Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Židovstvo
 
Smrt i život

Piše: mr. sc. Julija Koš, voditeljica knjižnice Židovske općine Zagreb
 
Ispraćaj u onostrano

Smrt je zacijelo najveća zagonetka. Ako je smrt kraj, onda ni životna ostvarenja i napori pojedinca nemaju mnogo svrhe. U svim kulturama, od najdrevnijih kamenodobnih do visokorazvijenih kultura staroga vijeka i sve do naših dana, te od filozofije do religije, glavno pitanje ljudskoga života jest: što je nakon smrti? U židovstvu, za razliku od mnogih drugih religija, osobito od dviju drugih objavljenih religija - mlađega kršćanstva i još mlađega islama - eshatološko, odnosno promišljanje o "onostranome", zagrobnome, nije središnja tema.

Prije više od 3300 godina nastao je židovski narod u pustinji, nakon izlaska iz egipatskoga ropstva. S njime je istodobno nastala i njegova religija, dok je sjećanje na egipatski poganski kult mrtvih još bilo posve svježe i odbojno. Primanjem 613 micvot (Božjih odredaba) samo sedam tjedana nakon izlaska u slobodu, Židovi su se posvetili životu, a ne smrti, jer čovjek te odredbe može provoditi samo za života. Mnoga stoljeća su nakon useljenja u obećanu zemlju i osnutka židovske države protekla u služenju cijeloga naroda živome Bogu svojim životom, a ne smrću, suprotno od susjednih poganskih naroda. O smrti i zagrobnome životu je nedvojbeno i među Židovima bilo mnogo narodnih vjerovanja, koja ne poznaju granice država i religija, a zacijelo nisu uvijek bila ni u okviru njihove strogo monoteističke religije. Jer čovjeku treba oslonac u suočenju sa smrću, a sustav službenih židovskih eshatoloških vjerovanja nije bio širok. Stoga je najvažnije bilo da pojedinac točno ispunjava sve odredbe vezane uz život: obrezivanje novorođenih dječaka, držanje obredno čiste prehrane i slavljenje šabata i blagdana. Tek u doba grčko-rimske vladavine ulazi u židovstvo - posredstvom među poganima omiljenih misterijskih kultova - razvijenija zamisao o zagrobnome životu, pa tako i o suđenju dušama i konačnome spasenju.

Bolovanje i umiranje

Blagoslovljenim se u židovstvu smatra dug i ispunjen život, nakon kojega dolazi smirena smrt. Umirućemu u bolovima dopušteno je davati analgetike i omamljujuća sredstva, no smrt se ne smije aktivno ubrzavati. Istodobno, u slučaju teške patnje i kada nema nikakve nade u oporavak, nije dopušteno primijeniti medicinsku tehnologiju koja će umjetno produžiti život. Uz umirućega se sjedi, ako je u mogućnosti on će pred bližnjima ispovjediti grijehe i oprostiti se s obitelji, te izgovoriti molitvu Šema, kojom potvrđuje vjerovanje u jednoga jedinoga Boga (ukoliko nije sposoban za to, izgovorit će ju umjesto njega bližnji). Nakon smrti, tijelo se polaže na pod, licem prema izlazu, pokriva se crnom tkaninom, pokraj glave se pali svijeća, a sva zrcala u pokojnikovu domu se zastiru. Tijelo se ni na trenutak ne ostavlja samo.

Muškarca će muški članovi pogrebnog društva, a ženu ženski, opremiti za pogreb pranjem tijela i odijevanjem u obveznu posebno šivanu jednostavnu bijelu platnenu ukopnu odjeću. U većim židovskim zajednicama (a nekada je tako bilo u svima) djeluje Hevra Kadiša (Sveta udruga) odnosno pogrebno društvo. Njezini članovi pomažu siromašnima, bolesnicima, umirućima i njihovim obiteljima, priskrbljuju sve potrebno: od pomoći umirućemu i šivanja ukopne odjeće, do izrade lijesa, kopanja groba i pogreba. Oni ne smiju biti plaćeni za svoj trud, već se njihov prinos drži velikom vjerničkom zaslugom (u suvremeno doba ovo se postupno napušta).

Pogreb, tugovanje i sjećanje na pokojnike

Pogreb se obavlja što je moguće ranije, ali ne na šabat i prve dane višednevnih blagdana. U samome gradu Jeruzalemu, iznimno, mrtvo tijelo ne smije ni zanoćiti. Pogrebni govori ističu zasluge pokojnika, ali ne održavaju se ako je sprovod na dan Hanuke, Purima i nekih drugih radosnih dana tijekom godine, jer tada se ne smije žalostiti. Nakon što pokojnikovi najbliži bace po šaku zemlje na lijes, muškarci iz zajednice pomažu ga zasuti zemljom. Na samome grobu pokojnikova najbliža rodbina si u znak žalosti zadere ovratnik. Za pribivanje pogrebu se ne smije odijevati nova, svježe izglačana i lijepa odjeća. Nošenje crnine nije dopušteno, jer je strani običaj, već najbliži krug ožalošćenih (strogo su propisani stupnjevi srodstva u tugovanju) za pogreb i nakon njega odijeva staru odjeću, noseći i dalje onu s rasporenim ovratnikom. Kremiranje nije dopušteno i odbacuje se kao postupak bez poštovanja, osim u reformiranim zajednicama.
Neposredno nakon pogreba počinje razdoblje sjedenja šive, odnosno sedam dana žalosti (hebr. šiva - sedam), te šlošim odnosno trideset dana žalosti za najbliže pokojnikove srodnike. Tijekom prvih sedam dana pokojnikovi ukućani ne izlaze, ne obuvaju se, ne odijevaju novu odjeću, obavljaju samo najosnovniju higijenu, ne briju se i ne šišaju, sjede na podu ili niskim stolcima i spavaju na prostirkama na podu, bračni dodiri nisu dopušteni. U domu se hrana ne priprema, već ju donose rođaci i prijatelji, osobito simboličnu hranu tugovanja: leću i kuhana jaja. Ukućani ne primaju posjete i ne idu na proslave, te nikome ne šalju čestitke. U prvo vrijeme ne iskazuje im se sućut, jer se drži da je ožalošćeni tada neutješan; kasnije se kaže: Neka bi vas nebo utješilo. Ožalošćeni se postupno nakon šive odnosno šlošim vraćaju društvenome životu.

Samo za roditeljem žalost traje godinu dana: tijekom jedanaest mjeseci djeca svakodnevno ujutro i navečer izgovaraju Kadiš (svojevrsnu molitvu za mrtve), a u sinagogi se drže uz one koji su pretrpjeli sličan gubitak. Mjesto ukopa se za to vrijeme ne posjećuje, a nakon godine dana se podigne nadgrobni kamen, na kojemu je obvezan akronim hebrejske rečenice: Neka bi bio/bila vezan/a u snop života. Od tada djeca održavaju takozvani jarcajt (jidiš: obljetnica smrti) prema židovskome kalendaru. Spominjući oca, dodavat će zihrono livraha, a majku zihrona livraha (hebr.: blagoslovljena duša). Tijekom godine se više puta (u Sefarda svakog šabata, a u Aškenaza četiri puta godišnje: na Jom Kipur i posljednjega dana svakoga od triju hodočasnih blagdana) u sinagogi pribiva obredu za spominjanje duša (mazkir). Tom prigodom ožalošćeni donose hranu koju članovi sinagoge zajedno uživaju nakon službe, razgovarajući o pokojnikovim zaslugama.

Ne potiče se često posjećivanje grobova, već samo uoči određenih dana i blagdana tijekom godine. Na tradicijskome židovskom groblju ne sadi se bilje, a samoniklo se ne smije ubrati. U novije doba uobičajilo se i uređivanje sađenjem bilja, ali i danas tradicija odbacuje običaje donošenja svježeg rezanog cvijeća na groblje, premda to nije zabranjeno; prigodom posjećivanja groba običaj je na grob položiti kamenčić. Groblje je na svojevrstan način obredno nečisto mjesto, te se na izlasku obvezno peru ruke.

Uskrsnuće, pakao i raj

Drži se da pokojnici u miru čekaju krajnju Božju presudu, koja će se ostvariti kada nastupi mesijansko doba. Premda temeljno židovstvo nije dublje razmatralo stanje u kojemu se pokojnici nalaze čekajući presudu, narodna predaja poznaje pakao - šeol i gehenu ili gehinom - kao mjesto kazne i očišćenja za mrtve. Teološki je ovo mjesto mnogo manje objašnjeno nego u drugim dvjema objavljenim religijama, te više sliči helenskome "donjem svijetu" sjena nego kaznionici za posrnule duše. Židovstvo ne poznaje takvoga mjesta vječne kazne, jer svi koji su poštovali osnovne Božje odredbe će se spasiti (Židovi i nežidovi), a duše nepopravljivih će nakon suđenja propasti. Upravo u tome će biti njihova kazna, u vječnom nestanku, u uskrati onostranoga vječnog blaženstva.

Također i biblijski rajski vrt u kojemu su obitavali Adam i Eva, Gan Eden (Edenski vrt), teološki nije duboko razvijen pojam, a ovo materijalno mjesto nije onaj vječni raj u kojemu će duše uživati u Božjoj blizini, u sreći koju živući čovjek ne može spoznati. Gan Eden je dobro mjesto, nedostupno još živima, za koje se vjernici nadaju i mole da njihovi pokojni roditelji i njihovi predci tamo očekuju suđenje dušama, koje će nastati u mesijansko doba. Tada će se svi ikada umrli okupiti oko mjesta na kojemu će im se suditi, u Jeruzalemu. Hoće li se presuda - koja će većini donijeti spasenje i vječno blaženstvo, a rijetkima nepopravljivim konačni nestanak - odnositi na uskrsla tijela ili na duše? Židovstvo, kao religija širokih granica i mnogih smjerova, o tome ima različita mišljenja, no mnogi se priklanjaju vjerovanju da materijalno pripada materijalnome svijetu, a samo dušama je namijenjen vječni život.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s