Traženje samilosti od Boga za nas same i biti nepopustljivi prema drugima. Sveti Antun žigoše ovaj tipični način ljudskoga ponašanja, koji otkriva nesposobnost prihvaćanja vlastitih ograničenosti i uočavanja zajedničke krhkosti u slabostima drugih.

Sluga koji nije znao opraštati

Iz Evanđelja po Mateju 18, 23-35:

"Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata… Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati… Ali on ne htjede saslušati ga… Tada ga gospodar dozva i… rasrđen, preda ga mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu."

Ovaj čovjek-kralj predstavlja Isusa Krista, koji je čovjek u svojoj ljudskosti i kralj u svojem božanstvu; čovjek je po rođenju, kralj u trpljenju. U broju deset označeno je Deset zapovijedi, a u broju tisuću savršenstvo evanđelja. Svaki čovjek duguje Isusu Kristu deset tisuća talenata, tj. dužan je opsluživati Deset Božjih zapovijedi te slušati i vršiti evanđelje… A ovaj zli sluga, zaboravio je na Božje milosrđe… nije se htio smilovati svome drugu… Ako ti dakle Bog, gospodar svega stvorenoga, oprašta tako veliki dug, zašto ti ne opraštaš svome bližnjemu takav malecki dug? Tko zaboravlja milosrđe koje je sâm primio, više uopće nema milosrđa prema nikome drugom.

(Propovijed 22. nedjelje poslije Duhova, 3.10)

Prihvaćanje krhkosti

Poznata je priča o dva utega i o dvjema mjerama, po kojoj svi mi, zapravo, od drugih tražimo milosrđe i razumijevanje za naše grijehe, pa i za one koje ustrajno činimo, ali zato nismo spremni oprostiti ni one najmanje dugove koje drugi imaju prema nama. Kao sluga iz evanđeoske prispodobe razbjesnimo se na jadnoga dužnika, tražeći od njega svaku lipu.

A ako zatim, kako to čini sv. Antun, u čovjeku-kralju prepoznamo lik Isusa Krista, pojmovi iz prispodobe izgledat će nam veoma uvećani. Svetac, naime, uzimajući omjere iz prispodobe, deset tisuća talenata smatra neizmjernima, a to je vrijednost duga koji je svatko dužan Bogu zbog svojih grijeha, dok je prava sitnica ono što su drugi nama dužni. Ali Bog je velik, pun je smilovanja i ubraja nas iznova među svoje prijatelje. Mi smo, naprotiv, mali, neznatni, a sa svojim dužnicima služimo se utezima nepopustljivosti i prkosa. Razlog takvoga ponašanja, ogorčeno objašnjava sv. Antun, stoji u činjenici da "onaj tko zaboravlja milosrđe koje mu je učinjeno, nema smilovanja ni za koga."

Zaboraviti primljeno smilovanje znači još i nemati osjećaja za vlastite ograničenosti, znači ujedno živjeti u uvjerenju da smo uvijek u pravu. Svatko od nas je stručnjak za pričanje priča koje želimo čuti, a potom i povjerujemo u njih. Ali istina je, naprotiv, da je naš život dvorac nevjernosti, bijede i grijeha. Ako tu istinu prihvatimo, sposobniji smo smjelo proći putem poniznosti, putem milosrđa i opraštanja drugima, ne samo jednom ili sedam puta dnevno, nego "sedamdeset puta sedam", kako Isus govori u Evanđelju (Mt 18, 21-22).