Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
U povodu
 
Posljednja osmina

Piše: Ljudevit Maračić
 
FRANJEVCI KONVENTUALCI U HRVATA POSLJEDNJIH STOTINU GODINA

Franjevci konventualci u Hrvata upravo završavaju obilježavanje stote obljetnice kako su na prvi dan 1908. uspostavili ponovnu samostalnost svoje Provincije sv. Jeronima. Tada su se po savjetu Svete Stolice i po dekretu Vrhovne uprave Reda razjedinili franjevci konventualci koji su prethodno, ponajvećma iz izvanjskih razloga i pobuda, osamdeset godina (1827-1907.) živjeli i djelovali zajedno u ujedinjenoj Dalmatinsko-Padovanskoj provinciji. Pod nazivom "Posljednjih stotinu godina" obilježavanje ove obljetnice završava potkraj rujna ove godine međunarodnim znanstvenim skupom u Zagrebu, s više popratnih događaja.

Prije razdvajanja

Sam naziv pod kojim se odvija ova pro-slava pretpostavlja da je i prije toga bilo više stotina godina prošlosti, koje je doista današnja Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, daka-ko pod raznim nazivima, proživljavala u svojoj zaista bogatoj i burnoj povijesti. Od onoga pionirskoga razdoblja, danas u periodizaciji povijesti franjevačke prisut-nosti na našim prostorima poznatog pod nazivom "Ugarske protoprovincije" (1217.-1239.), preko Slovinske provincije sv. Serafina (1239.-1398.), Dalmatinske pro-vincije sv. Jeronima (1398.-1827.) i Ujedi-njene dalmatinsko-padovanske provincije sv. Antuna (1827.-1908.), sve do današnje provincije prepoznate kao Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, prošlo je, eto, skoro osam stotina godina. Ovo što se sada slavi samo je posljednji vremenski isječak, posljednja osmina baštine povijesne nazočnosti franjevaca konventualaca na ovome tlu.

Nakon razdvajanja

Nakon spomenutog razjedinjenja dviju bratskih i susjednih provincija na prvobitne faktore, za Provinciju sv. Jeronima postavilo se najprije pitanje traženja i pronalaženja širega život-nog prostora. Franjevci konventualci su početkom 20. stoljeća na našim prostorima živjeli i djelovali svega u pet, vrlo stara ali ipak skučena samostana, dva u Istri (Piran i Cres) i tri u Dalmaciji (Šibenik, Split i Vis), gdje im tadašnji izvanjski apostolat nije omogućavao veće dodire sa svijetom, bez čega je jako otežano dobivati nova zvanja. Nijedan od pet spomenutih samostana nije vodio župu (zanimljivo da osim onoga na Visu, pod zaštitom sv. Jere, ostala četiri spomenuta samostana svojeg zaštitnika stoljećima imaju u osnivaču Reda, sv. Franji), pa se većinski izvanjski apostolat braće sastojao u služenju svetih misa, ispovijedanju i predvođenju pobožnosti, dok su neki fratri kao propovjednici, na poziv biskupa i župnika, širili evanđeoski nauk s raznih propovjedaonica dalmatinskih i istarskih crkava.

Zato je provincijska uprava, koja je još iz vremena Ujedinjene provincije imala svoje administrativno i odgojno središte u creskom samostanu sv. Frane, stalno tražila mjesta i načina da se otvaranjem novih samostana i prihvaćanjem nekih župa proširi životni prostor za rad i djelovanje braće. Najprije je nikla želja da se pokuša s "probojem" u dotad nepoznata priobalna područja. Tako bilježimo dva zanimljiva pokušaja dok je u Cresu bilo sjedište Dalmatinske provincije sv. Jeronima, a to je preuzimanje župskog pastorala u Kaštelu Sućurcu (1913.-1916.) i otvaranje pastoralnog centra u Malom Lošinju (1917.-1918.), koje je ipak ostalo samo u pokušajima. Tada se dogodio u prošlosti naših franjevaca konventualaca jedan od najbolnijih, ali možda i najspasonosnijih udaraca. Kad su istarski samostani (Piran i Cres), nakon Prvoga svjetskog rata podijelili sudbinu s ostalim hrvatskim pukom, te ostali izvan političkih granica nove države koja se stvarala na području gdje žive Hrvati, braća su iz tih samostana, posebno ona iz Cresa, u proljeće 1919. nasilno izbačena iz samostana i protjerana u – nepoznato. Velika i brojna samostanska zajednica, pod vodstvom tadašnjeg provincijala o. Joze Miloševića, našla je privremeno sklonište u Crikvenici, gdje im je jedan slovenski industrijalac, ime mu je Jan Pollak, kroz pune dvije godine potpuno besplatno ustupio svoju veliku vilu u Crikvenici, gdje su fratri otvorili svoje sjemenište sa školom, a provincijal vodio upravu provincije koja je spala na tri dalmatinska samostana.

"… vraćat će se s pjesmom"

Taj zaista brutalan i bolan udarac rodio je iznenađujućim uspjehom. Fratri su odjednom usmjerili svoju pažnju na unutrašnjost i kontinentalna Hrvatska otada postaje njihova uspješna sudbina. Najprije su osjetili blagodatnu solidarnost Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, koja im je bez mnogo ustručavanja ustupila svoj samostan u Kloštru Ivaniću (1921.-1922.), a potom im je blagonaklonost zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera i župnika Sv. Blaža Vladimira Kerdića otvorila perspektivu da u glavnom hrvatskom gradu ne samo ostanu, već podignu i potom prošire svoj novi matični samostan na Svetom Duhu, gdje je fratrima darovana bivša grobljanska crkva Svetog Duha s obližnjim zemljištem. Ovdje prognani fratri već 1922. otvaraju svoj samostan, uz koji su ubrzo razvili i župski pastoral, dobivši opet razumijevanjem zagrebačkog nadbiskupa župu sv. Antuna, prvu župu koja je redovnicima uopće povjerena u Zagrebu. I tako se jedan nemili događaj pretvorio u neočekivani blagoslov, koji je uskoro omogućio fratrima da se brzo šire, rastu i razviju neslućene djelatnosti.

Novi usponi i nedaće

Ekspanziju na sjever potvrđuje sve češće i gušće razvijanje mreže u kontinentalnom dijelu Lijepe naše. Nakon Zagreba uslijedio je Petrovaradin (1922.), pa Vinkovci (1938.), kratkotrajno Zagreb-Kustošija (1937.-38.), Sisak-Sela (1939.-1946.), Slunj (1941.-43.), Podravska Slatina (1942.-48.), uz bezuspješna nastojanja da se dobije samostan u Bjelovaru (1933.-35.) i Gospiću (1937.-39.). K tome valja spomenuti da je Provinciji sv. Jeronima pridruženo nekoliko slovenskih samostana i župa s Ptujem i okolicom (1922.) i bivši madžarski samostan u Pančevu (1928.). Tada je provincija dobila naziv Jugoslavenske provincije, koja je konfiguracijom doista pomalo i podsjećala na tadašnju državu.

Kad su minule ratne strahote, koje su među ostalima ispraznile samostane jer je desetak fratara osuđeno i zatvoreno na više godina zatvorske kazne, Provincija se počela pribirati i tada počinje konstantan i dosta brz brojčani razvoj, tako da je potkraj šezdesetih godina, malo prije nego što se od nje odvojio slovenski dio braće i stvorio samostalnu Slovensku minoritsku provincu sv. Jožefa (1972.), još jedinstvena provincija imala skoro dvije stotine fratara (računajući i one u formaciji). Otvorene su neke nove kuće: Molve, Sisak-Galdovo, Vinkovci-Novo Selo, Novi Marof, s pripadajućim župama. Odjednom se župski pastoral postavio kao vodeći oblik apostolata, koji je tražio sposobne i iskusne djelatnike. U međuvremenu su fratri otvorili svoje hrvatske župe u Americi (Gary, Lackawanna) i Kanadi (Welland), a preuzeli su i vođenje hrvatskih misija u Njemačkoj (Wuerzburg, Neumuenster, Hanau), uz standardnu prisutnost u Italiji (Vatikan, Rim, Padova). Danas, kad je osjetno smanjen broj fratara (svega šezdesetak svećenika), sve se više osjeća teret obveza, posebno u vođenju župa (12), misija u Njemačkoj i preko Oceana (6). To je jedan od problema koji najviše "žulja" i današnju provincijsku upravu.

Obilježavanje ponovnog osamostaljenja

O svemu tome, najviše dakako o onome što je već prošlost, govorilo se na međunarodnom znanstvenom skupu, na kojemu su nastupili većinom domaći stručnjaci, ali i po jedan iz Italije i Slovenije. Na tom su skupu razni predavači predstavili život, rad i djelo najpoznatijih fratara promatrani s posebnih i različitih vidika: političkoga, literarnoga, socijalnoga, znanstvenog, umjetničkoga, glazbenog, izdavačkog, uz poseban prilog o provincijama s kojima je pred to razdoblje ili u njemu bio uspostavljen osobiti oblik povezanosti i suradnje (Padova, Ptuj). Skup je započeo u ponedjeljak, 29. rujna popodne, a nastavljen je cijeloga sljedećeg dana, kada je i završio u utorak (19 sati).

Zbornik radova

Kao bližu pripravu za ovaj skup Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca ovih je dana objavila prvi svezak radova koji pokrivaju ovo razdoblje. Pod nazivom "Posljednjih stotinu godina" ovaj svezak (560 stranica) obrađuje arhivsku građu obrađenu prema bogatom fundusu Arhiva Provincije u Zagrebu (provincijski kapituli, novi samostani, bezuspješni pokušaji, malo sjemenište, novicijat, bogoslovno sjemenište, pokojna braća). U drugom dijelu ovoga sveska objavljene su monografske, vrlo opširne obrade nekoliko najpoznatijih i najzaslužnijih fratara iz ovoga razdoblja (biskup Jeronim Mileta, provincijal Bonaventura Burić, povijesni istraživač Bernardin Polonijo, neumorni aktivist Ambroz Vlahov i generalni definitor Marijan Žugaj). Iz opširnih navoda doznajemo, na primjer, da je u posljednjoj osmini povijesti Provincije sv. Jeronima kroz novicijat prošlo 522 novaka, od kojih je skoro četiri petine položilo prve zavjete (407), da je od navedenog broja, osim malobrojnih predstavnika drugih narodnosti, bilo 414 Hrvata i 92 Slovenca. Kroz bogoslovno sjemenište prošlo je 393 klerika, od kojih je 188 odstupilo (oko 48 posto), a iz detaljnog nekrologija, popisa mrtvih, doznajemo da je u posljednjih stotinu godina umrlo 97 braće, među kojima je bilo 78 svećenika, 13 redovničke braće nesvećenika, 2 nezavjetovane braće, 3 klerika i jedan novak brat. Preko tri četvrtine pokojne braće doživjelo je 60 i više godina. I tako redom. Za onoga kojega takvi podaci zanimaju...

Prvi svezak ovoga zbornika treba promatrati samo kao dio cjeline, pa zbog svojega pretežito dokumentarnog obilježja može djelovati ponešto i suhoparno, s brojnim popisima i beskrajnim podacima koji mogu zamarati, ali to je bila neizbježna pretpostavka potpunijeg shvaćanja i razumijevanja onih sadržaja o kojima će biti riječi u drugom svesku. Ovaj će pretežito sadržavati radove Znanstvenog skupa koji smo predstavili, pa će po naravi stvari sigurno biti i zanimljiviji i privlačniji. Tek tada će "Posljednjih stotinu godina" najbliže povijesti Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca biti cjelovitije i potpunije predstavljeno našoj javnosti.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s