Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
Hrvatska mora biti spremna na moralnu bitku

Razgovarao: Marijan Križić
 
Michael D. O'Brien, kanadski književnik i slikar kršćanskog nadahnuća

Michael D. O'Brien je suvremeni pisac, esejist i slikar. Autor je brojnih knjiga. Piše i održava predavanja na temu vjere i kulture. Njegovi članci na tu temu objav-ljivani su u mnogobrojnim časopisima. Njegove slike i murali nalaze se u crkvama i muzejima širom Sjeverne Amerike. Sa ženom i šestoro djece živi u Comber-mereu, Ontario. Dobitnik je prestižne nagrade "Buvina" za izuzetan doprinos kršćanskoj kulturi. Nagradu mu je u sklopu manifestacije Dani kršćanske kulture 2005. uručila nakladna kuća "Verbum". U izdanju "Verbuma" dosad su mu izišli romani: Posljednja vremena, Pomrčina sunca, Dnevnik nevolje i Sofijina kuća, a u izdanju novoga katoličkog nakladnika "Treći dan" ove godine izišao mu je posebno zanimljiv roman o Hrvatskoj pod nazivom Otok svijeta. Što je to ponukalo glasovitog pisca da se pozabavi našom poviješću i sudbinom, pokušali smo doznati prigodom njegova posjeta Uredništvu Veritasa 1. rujna o. g.

Vaš roman koji je u Hrvatskoj objavljen pod nazivom Posljednja vremena izazvao je iznimnu pozornost hrvatske javnosti. Događaje koji su u romanu naznačeni u Otkrivenju – kao događaji posljednjih vremena - vi ih smještate u sadašnji trenutak. Živimo li doista u posljednjim vremenima?

Da, ali moramo zapamtiti, kao što kaže sveti Ivan u knjizi Otkrivenja, da cijelo razdoblje od Isusova uskrsnuća pa do njegova drugog dolaska zapravo su posljednja vremena, posljednji dan. Dakle, ja u svojim romanima ne pokušavam predvidjeti budućnost, za razliku od, recimo new age-a ili nekih protestantskih crkava. Ono što je glavni cilj mojih "apokaliptičnih" djela, jest da se postave pitanja za koja mislim da su ključna i nužna da ih svaki naraštaj sebi postavi: jesmo li budni, jesmo li duhovno spremni oduprijeti se duhu i osobi Antikrista.

Fra Jakov, jedan od likova u romanu, hrvatski je izbjeglica. Kako ste uopće došli do spoznaje o hrvatskoj situaciji 90-ih godina i što vas je potaklo na taj lik?

Imao sam neka opća saznanja o ratu u bivšoj Jugoslaviji, ali ne neka duboka razumijevanja. Znao sam, dakako, da je Hrvatska katolička zemlja. Ja svakako to nisam planirao i odgovor bi zapravo bio da mi je zaista taj lik bio nadahnut odozgo, jer odjednom se jednostavno on pojavio i kao lik i cijela ta njegova priča i situacija meni je to na neki način bilo darovano, dano.

Tek nakon što sam napisao roman, shvatio sam da fra Jakov zapravo, na neki način predstavlja, simbolizira, odnosno utjelovljuje Hrvatsku, jednako kao što Hrvatska utjelovljuje sve one koji pate, koji su pribijeni na križ radi zalaganja za istinu.

Vrlo je zanimljivo čuti da ste bili nadahnuti, što je zapravo bio početak jednoga novog "prijateljstva" i upoznavanja Hrvatske. U međuvremenu ste više puta bili u Hrvatskoj, stekli prijatelje. Sve je to, napokon, rezultiralo romanom Otok svijeta, u kojemu se bavite sudbinom Josipa Laste, čiji životni put, sve njegove patnje, na neki način sažimaju sva stradanja hrvatskoga čovjeka, od 2. svjetskog rata, do današnjih dana. Odakle takav interes i ljubav za Hrvatsku? Što vas neposredno potaklo na pisanje toga romana?

Zanimljivo je to što je zapravo s Otokom svijeta slična situacija kao i s likom Jakova. U smislu da mi je to na neki način bilo darovano. Ja nisam jednostavno sjeo i rekao: evo, sad ću ja napisati roman o Hrvatskoj. I ja sam sâm bio iznenađen. Nekako je to iz mene izašlo, izniklo, ono što mi u katoličkoj teologiji zovemo sustvaranje. Mislim da se radilo o tome.

U romanu Posljednja vremena bavite se i pitanjem europskog ujedinjenja i brisanjem kršćanskoga identiteta. Zbog opasnosti od dekristijanizacije Europe, neki kršćani odbijaju takvu Europu. Istovremeno papa Benedikt XVI., kao i njegov prethodnik, zagovara europsko ujedinjenje, ali ističe da se Europa ne smije odreći kršćanskih korijena. Upravo takve poruke je Ivan Pavao II. u više navrata doslovce zazivao. Ne bi li to trebalo biti polazište za promišljanje vjernika?

To bez daljnjega stoji, međutim svaki narod koji ima čvrsta moralna načela, osobito kršćanska, mora biti spreman na borbu kada uđe u Europsku uniju. Smatram da je blagopokojni papa Ivan Pavao II. mislio da su narodi, koji još uvijek imaju snažnu katoličku vjeru, potrebni da se iznutra bore za kršćansku Europu, i ako oni to zaista učine, i ako u tom budu vrlo odlučni i snažni, onda postoji mogućnost da se Europa vrati svojim kršćanskim temeljima, koji to zaista i jesu, kao što znamo naglašavati da su svi utemeljitelji Europe bili kršćani.

Kada govorimo o Europskoj uniji, bilo bi dobro spomenuti da su se zemlje s katoličkim predznakom, kao što su Irska, Poljska i Malta, uspjele oduprijeti pokušaju Unije da nametne neka "svoja" moralna načela. Ali budući da je to jako uznemirilo Europski parlament, postavlja se pitanje, kako oni uopće zamišljaju tu europsku integraciju? Dakle, kada Hrvatska uđe u Europsku uniju, mora biti spremna na moralnu bitku.

U jednom od svojih pohoda Hrvatskoj Ivan Pavao II. nam je poručio: "Vi imate što Europi dati i što od nje primiti". Očito je mislio da Hrvatska svojim identitetom može odigrati ulogu evanđeoskoga kvasca i soli. A što primiti? Mi smo zemlja na rubu različitih civilizacija, koja je puno toga pretrpjela i puno toga nedostaje i u organizaciji i u redu koji postoji u Europi.

To uređenje Europske unije o kojemu govorite, svakako stoji, ali ono će uspjeti i imati ploda do one mjere do koje Unija bude spremna i kadra poštovati suverenost svake pojedine države. Dakle, ako Europska unija uspije održati perspektivu svojih utemeljitelja Adenauera, de Gasperija i Schumana. U smislu jedne ljudske zajednice naroda, a ne nekakvoga carstva "Pax Europa", jer se time nameću neke borbe za moć, samo na višoj razini. To je samo mišljenje nekoga tko stvari promatra izvana, ali sve se svodi na to koliko su pojedine zemlje spremne poštovati identitet one druge i to u smislu duše, one srži, koju svaki narod ima. Ali možda je to upravo vaša uloga, poput drugih zemalja katoličkog identiteta, koje sam već spomenuo.

U druga dva vaša romana: Dnevnik nevolja i Pomrčina sunca, radnju smještate u svoju zemlju, u Kanadu. U romanima su kršćani, blago rečeno marginalizirani, a po mnogim događanjima čak stavljeni i izvan zakona. Istovremeno mi u Hrvatskoj doživljavamo Kanadu kao jednu uređenu zemlju, kakvoj treba težiti, a po ovome ispada da se u njoj događaju neki procesi koji baš nisu poželjni. Kako biste prokomentirali situaciju u vašoj zemlji?

Situacija u mojoj zemlji? (uzdah i stanka)... Budući da smo mi višekulturalno društvo, mi smo zapravo stavili kao normativ tu višekulturalnost. Na neki način po srijedi je umjetna kultura i jedna vrsta eksperimenta, koji može opstati samo tako da se nametne niz društvenih normi, koji se nameću na jedan vrlo snažan način, skoro bi se moglo reći nasilan. U tom smislu je Kanada jedna od prvih potpisnica moralno upitnih međunarodnih dokumenata. Mislim da smo bili treći u svijetu u ozakonjenju homoseksualnih "brakova". Pravo na pobačaj, praktički bez ograničenja, imali smo prije Amerike. Naši obrazovni sustavi zapravo su tvornice društvene indoktrinacije. I naš je najveći ideal tolerancija, koji je zapravo jedna vrlo nemilosrdna netolerancija koju na jedan vrlo suptilan način provodi država.

Znači, Kanada je uređena i ugodna u smislu življenja. Ali da bi se održao taj prekrasan dojam, koji je zapravo lažan, mi ubijamo godišnje četvrt milijuna nerođene djece.

Koliko znam, takva je promjena u Kanadi nastala posljednjih desetljeća. Znači li to da su katolici i ostali kršćani zakazali u smislu svoje nazočnosti i djelovanja u javnom životu?

U potpunosti! Zato što je još uvijek značajna većina stanovništva kršćanska. A opet većina njih kada glasuje na izborima, glasuje samo zbog gospodarskih razloga... Ipak, valja reći, dva su znaka nade. U našem parlamentu je jako puno stranaka i sada prvi put nakon mnogo vremena stranka koja vlada je zapravo manjinska i ona se sastoji većinom od kršćana. I kada smo ih izabrali, onda smo se ponadali da će oni opozvati većinu tih problematičnih zakona koji se tiču homoseksualnih "brakova", pobačaja, i svih drugih koji su moralno upitni s kršćanskog stajališta. Pokazali su se slabima, ali ja mislim da oni taktiziraju i nadaju se dobiti većinu na idućim izborima. U međuvremenu rade jako puno kompromisa na različitim područjima.Ali sve stranke koje su prisutne u parlamentu imaju ljude vrlo snažne i hrabre, koji govore istinu i ne brinu se za to hoće li biti ponovno izabrani, nego jednostavno su svjesni toga da je reći istinu najviši prioritet. Drugi dobar znak u Kanadi jest da su proteklih desetak godina obojica papa izabrali biskupe koji su vrlo snažno apostolski orijentirani i naraštaj mladih katolika ima vrlo snažnu motivaciju. Međutim, budući da je naša zemlja golema, ti mladi katolici se susreću s brojnim problemima, jer su jednostavno raspršeni. Problemima s kojima se ne bi susretali u zemlji poput Hrvatske, koja je homogenizirana i prostorno daleko manja.

Ovo su jako ugodne informacije i vrlo poticajni odgovori, pogotovo u odnosu na ono kako ste počeli govoriti...

To su samo znakovi nade...

U vašim člancima koje ste objavljivali i u časopisu Mi, često se bavite pitanjima kulture i umjetnosti. Uostalom, i sami ste, osim što se bavite književnošću, i slikar. Kakva je uloga umjetnosti u očuvanju kršćanskoga identiteta? S kakvim se opasnostima u tom smislu danas susrećemo?

Moje je osobno mišljenje, a štoviše to je i nauk Crkve, da vjera i kultura, jedna bez druge baš dobro ne funkcioniraju. Jer kada je izvor umjetničkih djela ljubav prema ljepoti, prema istini i dobroti, onda ona čovjeka podsjećaju i na njegov konačni cilj, njegovu konačnu svrhu. A to je neizmjerno važno u vremenu u kojemu materijalizam, praktički, posvemašnje vlada. Zato što takav materijalizam želi svesti čovjeka na razinu društvene životinje ili nekakve funkcije unutar nekog mehanizma. To su stvari koje dehumaniziraju ljudsku zajednicu. Dakle, kršćanski umjetnik, koju god vrstu umjetnosti odabrao, mora biti spreman čvrsto se postaviti i biti "znak osporavan". Opasnost se događa u trenutku kada umjetnik počne sebe zamišljati nekakvom vrstom društvenog revolucionara ili nekakvom vrsti novog svećenika. To je avangarda. Nihilisti su to zapravo radili, tako su sebe doživljavali kao nekakvu vrstu novog svećeništva. A ono što treba za sebe smatrati kršćanski umjetnik jest da bude sluga i istine i ljubavi i njihove međusobne sprege. Jer ako ljubi Boga i ljubi čovjeka ta ljubav će jednostavno donijeti ploda. Ali to sve započinje duhom poniznosti. Ne egoizmom koji inače dominira umjetnošću. Dakle, u biti sve se svodi na ljubav.

U svojim ste tekstovima često spominjali manipulacije koje su prema umjetnosti i umjetnicima provodili nacisti i komunisti. Čini se da je i jednima i drugima jako stalo do umjetnosti. Očito u njoj postoji neka moć. Svim silama nastojali su pridobiti "jaka imena" iz kulture. I onda to nekako povezujem s onom sintagmom Antonija Gramscija da se prava revolucija provodi u ljudskim srcima maršem kroz institucije, kroz kulturu, kroz obrazovanje ...

Upravo to se sada događa na svjetskoj razini i to više ne pod krinkom komunizma, eurokomunizma, već na neki način toga novog humanizma.

Na kraju, recite nam čime se sada bavite, kakve imate planove? Pripremate li kakvu knjigu?

Upravo sam završio roman koji se zove Teofil. Riječ je o osobi, nama nepoznatoj, malo misterioznoj, kojoj je sveti Luka posvetio svoje Evanđelje i Djela apostolska. Dakle, povijesni roman, ali je radnja izmišljena, fikcija. Isto tako završavam oslikavanje križnoga puta za jednoga katoličkog izdavača u Americi, za jednu knjigu koja će izaći u proljeće, a temelji se na križnome putu Ivana Pavla II. Isto tako pokušavam završiti slike Otajstava svjetla za ponovno izdanje moje knjige o krunici. I pokušavam osigurati drva za zimu, koja se u Kanadi vrlo brzo približava.

Hrvati su odvažni i imaju veliku pjesničku dušu

Kako gledate na najnovija događanja u svijetu i kakva je ulogu Hrvatske u njemu?

U Hrvatskoj je na djelu jedan duh, po mojem mišljenju je to Duh Sveti, koji vas je iznio kroz zaista goleme kušnje. I to ne samo u 20. stoljeću, nego kroz čitavu vašu povijest. Mislim da je sve to stvorilo jedan vrlo jedinstven narod. Dakle, u smislu ljudskih bića, ali baš i katolika. Ljudi koji su hrabri, odvažni, koji imaju veliku pjesničku dušu, koji su strastveni, i kada se taj žar primijeni na Kraljevstvo nebesko, dakle Kraljevstvo koje ima doći, onda to stvara jedno veliko svjetlo kao svjedočanstvo za sav svijet. Jer nova evangelizacija, novo proljeće, zaista se događa. I primjećujem da se to događa ovdje. Možda možemo očekivati velika iznenađenja, u smislu trpljenja, ali i u smislu djelovanja Božjega. S jedne strane to je vrijeme velike pomutnje i izazova, ali isto tako i velike nade i čudesa.

 

 

Dragi čitatelji Veritasa,

Istina i ljubav su nerazdvojivi.
Radostan sam i sa zahvalnošću vidim
da se dug i plodonosan rad
urednika i pisaca Veritasa,
koji je započeo prije 46 godina,
nastavlja i danas.
Vremena, politike i društvene prilike mijenjali su se dramatično,
pa ipak, Veritasova misija se nastavlja.
Vi, čitatelji i pretplatnici,
suštinski ste podupiratelji
toga apostolskog rada.
Neka vas blagoslovi naš Gospodin Isus,
i sve uključene, svakoga u svojoj zadaći.
Hvaljen Isus i Marija!

Michael D. O'Brien

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s