Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Lurd 1858. – 2008.
 
Svijeće

Piše: Božo Barun
 
"Vidjela sam je... Oh, kako je bila lijepa!...
Kako se žurim da je ponovno vidim... Žedna sam".
(Posljednje Bernardičine riječi)

Bernardica svjedoči da je između ostalih poruka od Djevice, koja joj se obraćala 'nježnim i slatkim' glasom, čula i onu koja je bila toliko upečatljiva da je dospjela i na njezin grob. Naime, na pozlaćenom okviru lijesa u kojem je položeno svetičino tijelo stoji natpis: 'Ne obećavam da ću vas učiniti sretnom na ovom svijetu, nego na drugom.'

Ne na ovom …

Zašto su ove riječi izazovne? Zbog dva razloga. Ponajprije promotrimo onaj prvi i osnovni, onaj pozitivni razlog, koji leži u tome što jedna takva osoba kao što je Kraljica neba i zemlje jamči nekomu da će biti sretan zauvijek. Marija, kao i njezin Sin Isus, ne izgovara prazna ili nesigurna obećanja, već govori ono što joj Duh Božji daje govoriti. Stoga možemo samo zamišljati onu unutarnju reakciju djevojčice Bernardice nakon tih riječi. Uostalom, kako se besmrtna duša može osjećati nakon ovih riječi, nego blaženom.

Mogući negativni izazov nazire se već u prvim riječima. Naime, poruka počinje: 'Ne obećavam'. Je li mala Bernardica, u tom trenutku ili možda poslije, u svom slabom ljudskom biću osjetila titraj 'neraspoloženja' što nije dobila i obećanje o ovozemaljskoj nagradi u obliku zdravlja ili poboljšanja materijalnih uvjeta njezine siromašne obitelji, ili pak oslobođenje od pritisaka koje je svakodnevno trpjela, ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Svakako, to je mogao biti 'negativni' izazov toga inače veličanstvenog (ne)obećanja. No, bez obzira na ovu našu dvojbu, u kojoj se može skrivati kako znatiželja tako i osobna projekcija vlastitih želja, imamo predivno svjedočanstvo o Bernardičinim zadnjim trenucima na zemlji prije prelaska u obećanu vječnost. 16. travnja 1879. na uskrsnu srijedu već je potpuno oslabila. Zadnje riječi bile su joj: "Dragi Bože! Sveta Marijo, Majko Božja, moli za mene jadnu grešnicu.!" Pogledala je na raspelo i na kip Gospe Lurdske. "Vidjela sam je... Oh, kako je bila lijepa!... Kako se žurim da je ponovno vidim... Žedna sam". Prije nego je uzela čašu, učinila je još jednom onaj divni dostojanstveni znak svetoga križa i prešla je u Vječnost. Bilo joj je 35 godina.

Što reći na sve ovo? Bio je to jedan život, jedna mladost u znaku križa sastavljenog od siromaštva, bolesti, trpljenja, poniženja i iskušenja. A plod toga križa? Strpljivost, vjernost i ustrajnost u službi Službenice Božje. A nagrada? Vječna sreća na drugom svijetu! Tu se krije sveta tajna Isusova i našega križnog puta, koju uspijevaju otkriti samo oni koji se u potpunosti predaju u volju Božju.

… nego na onome svijetu

Što bi za nas trebala značiti vidjelica Bernardica, odnosno njezin ovozemaljski život u znaku križa? Koju i kakvu nam poruku nosi taj kratki i trpljenjem ispunjeni život koji ni majka Marija nije imala potrebu mijenjati? Simbolično gledajući, taj patnički život male vidjelice možemo promatrati kao jednu neugasivu svijeću koja svojim sjajem obasjava i naš životni križni put. Majka je Marija po Božjem planu upalila tu svijeću prije 150 godina. Svijetlila je dok je bila na zemlji i još uvijek svijetli svjedočkim i svetačkim svjetlom na nebu, ali i na zemlji. Premda se doimala krhkom, nisu je mogli ugasiti ni dobronamjerni ni zlonamjerni vjetrovi ljudske ograničenosti i skučenosti.

Mi vjernici palimo svijeće u smrtnom času svoga bližnjega, nakon smrti stavljamo ih na odar, palimo ih u crkvama, svetištima i na grobljima. Zašto? Samo zato da nam njihova svjetlost dozove u pamet, da nam dočara onostranu svjetlost, da nam barem donekle približi ono što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, ono što pripravi Bog onima koji ga ljube (usp. 1 Kor 2,9), kako zapisa sv. Pavao, a potvrdiše lurdska ukazanja. Oni, iako kratki, ali duboki i značajni Bernardičini trenuci kad je promatrala Blaženu Djevicu u slavi događali su se u toj blaženoj svjetlosti. Bernardičin usklik: Oh, kako je lijepa!... govori nam više nego brojni teološki svesci koji nam teorijski pokušavaju objasniti onostranu stvarnost blaženstva. Marijina ljepota koja već na prvi pogled očarava, tiho doziva i neodoljivo privlači, odsjaj je Božje ljepote i svjetla u koje smo svi pozvani. Stoga je jedna od bitnih poruka Lurda posvješćivanje onostranoga, vječnog života na koji su ljudi ili zaboravili ili su ga stavili u drugi plan. Čovjekova isključiva vezanost uz zemlju i zemaljski sjaj velika je prepreka na putu k Bogu. Možda je baš zbog toga maloj vidjelici Bog namijenio takav patnički život kako bi svima nama, po Marijinim riječima, skrenuo pažnju na onaj slavni život u nebu. Da je Bernardica zbog ukazanja Djevice postala neka estradna zvijezda koja uživa u slavi i bogatstvu, što bi bilo od nebeskih poruka? Bi li ih ljudi ispravno shvatili? Stoga je, s jedne strane, Bernardičino patničko iskustvo života, a s druge, iskustvo sretne smrti, dalo dragocjeni pečat i potvrdu Božjeg zahvata u lurdska zbivanja.

Kako se žurim da je ponovno vidim!

''Kako se žurim da je ponovno vidim!'' Ove Bernardičine riječi koje je izgovorila na smrtnoj postelji u svojoj 35. godini života, malo koga neće dirnuti, pa i potresti. Možda će netko u prvi mah reagirati čuđenjem, pitajući se: kako i zašto tako mlada osoba žuri otići iz ovozemaljskog života na polovini svojih dana? Netko će možda pomisliti da se žuri otići zbog težine tereta bolesti koju podnosi. No, ona nam sama objašnjava da je to zbog toga što gori od želje da ponovno vidi nebesku Majku uz koju se neraskidivo vezala kroz molitvu i susrete (ukazanja). No, ni to nije sva istina. Najvjerojatnije, radi se o tome da je njezina duša bila zrela za nebo, zrela za susret koji nikad neće prestati. Više je nego očito da sreća onoga svijeta koju joj obećala Djevica, ima toliku moć privlačenja da joj ljudsko biće, ljudska zrela duša, ne može odoljeti, već naprosto u jednom trenutku mora poletjeti. Dio onostranog ozračja, Marija je donosila sa sobom kod svakoga svog silaska na zemlju i ostavljala na dar onima koji su to vjerom i iskrenom pobožnošću tražili na mjestima ukazanja. To nam potvrđuju mnogobrojna svjedočanstva koja bi mogla stati samo u nekoliko svjedočkih rečenica koje izrekao jedan od sretnih očevidaca: …Oh! Kako je bilo lijepo ondje! Vjerovao sam da se nalazim u predvorju raja.

Oh, kad bi sva zemlja postala predvorje raja!

Pa, iako još nije sva, Bog nam je podario pojedine dijelove te zemlje - oaze kao što je Lurd, gdje se možemo odmoriti, ugasiti žeđ i pripremiti se za daljnji put. To je put, bolje reći procesija, prema zajedništvu svetih okupljenih oko Isusa i Marije.

Ako smo shvatili bit lurdskih ukazanja, onda nam prijelaz s ovoga na drugi svijet ne bi više trebao biti tako tužan i očajan, kao što izgleda. Rastanak je rastanak pa je razumljivo da u sebi nosi sjetu, pa i suzu, ali to bi trebali biti samo prolazni trenuci koji se moraju izgubiti pred vjerom i nadom ulaska u vječnu sreću koja nam je čvrsto obećana od Gospodina, a tako lijepo i tako često potvrđena od nebeske majke Marije.

Molitvena nakana za mjesec studeni

Da sa sve većom sviješću živimo stvarnost zajedništva sa svetima, tj. uzajamnu pomoć u molitvi, s onima koji su prije nas ušli u vječni život, i da se pripravimo na sudjelovanje u radosti gledanja Gospodina, onakva kakav On jest.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s