Uistinu se vrlo rijetko snimaju filmovi puni vedrine, optimizma, radosti, sreće, smijeha, dobrodušnosti i pozitivnosti u svemu, te koji time zrače i obuhvaćaju i gledatelje. Takav optimističan i vedar pogled na život i svijet dan je kroz prizmu lika djevojke Poppy u filmu Mikea Leigha "Samo bez brige" uz poruku kako je dobro biti uvijek ljubazan i s osmijehom, unatoč svemu. Mike Leigh je istaknuti i često nagrađivani engleski redatelj na mnogim međunarodnim festivalima, te je više od deset puta bio nominiran za Oscara. Odličan je analitičar društva, i to posebice nižega srednjega radničkog sloja kojemu prilazi s razumijevanjem i sućuti, te vrstan poznavatelj čovjekovih osjećaja i uma. Stalno je na rubu drame i komedije, što daje posebnu zanimljivost. Upravo se jednostavnost svakodnevnoga običnoga života ogledava u njegovim filmovima, a obitelj i obiteljski odnosi najčešći su motivi. Tako je bilo i u njegovim filmovima prikazivanim i kod nas, "Sve ili ništa" i "Vera Drake", ali i ostalima. Najnoviji, "Samo bez brige", čiji bi se izvorni naslov mogao prevesti i kao "Sreća prati sretne", što je i u skladu s filmskom pričom, nagrađen je u Norveškoj kao najzabavniji film. Kod nas je na ovogodišnjem Pulskom festivalu Mike Leigh dobio Zlatnu Arenu za režiju u međunarodnoj konkurenciji, a prikazan je i na Sarajevo-film festivalu. Na Berlinalu je Sally Hawkins nagrađena kao najbolja glumica. Ona je glumila i u dva već spomenuta Leighova filma. A film, osim odlične režije, odlikuju dobra fotografija, montaža, gluma cijele ekipe te izvrsna glazba Garyja Yershona. Djevojka Poppy je primjer kakav bi trebalo slijediti. Njezino ponašanje podsjeća na Isusovu misao: "Ne brinite se tjeskobno!" Naime, ona je vedra, vesela, nasmijana, optimistična, svima želi pomoći i sve usrećiti, nije joj to teško barem pokušati. Lako izvuče osmijeh na licu drugih te ih svojom spontanošću, jednostavnošću i iskrenošću potakne na promjene. No, usto je vrlo odgovorna, savjesna, posebice na poslu i u međuljudskim odnosima. Angažira se, koliko može, u rješavanju problema, gubitke i nezgode prihvaća i nastavlja dalje. Doista se ne brine nepotrebno, pretjerano, tjeskobno. Jednostavno voli svoj život onakav kakav jest, a ne kakvim bi joj ga željeli nametnuti drugi, prema nekim "pravilima". Poppy je učiteljica u školi i ima odličan odnos s djecom, spremna je saslušati probleme svojih kolegica, savjetovati ih, družiti se. Ide na tečajeve plesa flamenka, ukradeni bicikl zamjenjuje tečajem u autoškoli gdje upoznaje instruktora Scotta, posve različitoga karaktera od svoga, no to je ne plaši. Dapače, otvorenošću i dobrodušnošću potakne ga na razmišljanje o vlastitu životu te probudi u njemu dobro skrivene i zakopane osjećaje. Pomaže sestrama Suzy i Helen, živi s dugogodišnjom prijateljicom Zoe i nema dečka. No jednom, također u jednostavnosti, dogodi joj se i ljubav. Rješavajući problem jednoga svojega učenika, posredstvom posla upoznaje Tima... I kada se njoj skupi odjednom niz problema, i na trenutak joj bude teško, opet optimizam prevlada. To je film pun života, svježine, koji na neizravan način slavi upravo život kao takav, jednostavan, Bogom dan. Iz prihvaćanja toga upravo izvire sreća, zahvalnost i dobiva se odgovor na tako često pitanje postavljeno u svačijem životu: Što nas to usrećuje? I doista, tjeskobno se ne valja brinuti. I narod je već rekao odavno kako lijepa riječ i osmijeh otvaraju svaka vrata. |