Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
U povodu
 
Uzor roditelji

Piše: Augustin Kordić
 
Roditelji sv. Terezije od Djeteta Isusa – blaženici

Na Misijsku nedjelju, 19. listopada 2008., roditelji sv. Terezije od Djeteta Isusa, Louis (Ljudevit) i Zélie (Azelija) Martin, bit će proglašeni blaženima. Ovo će mnogo značiti za današnje ljude u svijetu, a posebno za roditelje. Time će oni dobiti uzore kako u svijetu kršćanski živjeti, a dobit će i zagovornike na nebu. Doda li se tome da je otac sv. Terezije nekoliko godina potkraj života bio umno poremećen, s pravom duševni bolesnici dobivaju svoga zagovornika i zaštitnika.

Terezijino svjedočanstvo

Terezija u jednom pismu piše: "Dobri Bog mi je dao oca i majku, koji su bili dostojniji neba nego zemlje." Kakvo lijepo priznanje za roditelje! U istom pismu Terezija naziva svoga oca svecem. I Ljudevitova žena piše da je on bio svet čovjek i da ona želi svim ženama takvog supruga. A za njegov boravak u ludnici Terezija dodaje da su ona i sestre morale ispiti kalež sve do dna i biti odijeljene od svoga ljubljenog oca tri godine. "On je prihvatio ovu kušnju, čije je poniženje potpuno shvatio, a njegovo je junaštvo bilo toliko da se nije htio moliti za svoje ozdravljenje", stoji u Terezijinom pismu. Majka Azelija bila je žena potpuno predana u volju Božju. Po naravi je bila energična.

Tko su Ljudevit i Azelija

Ljudevit Martin i Azelija Guérin upoznali su se u proljeće 1858. godine na mostu sv. Leonarda u Alençonu, u Normandiji, u Francuskoj. Oni su i inače živjeli u tom gradu. Kad ga je Azelija ugledala, kao da je čula u sebi glas: "To je onaj koga sam ti pripravio." A taj susret upriličila je Ljudevitova majka Fani, koja je pohađala, iako mnogo starija, školu za izradu čipaka u Alençonu zajedno s Azelijom. Fani je izbliza vidjela divne kvalitete ove djevojke i poželjela da njezin sin Ljudevit osnuje s Azelijom obitelj. I uspjela je na obostrano zadovoljstvo, jer Ljudevit kao urar nije imao ništa manje kvalitete od te djevojke. Vjenčanje je bilo točno u ponoć, 13. srpnja 1858., u crkvi Naše Gospe u Alençonu. Ljudevit je tada imao 35 a Azelija 27 godina.

Duhovno zvanje i roditeljstvo

No, ovom vjenčanju prethodila je avantura duhovnog poziva i kod Ljudevita i kod Azelije. Ljudevit je pokušao ostvariti duhovni poziv kod regularnih kanonika u Grand-Saint-Bernardu u Švicarskoj, no latinski mu je bila slaba strana, pa nije uspio ni s dodatnim satovima ovog jezika. Azelija je pokušala ostvariti svoj duhovni poziv kod sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Alençonu. No, poglavarica samostana kategorički je odbila njezinu molbu. Zato je njezina starija sestra Lujza uspjela u duhovnom pozivu, pa je u družbi Pohođenja Marijina uzela ime Dositeja. Ljudevit i Azelija zaželjeli su kao Marija i Josip u braku živjeti djevičanski. S obzirom da su oboje težili za duhovnim pozivom, to je bilo donekle i razumljivo. Tako su živjeli devet mjeseci, dok ih jedan svećenik nije lijepo uputio da Bog od njih ne traži takav način života, nego potpuni bračni život. I počela su pristizati djeca: najprije Marija (1860.-1940.), Paulina (1861.-1951.), Leonija (1863.-1941.), Helena (1864.-1870.), Josip Ljudevit (1866.-1867.), Josip Ivan Krstitelj (1867.-1868.), Celina (1869.-1959.), Melanija Terezija (1870.-1870.) te Terezija – buduća svetica (1873.-1897.). Dakle, u braku je rođeno devetero djece, od kojih je četvero umrlo u ranoj životnoj dobi. Ostala djeca, pet kćeri, postale su redovnice: četiri karmelićanke (Paulina – Agneza od Isusa, Marija – Marija od Presvetog Srca, Terezija – Terezija od Djeteta Isusa, Celina – Genoveva) i jedna Pohođenja Marijina (Leonija – Franciska Terezija). Prvo troje djece majka Azelija mogla je dojiti vlastitim mlijekom, a kad su se pojavili prvi znakovi bolesti raka na desnoj dojci, 1864. godine, više to nije mogla. Ostala djeca trebala su dojilje.

Brižni radnici

Roditelji Ljudevit i Azelija mnogo su radili da bi sebi i svojoj djeci učinili život što boljim i ljepšim. Otac je bio po zanimanju urar-draguljar i imao je svoju radnju, a majka se bavila izrađivanjem čipaka i imala je svoju malu tvornicu s radnicama. Te čipke iz Alençona bile su nadaleko poznate, tako da je uvijek bilo mnogo posla. Dapače, otac se prestao baviti svojim zanimanjem da bi bio na usluzi ženi i njenom poslu "Point d'Alençon", koji je cvjetao. Nabavljao je robu potrebnu za čipke i pronalazio kupce. Može se reći da je obitelj Martin pripadala buržoaziji, ali uvijek okrenuta potrebama drugih. Tako, siromasi i potrebni uvijek su nailazili na velikodušnost ove obitelji i u materijalnom i u duhovnom pogledu. I Terezija se kao dijete naučila poštivati i pomagati siromahe i potrebne.

Izvrsni odgojitelji

Kruna njihova obiteljskog života bio je pravi kršćanski odgoj djece. Prije svega ovi roditelji su se silno voljeli. A to su djeca vidjela i osjećala. Azelija piše u jednom pismu upućenom odsutnom suprugu: "Grlim te cijelim svojim srcem. Tako sam danas radosna na pomisao da ću te vidjeti, da ne mogu raditi. Tvoja žena koja te ljubi više nego svoj život". O Bože, kakva ljubav! Otac i majka duboko su živjeli svoju vjeru u Boga, u Isusa Krista. Svaki dan su išli na prvu ranu sv. misu. Njihova kćerka Marija izjavila je na procesu za Terezijino proglašenje blaženom da su njezin otac i majka imali tako duboku vjeru, te su njihova djeca, slušajući njihov govor o vječnosti, stvari svijeta gledali kao čistu ispraznost. Majka je pripremala svoju djecu za ispovijed i pričest s toliko ljubavi i jasnoće da su djeca osjećala veliko strahopoštovanje prema tim sakramentima. Kao trećoredica sv. Franje Asiškoga, majka je prenosila na djecu ljubav ovoga sveca prema Bogu i svim stvorenjima. Sama je željela postati svetica, a htjela je da to postanu i njezina djeca. Njezin odgoj djece bio je prožet međusobnim poštovanjem i povjerenjem. Celina će kasnije izjaviti da su oni kao djeca ljubili svoje roditelje nježnom ljubavlju i da se u kući nikada nije čula neprimjerena riječ. No, roditelji su uvijek s ljubavlju ispravljali pogreške svoje djece. U kući je uvijek bilo mjesta, posebno u večernjim satima, za pjesmu, čitanje i igru. Ugodne poslijepodnevne šetnje bile su svakodnevne, uza sve poslove koje je majka kao čipkarica imala. Poslije majčine smrti, 1877. godine, sav odgoj djece pao je na oca, koji je imao blagu narav. Otac i djeca preselili su se poslije majčine smrti, na nagovor Azelijina mlađeg brata Izidora Guérin, u Lisieux, gdje je on radio kao farmaceut. Otac je silno volio svoju najmlađu kćerku Tereziju i zvao je svojom kraljicom, a ona njega svojim kraljem.

Prema vječnosti

Louis (Ljudevit) rođen je 22. kolovoza 1823. u Bordeauxu od oca Petra Franje Martin, kapetana, i majke Fani Boureau. Njegov otac bio je vojnik i kao takav češće je s obitelji mijenjao prebivalište, dok se kao umirovljenik konačno nije nastanio u Alençonu. Ljudevit je umro 29. srpnja 1894. pogođen bolešću, koja ga je dovela do psihičke iznemoglosti, depresije i umne poremećenosti. Zélie (Azelija) rođena je 23. prosinca 1831. u Orne od oca Izidora i majke Ivane Macé. Azelija je u mladosti često bolovala od migrene. I njezina obitelj je mijenjala prebivalište zbog očeve vojničke službe. Konačno su se i oni nastanili u Alençonu. Azelija je umrla od raka 28. kolovoza 1877., kad je Terezija imala četiri i pol godine.

Ljudevit i Azelija uvršteni su među Božje službenike 1994., a poslije čuda ozdravljenja djeteta Petra Schiliro 2002. godine (Italija) proglašavaju se, evo, i blaženima.

Bože, hvala ti za uzorni život roditelja sv. Terezije od Djeteta Isusa! Oni će svojim životom svijetliti današnjim roditeljima kako kršćanski živjeti i odgajati svoju djecu!

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s