Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Pavlova godina
 
Pavlova propovijed

Piše: Darko Tepert, doktor biblijskih znanosti i arheologije
 
Od Antiohije do Atene

Prva propovijed apostola Pavla, kako je donosi evanđelist Luka kad piše Djela apostolska, izrečena je u gradu Antiohiji u rimskoj pokrajini Pizidiji, na granici prema pokrajini Frigiji, smještenoj u srcu Male Azije. Pavao je onamo pristigao s Barnabom na svome prvom misijskom putovanju, kad su s Cipra doputovali vjerojatno u Ataliju na maloazijskoj obali, pa se zaputili u unutrašnjost preko Perge u pokrajini Pamfiliji (usp. Dj 13,13-14). Do Perge je trebalo prijeći petnaestak kilometara, no ondje se nisu dugo zadržali, nego su krenuli prema Antiohiji, vjerojatno stoga što je u njoj postojala brojna židovska zajednica. Putovanje je bilo prilično dugo, jer je trebalo prevaliti oko 160 kilometara, a nije bilo ni lako, budući da je riječ o planinskom kraju gorja Taurus, na čijoj se visoravni smjestila Antiohija. Grad je bio posvema helenističkoga obilježja, a 25. godine pr. Kr. postao je rimska kolonija pod nazivom Colonia Caesarea Antiochea. Bilo je to važno središte kroz koje je prolazila Via Sebastea, prometnica koja je vodila od Efeza prema Siriji. Danas su od toga grada ostale samo ruševine nedaleko od turskog mjesta Yalvac.

Riječ utjehe za narod

Po svome običaju, Pavao i Barnaba ulaze najprije subotom u sinagogu sa željom da navijeste Krista Židovima i onima "koji se Boga boje" (Dj 13,16). Riječ je o onim poganima koji su prihvatili vjeru u Boga u kojega su vjerovali Židovi, te im nije bilo strano niti Sveto pismo Staroga zavjeta. Taj je Stari zavjet bio već više od dvjesto godina preveden na grčki jezik i u tom se obliku koristio po sinagogama u dijaspori, pa tako i u Maloj Aziji. Čitanja su se u sinagogi sastojala od navještaja "Zakona i Prorokâ" (Dj 13,15). Bio je, naime, uobičajeno da se u sinagogalnom bogoslužju najprije pročita duži odlomak Zakona koji se hebrejski zove Tora, a sadrži prvih pet knjiga Staroga zavjeta, tzv. Petoknjižje. Nakon toga čitao se i odlomak iz Prorokâ, hebrejski Neviim, u koje se ubraja dio povijesnih knjiga Staroga zavjeta (Knjiga Jošuina, Knjiga o Sucima, Knjige o Samuelu i Knjige o kraljevima), te proročke knjige. Kao pridošlice koji su imali nešto reći o Mesiji, nadstojnici sinagoge pozivaju Pavla i Barnabu da uzmu riječ: "Braćo, ima li u vas koja riječ utjehe za narod, govorite!" (Dj 13,15). Izraz "riječ utjehe" podsjeća na Knjigu Izaijinu, gdje se čitaju ove Božje riječi: "Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš... Glas viče: "Pripravite Gospodinu put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu"" (Iz 40,1.3). Te su riječi kršćani od samih početaka tumačili u mesijanskom smislu i primjenjivali ih, kao što je poznato, na Ivana Krstitelja (usp. Lk 3,4-6) kao navjestitelja spasenja koje će se dogoditi u Isusu Kristu. Stoga pisac Djela apostolskih očito namjerno želi takvim prisjećanjem uvesti u Pavlov navještaj Evanđelja.

Pavlov navještaj

Pavao započinje svoju propovijed onako kako bi to činili grčki govornici: ustaje i daje znak rukom. Među Židovima u Judeji ili Galileji uobičajeno je bilo da prilikom naučavanja u sinagogi govornik sjedi. Moguće je da i ovdje treba iščitavati snažan helenistički pečat što ga je imala ova maloazijska židovska zajednica. Pavlovu je propovijed, kako je čitamo u Djelima apostolskim, uobličio i uredio evanđelist Luka, imajući zasigurno na umu način propovijedanja kakav se ustalio u prvoj Crkvi. Pritom valja imati na umu da je ova propovijed u prvom redu namijenjena Židovima i onima koji su vjerovali u Boga židovske predaje.

U prvom dijelu svoga navještaja Pavao podsjeća na neke od najvažnijih mjesta Staroga zavjeta, iz kojih se jasno vidi kako se božanskim naumom nastavlja ostvarivanje obećanja o mesijanskom potomstvu, od praotaca Izraela pa sve do Davida (usp. Dj 13,16-22). Linija govora započinje izabranjem otaca i izbavljenjem naroda iz egipatskog ropstva, navodi četrdesetogodišnji boravak u pustinji, te primanje u baštinu kanaanske zemlje. Nastavlja potom govoriti o boravku naroda u Obećanoj zemlji, sve do dolaska kralja Davida, za kojega Bog kaže: "Nađoh Davida, sina Jišajeva, čovjeka po svom srcu, koji će ispuniti sve moje želje" (Dj 13,22), navodeći tako riječi Staroga zavjeta (usp. Ps 89,21; 1Sam 13,14).

Do tog je trenutka propovijed išla u svemu onim tijekom kojim bi propovijedao bilo koji Židov toga doba. No, već u sljedećem retku dolazi do preokreta. Nadovezujući se na spominjanje Davida, apostol kaže: "Iz njegova potomstva podiže Bog po svom obećanju Izraelu Spasitelja, Isusa" (Dj 13,23). To je središte navještaja. Za Pavla, Isus je ostvarenje Božjih obećanja praocima i izraelskom narodu. On je "ispunjenje Božjih želja", "utjeha za narod" i "Riječ spasenja." Slijedi sažeti prikaz Isusova javnog života, od svjedočanstva što ga je za njega dao Ivan Krstitelj, do smrti, uskrsnuća i ukazanja učenicima (usp. Dj 13,24-31). Pavlovo Evanđelje sastoji se od navještaja ispunjenja Božjeg obećanja, koje se odigralo u skladu s "Pismima" (usp. Dj 13,32-27), to jest u skladu sa Starim zavjetom.

Konačno, propovijed se zaključuje kratkim govorom o značenju što ga pojavak Isusov ima za Pavlove slušatelje (usp. Dj 13,38-41), a to je oproštenje grijeha i opravdanje za one koji povjeruju tome navještaju, a s time i oslobođenje iz ropstva Zakonu (usp. Dj 13,39). Cijela propovijed završava navođenjem riječi proroka Habakuka: "Obazrite se, preziratelji, snebijte se i nestanite! Jer djelo činim u dane vaše, djelo koje ne biste vjerovali da vam ga tko ispriča" (Dj 13,41; Hab 1,5). Kod proroka Habakuka to je dio prijetnje narodu koji se iznevjerio, a ovdje je to ozbiljan poziv na prihvaćanje poruke spasenja i riječi utjehe.

Propovijed poganima

Isprva, Pavlova propovijed postiže veliki uspjeh među slušateljima, te su ga molili da dođe i sljedeće subote (usp. Dj 13,42). Mnogi su i pošli za Pavlom i Barnabom (usp. Dj 13,43). No, sljedeće subote, vidjevši brojan narod, pa i mnoge pogane, Židovi iz zavisti proturječe Pavlu, što potiče apostola da se u svome navještaju okrene poganima koji su slušali, "radovali se i slavili riječ Gospodnju" (usp. Dj 13,46-49).

U Djelima apostolskim Luka donosi i jednu Pavlovu propovijed namijenjenu poganima. Riječ je o njegovu govoru na Areopagu u Ateni (usp. Dj 17,22-32). U toj propovijedi nema izravnog podsjećanja na Stari zavjet, već se ova nastavlja na iskustvo ljudi kojima se apostol obraća, tako da polazi od "nepoznatog boga", to jest od takva natpisa koji je stajao na nekom od atenskih žrtvenika. Pavao se ondje služi i idejama prisutnima u grčkoj filozofiji, pa i pjesništvom iz kojega preuzima riječi koje o Bogu kažu: "Njegov smo čak i rod" (Dj 17,28). Većina Atenjana ipak nije prihvatila poziv na obraćenje, jer nije bila spremna povjerovati u uskrsnuće tijela (usp. Dj 17,32), premda je bilo i nekolicine onih koji su prionuli uz Pavla i povjerovali (usp. Dj 17,33).

Izvještaji o Pavlovu propovijedanju u Djelima apostolskim poučavaju nas, tako, da kršćanski navještaj mora biti prilagođen slušateljima, njihovu načinu razmišljanja i sposobnostima shvaćanja. Ipak, ni u kojem slučaju propovijed se ne može odreći pune istine o Isusu Kristu. Način govora može se razlikovati, ali sadržaj poruke mora uvijek ostati isti.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s