Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
800. obljetnica franjevačkog pokreta
 
Franjino obraćenje

Piše: Augustin Kordić
 
"Smjestio se radosno među siromahe i držao se kao jedan između njih" (2Čel 8)

Franjino obraćenje nije se dogodilo odjedanput. Ono je teklo malo pomalo. Možda je klica Franjina obraćenja posijana u zatvoru u Peruđi, 1202.-1203. godine. No obraćenje je počelo 1204. - za vrijeme bolesti, i trajalo do 1206. - kada ga se otac odrekao i razbaštinio. Ovdje želimo vidjeti Franjino obraćenje prema njegovim spisima i prema drugim izvorima.

Franjino obraćenje prema njegovoj "Oporuci"

Franjo u svojim spisima samo na jednom mjestu piše o svom obraćenju, u "Oporuci": "Gospodin je dao meni, bratu Franji, da ovako započnem činiti pokoru: dok bijah u grijesima, bilo mi je odveć odurno gledati gubavce; i sam Gospodin me dovede među njih i bijah milosrdan prema njima. I dok se vraćah od njih, ono što mi se činjaše odurnim, pretvori mi se u duševnu i tjelesnu slast; i malo nakon toga napustih svijet" (1-3). Dakle, u susretu s gubavcem, s gubavcima, dogodilo se Franjino obraćenje.

Franjo se u susretu s gubavcem odrekao sebe. I malo nakon pružanja ljubavi i milosrđa gubavcima Franjo je napustio svijet, izišao iz svijeta. Od tada se on smatra "slugom Božjim", zapravo postao je pokornikom.

Proplamsaj Božje milosti u bolesti

Kad je Franjo izišao iz zatvora, nije ga odmah snašla bolest. Franjo se dao na veselje, igre i bankete. No već 1204. godine pohodila ga je bolest, teška bolest, za koju Toma Čelanski piše da se nad Franjom "pojavila Božja osveta ili radije pomazanje" (1Čel 3). I u istom broju nastavlja Čelanski: "Kad mu je već bilo malo lakše i kad je, upirući se o štap, počeo tamo-amo po kući hodati da bi opet ozdravio, jednoga je dana izišao napolje i počeo radoznalo promatrati okolicu. Međutim, ljepota polja, privlačnost vinograda i što god je na pogled lijepo, nikako ga nije moglo razveseliti. Zato se čudio svojoj nenadanoj promjeni, a ljubitelje svega toga smatrao je luđacima" (1Čel 3).

Željan slave polazi u rat i Gospodinov pohod

Franjo je prije polaska u Apuliju, u rat, imao snoviđenje o svojoj kući punoj oružja, čemu se jako radovao. U Spoletu je doživio drugo snoviđenje: "Dok je jedne noći spavao, netko mu je u viđenju po drugi put progovorio i pomno ga ispitivao kamo kani poći. Kad je ovome ispripovjedio što je nakanio i kad mu je kazao kako putuje u Apuliju da ratuje, isti ga je glas zabrinuto zapitao tko mu može više učiniti sluga ili gospodar. Franjo odgovori: 'Gospodar', a onaj će: 'Zašto umjesto gospodara tražiš slugu?' Na to će mu Franjo: 'Gospodine, što hoćeš da činim?' A njemu će na to Gospodin: 'Vrati se u svoj rodni kraj, jer ću tvoje viđenje na duhovni način ispuniti'" (2Čel 6).

Franjo nije nastavio put u Apuliju. Vratio se u svoj grad Asiz i čekao da mu Gospodin objavi što želi od njega.

Ustrajno moli za Božje svjetlo

Toma Čelanski donosi da se Franjo povlačio u osamljena mjesta i molio. Franjo bi ulazio u jednu špilju blizu Asiza i žarko se molio da mu Bog pokaže što treba u životu činiti te se i kajao za svoje grijehe . Kad bi iz špilje izišao, izgledao je od napora satrven (1Čel 6) ", "činilo se kao da je postao drugi čovjek" (TD 12).

Pokušava i ne uspijeva biti s prijašnjim drugovima

No, Franjino obraćenje događa se postupno. Nekoliko dana nakon povratka u Asiz iz Spoleta, Franju su njegovi drugovi izabrali za svog vođu. Tom prigodom Franjo je priredio sjajnu gozbu. Gospodin Bog ga je tada tako pogodio svojom milošću i ugodnošću da nije mogao ništa govoriti niti se kretati. Drugovi su ga pitali: "Što si razmišljao te nisi išao s nama? Možda si naumio ženiti se?" On im je živahno odgovorio da se kani oženiti i uzeti plemenitiju, bogatiju i ljepšu zaručnicu nego što su je ikada vidjeli. A oni su mu se grohotom nasmijali. Ta zaručnica je bila redovnički život, a posebno siromaštvo (TD 7).

Poljubac gubavcu i služenje gubavcima

U svom drugom životopisu Toma Čelanski piše: "Kad je jednog dana jahao pokraj Asiza, sreo je nekog gubavca. Premda mu je ovaj prouzročio nemalu odvratnost i gnušanje, da ipak ne bi kao prijestupnik zapovijedi povrijedio i svetinju vjere, sjahao je s konja i pritrčao mu da ga poljubi. A kad je gubavac ispružio ruku kao da će nešto primiti, primio je novac uz poljubac. Franjo je odmah uzjahao konja. Obazirao se tamo-amo. Kako je polje na sve strane bilo otvoreno, nije bilo nikakvih zapreka, ipak više nije vidio gubavca" (2Čel 9). Franjo je zbog toga osjetio silnu sreću i zadovoljstvo.

Franjo je poslije toga pošao među gubavce, u njihove nastambe, lazarete, "preselio se gubavcima. S njima je boravio … Prao im je noge, povezivao rane, iz rana im otirao gnoj; posebnom im je pobožnošću ljubio gnojne rane, on koji je doskora imao postati evanđeoski liječnik" (LM II, 6).

Odnos prema siromasima

Upravo u tom vremenu Franjo je jednom hodočastio na grob sv. Petra u Rim. Iz ljubavi prema siromaštvu svukao je u predvorju crkve sv. Petra svoje mekušasto odijelo i obukao odijelo nekog siromaha. "Smjestio se radosno među siromahe i držao se kao jedan između njih" (2Čel 8). Tri druga izričito donose da je Franjo svukao prosjakovu odjeću i ponovno obukao svoju te se vratio u Asiz (TD 10). Bonaventura piše da je Franjo siromasima nastojao udijeliti ne samo ono što je imao nego i samoga sebe (LM I, 6).

Raspeti Krist progovara sv. Franji

Drugi životopis Tome Čelanskoga govori potanko o Kristu Raspetomu koji progovara sv. Franji: "Jednog je dana šetao pokraj crkve sv. Damjana, koja bijaše malne razrušena. Kad je, vođen duhom, unišao da se pomoli, ponizno i pobožno se ničice baci pred propelom. Bio je ganut neobičnim viđenjem, opazio je da je postao drukčiji nego što je bio kad je unišao. Njemu je ovako ganutome, što je nečuveno odvijeka, lik Krista Propetoga progovorio naslikanim usnama. Pozvao ga je imenom: 'Franjo – reče – idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sva ruši!' Franjo je uzdrhtao i nemalo se iznenadio, činilo mu se kao da je lišen govora" (2Čel 10). Bonaventura donosi da je Franjo tjelesnim ušima čuo glas s križa (LM II, 1). Bonaventura ističe da se Franjo dao na popravak materijalne crkve, "premda se glavni smisao riječi odnosio na onu Crkvu koju je Krist stekao svojom krvlju" (Dj 20, 28).

Otac progoni Franju

Kad je otac Bernardone saznao da je Franjo zadržao novac od prodane tkanine i konja, silno se razbjesnio. Franjo se kod Sv. Damjana sakrio u neku udubinu, koju je sam iskopao. Napokon je napustio to sklonište i izložio se pogrdama svojih progonitelja (1Čel 10). Pošao je prema gradu Asizu. Ulicama i trgovima Asiza širila se galama onih koji su Franju ismijavali. Kad je to doprlo do oca, nasrnuo je na Franju, zgrabio ga i bacio u kućni zatvor (1Čel 12). Franjina majka nije se složila s postupkom oca. Pustila ga je na slobodu.

Otac razbaštinjuje Franju i odriče ga se

Poslije burnih događaja u crkvi sv. Damjana otac je izveo Franju pred asiškog biskupa, da se Franjo pred njim odrekne sveg imanja i da mu vrati sve što je još imao od njega (1Čel 14). Prema Tomi Čelanskomu Franjo je svukao sa sebe svu odjeću i bacio je odmah pred oca; svukao se do gola. Biskup se divio ovom činu. Zagrlio je Franju i ogrnuo ga svojim plaštem. Shvatio je da se pred njegovim očima odvija jedan misterij. Franjo je poslije predaje novca ocu rekao: "Od sada ću slobodno govoriti: Oče naš, koji jesi na nebesima, a neću govoriti: Oče, Petre Bernardone" (2Čel 12).

Kad je biskup zaogrnuo gologa Franju, naredio je da mu se dade nešto čime će pokriti tijelo. I dali su mu trošan ogrtač biskupova sluge. A Franjo je na njemu pomoću vapna načinio znak križa.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s