitim riječima izrazi ono što smatra bitnim u molitvi. Tako je jedan rekao kako je to razgovor s Bogom, drugi kako je riječ o otvorenosti njemu, treći kako je od svega najvažnije osluškivanje, dok su se ostali držali sigurne definicije iz katekizma: "Molitva je uzdizanje uma i srca Bogu". Kada su svi rekli svoje, jedna je redovnica iz SAD s kraja prostorije odjednom ustala i zatražila neka i ja nešto kažem, prije no što nastavimo. Rekao sam kako se slažem sa svima, jer su svi manje-više rekli istu stvar, no kako bih svakoj izgovorenoj rečenici dodao samo po jednu riječ: nastojanje. Molitva je nastojati razgovarati s Bogom, nastojati mu se otvoriti, nastojati ga osluškivati, nastojati uzdići mu um i srce. Najvažnije od svega je nastojanje. U tome leži sama srž molitve.

U sredini

Zamislite dvoje ljudi koji se spremaju na molitvu. Jedan ne čini ništa već samo čeka da se nešto dogodi. Drugi je pola sata u ekstazi, posvema obuzet Gospodinom. Niti jedno od njih istinski ne moli. U prvom slučaju, osoba ne radi ništa, dok je u drugome slučaju Bog taj koji sve čini. Molitva je negdje u sredini između potpune pasivnosti i ekstaze. Ondje se odvija nastojanje, pri čemu osoba nastoji svoj um i srce usmjeriti k Bogu, unatoč rastresenostima koje je pokušavaju odvući u suprotnome smjeru.

Kada sam se jutros u molitvi obratio Bogu, želio sam biti posve obuzet njime, obavijen mirom koji nadilazi svaki razum, ali sam se već nakon dvije sekunde stao gubiti u rastresenostima. Čim sam shvatio što se događa, vratio sam pozornost na Boga, da bih se nakon nekoliko sekundi i opet izgubio u rastresenostima. Stao sam u glavi razmišljati koju ću od ponuđenih mi mogućnosti za odmor iskoristiti. I opet sam se pokušao vratiti k Bogu, samo da bih ustanovio kako mi pozornost ponovno biva odvučena u suprotnome smjeru.

Golema pogreška

Ako je vaše iskustvo u molitvi imalo nalik na moje, nemojte biti zabrinuti: imam za vas dobre vijesti. Sveta Terezija Avilska rekla je kako ćemo u molitvi uvijek trpjeti od rastresenosti. Golema je pogreška smatrati kako su one znak kako ne možemo moliti. Što zapravo znači imati stotinu rastresenosti u – primjerice – pola sata molitve? To znači kako ste se stotinu puta odvratili od rastresenosti i vratili Bogu. Znači kako ste se stotinu puta pokajali. Znači kako ste opetovano zanijekali sebe, a Bogu rekli da; izvršili stotinu činova nesebične ljubavi zahvaljujući kojima ste umrli starome čovjeku, kako biste postali novo stvorenje. Velika srednjovjekovna mističarka Angela Folinjska molitvu radi toga naziva schola divini amoris (školom božanske ljubavi), jer je to mjesto kamo osoba slobodno odabire poći, kako bi naučila najvažniju lekciju što je čovjek može naučiti: kako ljubiti. To se znanje stječe prakticiranjem nesebične ljubavi, u točno određenim vremenskim razdobljima pridržanima upravo u tu svrhu.

Prakticiranjem do savršenstva

Postupak učenja nije pritom nimalo tajnovit. Temelji se na drevnome načelu "prakticiranjem do savršenstva". Ako želite naučiti kuhati, govoriti strani jezik, ili pak voziti automobil, potrebni su vrijeme i praksa. Molitva je mjesto gdje posvećujemo koncentrirane odsječke vremena, kako bismo naučili nesebično ljubiti. Kao i kod svih drugih oblika učenja, potrebno je puno toga učiniti kako bi se stekla željena navika. Ona nas vodi ka stjecanju nutarnje sposobnosti nesebičnosti, koja je jedini vjerodostojni znak svetosti. Nitko ne može nešto naučiti a da ne posveti vrijeme trajnu prakticiranju, u koncentriranim odsječcima vremena namijenjenima u tu svrhu. Naučiti ljubiti u schola divini amoris nije pritom nikakva iznimka.

Način nastojanja

Dosad sam naglašavao riječ nastojanje, no u kršćanskoj je duhovnosti još daleko važniji način na koji netko nastoji. Ako je nastojanje srce molitve, onda je blagost njezina duša. Blag način na koji počinjete iznova, ma koliko puta u molitvi doživjeli neuspjeh, udiše dah poniznosti u sam način vašega pokušavanja. Poniznost je to onoga koji poznaje vlastitu slabost, znade kako će doživjeti nebrojene neuspjehe, ali ga ništa ne može odvratiti od ponovna pokušaja, ma koliko puta doživio neuspjeh. Oholi se ljute neuspjesima, mršte obrve, škrguću zubima i skupljaju pesti, nastojeći oboriti vrata nebeska. Ljuti su, ne stoga što su iznevjerili Boga, već što su iznevjerili sebe i velike ideale koje su si postavili. Kada god se naljutite na sebe što niste uspjeli u molitvi, budite sigurni kako vam je povrijeđen ponos. Ponizni se nikada ne čude neuspjehu, niti odlažu ponovno okretanje Jedinome koji je kadar našu slabost okrenuti u jakost.

Dvije škole

Ono što vrijedi za molitvu, vrijedi i za čitavo duhovno putovanje. Svi smo mi grešnici i doživljavat ćemo neuspjehe sve do smrti. Uspjeh se ne sastoji u tome da ne padamo, već više u tome da se uvijek iznova dižemo. Sve je sadržano u tome dizanju, odnosno, u blagu načinu na koji se podižemo s tla kako bismo započeli iznova, žaleći poradi pada, ali nikada njime iznenađeni. Nisam slučajno izabrao riječi blago i nastojanje, već stoga što one zajedno uspostavljaju ravnotežu između dvije glavne teološke struje koje dominiraju kršćanskom duhovnošću.

Stariji su se redovi povezivali s dominikanskom školom, koja prethodi rađanju humanizma u Europi. Razumije se kako su poseban naglasak stavljali na djelovanju Boga, dok su redovi utemeljeni nakon rađanja humanizma bili skloni povezivati se s isusovačkom školom, koja je naglašavala djelovanje čovjeka.

Oba su pravovjerna, ali sadrže i sebi svojstvene pogibli kojih se valja čuvati. Dominikanska škola može toliko na-glašavati djelovanje Boga i onoga što on može učiniti da pritom zaboravi što mora činiti čovjek, te tako pasti u neku vrstu praktična kvijetizma. To nadalje može voditi k preuzetnosti koja rastresa um i srce, a naposljetku i čitavu osobu. S druge, pak, strane isusovačka škola može položiti toliku vjeru u čovjeka i ono što je kadar učiniti da zaboravi na ono što čini Bog, barem u praksi, te tako biva uvučena u neku vrstu praktična pelagijanizma, odnosno kršćanskoga stoicizma. To nadalje dovodi do oholosti, uznositosti uma i srca, koje mogu uništiti sve što se nastoji postići. Odabrao sam riječ nastojanje, kako bih umanjio pogibao od upadanja u kvijetizam te riječ blago kako bih umanjio onu od upadanja u pelagijanizam. Spojimo li te dvije riječi zajedno, trebale bi nas dovesti do umjerenosti koja bi uvijek morala odlikovati istinsku kršćansku molitvu. Stoga bih mogao završiti s novom definicijom molitve: Molitva je blago nastojanje uzdizanja uma i srca k Bogu.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s