Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Pavlova godina
 
Od Jeruzalema do Rima

Piše: Darko Tepert
 
Pavlova misijska putovanja

U jednoj od svojih nedavnih kateheza na općoj audijenciji srijedom, papa Benedikt XVI., govoreći o apostolu Pavlu, s pravom je naglasio: "Sigurno je da u vrijeme početaka kršćanstva nitko nije prevalio toliko kilometara kao on, kopnom i morem, s jedinim ciljem propovijedanja Evanđelja." Najčešće se navode tri njegova velika misijska putovanja.

Prvo misijsko putovanje

Premda je Pavao već prethodno evangelizirao, prvim njegovim misijskim putovanjem obično se naziva ono njegovo apostolsko iskustvo koje započinje odlukom antiohijske Crkve da pošalje Barnabu i Pavla (Dj 13,2). Polazišna točka, dakle, bila je Antiohija na Orontu ili Antiohija Sirijska, današnja Antakya u jugoistočnoj Turskoj, luka na obali Sredozemnog mora. U Pavlovo je vrijeme imala oko 500.000 stanovnika različita podrijetla, kulturnih i religijskih shvaćanja. Odande, iz Crkve koja se sastojala od jednako tako raznolikih članova, kreće poslanje potaknuto Duhom Svetim i potvrđeno polaganjem ruku (usp. Dj 13,2-3). Uz Barnabu, koji je, čini se, bio određen kao vođa pothvata, i Pavla, na putovanje je krenuo i Ivan Marko. Prvo odredište bio je otok Cipar, kamo su stigli vjerojatno u proljeće 43. ili 44. godine. Barnaba i Pavao posjećuju ondje Salaminu i Paf, koji su spadali među četiri najveća grada, propovijedajući po židovskim sinagogama (usp. Dj 13,5). U Pafu su imali prilike stupiti i pred prokonzula Sergija Pavla kojega je Pavao, prema Djelima apostolskim, uspio obratiti na kršćansku vjeru, unatoč oštrom protivljenju Sergijeva vrača židovskoga podrijetla (usp. Dj 13,4-12). Spominjanje vrača nije slučajno, jer su, prema Pliniju starijem, na Cipru postojale čitave škole vračeva. Tako Pavlov uspjeh predstavlja pobjedu Duha nad silama zla.

Sa Cipra, Barnaba i Pavao, koji sada - vjerojatno zbog uspjeha s prokonzulom - preuzima vodstvo misije, bez Ivana Marka koji ih je odlučio napustiti, kreću na kopno Male Azije i dalje prema Antiohiji Pizidijskoj. Trebali su prijeći oko 160 km naporna puta preko brda Taurus. Antiohija Pizidijska nalazila se na visoravni, a bila je važno središte kroz koje je prolazila Via Sebastea. Njihovo propovijedanje ponovno je krenulo od sinagoge, a na poziv židovskih glavara Pavao počinje tumačiti svoj navještaj o Mesiji. Upravo je to bila "riječ utjehe za narod" (Dj 13,15).

Unatoč protivljenju Židova, riječ se proširila cijelim tim krajem, a Pavao i Barnaba kreću dalje slijedeći cestu Via Sebastea, prema jugoistoku. Na udaljenosti od sto trideset kilometara stižu u Ikonij, koji je u to vrijeme bio dio velike rimske provincije Galacije. Danas je to turski grad Konya. I ovdje naviještanje apostola slijedi istu shemu kao i u Antiohiji: navještaj Krista u sinagogi, a nakon prve pozitivne reakcije slijedi odbijanje. Ipak, apostoli se u tom gradu zadržavaju duže vrijeme (usp. Dj 14,3), nakon čega su prisiljeni na bijeg, te stižu u Listru, slijedeći istu rimsku cestu. Ondje je postojala legenda o posjetu Zeusa i Hermesa koju spominje Ovidije u svojim Metamorfozama. Stoga ne treba čuditi da su poganski stanovnici toga grada usporedili dvojicu apostola s tim božanstvima. Pavlov govor pritom predstavlja kritiku politeizma. Pod utjecajem Židova pristiglih iz Antiohije i Ikonija, Pavao je u Listri kamenovan, te je prisiljen poći u Debru. Pisac Djela apostolskih završava izvješće o ovom prvom putovanju kratkim sažetkom o povratku u Antiohiju na Orontu (Dj 14,21-28).

Drugo misijsko putovanje

Nakon apostolskog sastanka u Jeruzalemu, na kojemu je riješen problem prihvata i života vjernika iz poganstva u kršćanskoj zajednici, Pavao kreće sa Silom na svoje drugo misijsko putovanje. Proputovao je pokrajinom Sirijom i rodnom Cilicijom, a potom je krenuo u Derbu i Listru, gdje mu se pridružio Timotej, kojemu će kasnije biti upućene dvije tzv. pastoralne poslanice. Djela apostolska naglašavaju da je čitavo putovanje vodio Duh Sveti. On je taj koji ih je "spriječio propovijedati riječ u Aziji" (misli se na prokonzulsku Aziju, s glavnim gradom Efezom) i koji im nije dopustio poći u Bitiniju, nego su se zaputili u Frigiju i Galaciju, a potom u Miziju i Troadu (usp. Dj 16,6-8). Ondje je u viđenju Pavao pozvan u Makedoniju, na europsko tlo. Tako je ponovno Bog bio na djelu, a ne ljudsko planiranje.

Tri su značajne postaje proputovanja Makedonijom: Filipi, Solun i Bereja. Filipi su bili smješteni na rimskoj cesti Via Egnatia, a predstavljali su najvažnije središte prvog od četiri okruga rimske provincije Makedonije. Stanovništvo je bilo sastavljeno od rimskih isluženih vojnika, domaćih građana, Grka, a možda i ponekog Židova, koji su ipak morali biti malobrojni jer nisu imali niti sinagogu, za koju je bilo potrebno barem deset odraslih muškaraca. Solun je grad velikoga uspjeha Pavlova poslanja, gdje je vjeru prihvatilo "veliko mnoštvo bogobojaznih Grka i nemalo uglednih žena" (Dj 17,4). S Makedoncima će Pavao zadržati osobito blizak odnos, što je vidljivo i iz njegovih poslanica.

U Bereji (današnja Veria), Pavao je postigao uspjeh i među Židovima koji su iskreno "danomice istraživali Pisma" (Dj 17,11), no solunski su Židovi i ondje prisilili braću na bijeg. Pavao tako polazi u Ahaju i stiže do Atene, gdje je na Areopagu, drevnom mjestu sastanaka i sudovanja, podno Akropole, imao prilike izreći još jedan navještaj poganima, no sada bez većeg uspjeha. U Ahaji posjećuje još i Korint, važno prometno središte i kozmopolitski grad, sa snažnim kultom Afrodite, u čijem su se hramu na Akropoli vršili i obredi koji su uključivali prostituciju. Pavao je ondje susreo vrijedne suradnike u paru židovskih kršćana, Akvili i njegovoj ženi Priscili. Ondje se zadržao godinu i šest mjeseci i iz toga grada napisao svoje prve poslanice, one Solunjanima. I ovo misijsko putovanje završava povratkom u Antiohiju na Orontu (Dj 18,18-22).

Treće misijsko putovanje

Treće misijsko putovanje kao svoj cilj imalo je Efez, lučki grad i središte rimske provincije Azije. Taj je grad Pavao već bio posjetio na povratku s prethodnog putovanja, a Židovima je ondje obećao da će se vratiti (usp. Dj 18,19). Sada u gradu susreće vjernike koji su imali samo Ivanovo, a ne i kršćansko krštenje, te nisu primili Duha Svetoga (Dj 19,1-3). Pavao im navješćuje Krista i krsti ih u njegovo ime. Njegovo ponovno propovijedanje započinje od sinagoge, a kako nije uspio sve uvjeriti, sa svojom skupinom osniva Crkvu te u njoj djeluje kroz dvije godine. Odatle Pavao šalje poslanice Korinćanima, poslanicu Galaćanima, a čini se i poslanicu Filipljanima, ovu posljednju dok je bio zatvoren nakon pobune proizvođača Artemidinih kipova (usp. Dj 19,23-40).

Iz Efeza Pavao još jednom polazi u Makedoniju i Ahaju, posjećujući Crkve, a na tom putu piše i Poslanicu Rimljanima. U Jeruzalem se vraća preko Troade i Mileta, gdje se oprašta sa starješinama efeške Crkve. Njima kaže: "Okovan Duhom idem u Jeruzalem. Što će me u njemu zadesiti, ne znam, osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje" (Dj 20,22-23).

Pavlova putovanja započinju i završavaju zajedničkom molitvom Crkve, a Pavao je svjestan da njegovo propovijedanje ima snagu koju mu daje zajedništvo kršćanske vjere i Duh Isusov.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s