Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
Glumac u Oxfordu

Razgovarao: Ivan Bradarić
 
Marko Cindrić - jedini Hrvat na najboljoj akademiji dramskih umjetnosti u Engleskoj –
The Oxford School of Drama

Marko Cindrić je student treće godine na Akademiji dramskih umjetnosti u Oxfordu, koju je upisao 2006. god. Rođen je i odrastao u Zagrebu, u kojemu je završio osnovnu i srednju školu. Nakon srednje škole tri puta je pokušao upisati Akademiju dramskih umjetnosti i nije uspio. U međuvremenu je studirao na Ekonomskom fakultetu na Borongaju. Nakon neuspjeha u Zagrebu, 2005. se spremao i radio 4 mjeseca za prijamni ispit za školu Guildhall School of Music and Drama u Londonu na kojoj je ušao u uži krug od 100 ljudi od 1600 kandidata, ali je nije uspio upisati. Nakon povratka u Zagreb diplomirao je na Ekonomskom fakultetu i odlučio glumi dati još jednu šansu te odletio u London.

Vi ste jedini Hrvat na The Oxford School of Drama. Je li to prestiž ili slučajnost?

U samom prospektu škole, kada sam ga prvi put čitao, pisalo je da se rijetko primaju stranci jer je školovanje izuzetno zahtjevno, ali to me nije spriječilo da se ne prijavim na prijamni. Vjerujem da moje mjesto na toj školi nije slučajnost, previše toga se posložilo kako bih upisao tu školu, uključujući i rigorozni prijamni ispit koji sam morao proći. Vjerujem da dragi Bog ima neki veći plan iza svega toga, a možda je rekao sebi u bradu: "Pa daj koliko može biti tvrdoglav taj Cindrić, nikako da odustane, pa kad već hoće, dat ću mu mjesto na toj školi pa ćemo vidjeti što će se dogoditi".

Zašto baš Engleska?

Kada nisam uspio upisati akademiju u Zagrebu, nisam htio odustati od glume, a nisam ni htio ići u Beograd ili Sarajevo, te sam odlučio otići korak dalje i tako sam došao u London. Gledajući filmove zavidio sam umijeću engleskih glumaca, s kojom lakoćom oni igraju razne uloge i pomislio: Čovječe, njihovo školovanje je genijalno i ja želim biti u mogućnosti tako se igrati, i to mi je bilo dovoljno i počeo sam po internetu tražiti škole.

Jezik vam ne predstavlja problem?

Još dok sam bio u vrtiću, tata me upisao u igraonicu na engleskom jeziku tako da sam od malena razvio uho za jezik i bez toliko godina iskustva ne bih se snašao. Moderni engleski nije težak, ali kad rabim stari engleski stih, trebam uložiti jako puno vremena da ga razumijem i izgovorim na razini ostalih ljudi. Svakodnevno radim na neutralizaciji akcenta i mislim da sam jako blizu da zvučim u potpunosti kao Englez. Engleski mi se uvukao pod kožu skoro kao i hrvatski jezik i kada sam u Engleskoj, razmišljam na engleskom pa čak i nekad sanjam na engleskom.

Kako ste se u životu snalazili? Što vas je poticalo da u sebi i izvan sebe otkrivate uvijek nešto novo, uvijek više?

Drago mi je što su me roditelji naučili kao klinca da ako nešto želim, to moram i zavrijediti. Sve što sam dobio u životu morao sam zaslužiti i već krajem osnovne škole sam počeo raditi preko ljeta da si kupim stvari koje sam htio. Većinu vremena bio sam povučen mladi čovjek, tražio sam se dugo vremena, nisam znao što želim. Kako sam bio tih, tako su mi misli bile glasne, tako da i sad dosta vremena provedem razmišljajući o životu i smislu života i kao neki filozof dumam o višim stvarima. Drago mi je da mi je dana gluma jer me ona oslobodila od tih nekih okova tišine i omogućila mi da to zarobljeno dijete oslobodim. Kako sam se oslobodio, tako mi je i glad narasla za životom. Kad bih mogao, popio bih sve znanje ovog svijeta. Kada sam došao u Englesku, bio sam sâm, nisam nikoga poznavao i borio sam se kao nikad te sam odrastao ubrzanim tempom. Radio sam sve i svašta, od pranja suđa, konobarenja, turističkog vodiča, dostavljača sendviča i recepcionista. Nisam se predavao i otvorio sam novu stranicu svog života upisom na Akademiji.

Koji su vam ideali? Tko vam je posebno pomogao u životu? Tko su vaši "idoli"?

Uza sve ljude koji su mi pomogli na dosadašnjem putu najviše se trebam zahvaliti svojim roditeljima, ponajviše majci. Da nemam nju, u svom životu ne znam kako bi se sve to posložilo i pitanje je da li bih uopće bio čovjek kakav jesam. Ona je borac i radnik koji mi dnevno daje inspiraciju i bez njezine snalažljivosti i velikih odricanja nema šanse da bih dogurao do treće godine na Oxfordu. Ona je moj veliki idol i njezina svakodnevna žrtva i njezino vjerovanje u mene i moj put daju mi snagu da radim i borim se do maksimuma. Moj drugi veliki prijatelj je Svemogući Bog i Isus Krist, s kojime nastojim svakodnevno komunicirati i kojemu sam zahvalan na životu koji mi je darovao i kad mi je bilo najteže, Isus je bio uz mene i ohrabrio me da idem dalje i da se ne predajem samo tako. Uglavnom nalazim inspiraciju u našim sportašima i ljudima koji su napustili dom i uputili se na velika odricanja kako bi postigli nešto više i ostvarili barem dio tog sna koji im je dan. Moj je idol svaki čovjek koji je spreman biti hrabar i dići se rano ujutro, raditi i težiti za nečim višim i ne gledati unatrag nego trenirati, učiti, odricati se i boriti se sa svime što mu život nosi i ne predavati se kad mu se zalupe vrata ispred nosa. Moja dva velika uzora nisu više s nama a to su: Dražen Petrović i Nikola Tesla.

Kako ste došli do toga da postanete glumac?

Kao klinac oponašao sam glasove iz crtanih filmova i gutao sam sve što je bilo na TV-u. Kada sam imao 10 godina, izašao sam iz škole i došla mi je ideja/pitanje kako bi to bilo glumiti, ali ne na hrvatskome jeziku nego na engleskom. Ta ideja je ostala zamrznuta sedam godina dok sam se tražio u srednjoj školi i bio zadovoljan lijenošću i sigurnošću društva i doma. Jednog dana, kada sam imao 17 godina, otvorio sam "Večernji list" i u rubrici "kazališta" ugledao OFF Theatar Bagatella - Glumačka škola, odlučio sam pobijediti samog sebe i biti hrabar te upisati tu školu, što sam i učinio.

Život studenta sâm po sebi zahtijeva mnogo odricanja, a u Engleskoj vjerujem još i više. Kako uspijevate uzdržavati se financijski i materijalno?

Kao što sam i prije napomenuo, bez majčine snalažljivosti ne bih uspio jer mi ona pomaže oko rente za stan, a hranu si sam kupujem. Nemam novca da si išta posebno priuštim. Radim preko vikenda u trgovini, gdje spremam i prodajem hranu, a preko tjedna radim kao vrtlar na školi i od tog novca kupujem si hranu. Kada bih mogao, radio bih više da ne moram toliko tjerati mamu na silna odricanja i zaduživanja, ali ne mogu jer mi Akademija to ne dopušta.

Za svoje uzdržavanje niste se ustručavali i moliti pomoć od drugih. Kako ste to činili?

Kada sam upisao školu, pomislio sam kako ću skupiti 11000 funti za prvu godinu, ali znao sam da je to moguće jer sam pročitao jedan kratki esej od jednog Engleza, isto studenta glume, koji je sam uspio skupiti 30000 funti. Iskoristio sam neke njegove ideje i pratio njegove savjete. Proveo sam sate i sate u engleskim knjižnicama kako bih našao adrese institucija koje sponzoriraju studente i poslao sam preko stotinu pisama i sve mi je odbijeno, ali sam jednu od odbijenica iskoristio u sljedećoj godini i dobio 1500 funti. Nakon odbijenica kontaktirao sam sve ljude koje sam znao, sve ljude koje moji roditelji znaju, izradio sam majice koje sam prodao, poslao sam masu pisama u Hrvatskoj u više navrata, radio razne poslove sa strane, posudio golemi novac koji sam još uvijek dužan vratiti, žicao sam na sve strane, bio po svim ministarstvima, uredima, ponovno izradio majice, osnovao grupu na facebooku "Svi smo mi Marko", izradio sponzorske letke i bio, ma ne znam ni sam gdje sve nisam bio, i na kraju se posložilo. Niti jedan vladin ured, niti jedna državna ustanova nije mi pomogla nego dragi ljudi predivnih srdaca, Crkva, majčina snalažljivost i pomoć prijatelja. Još nekoliko semestara i ta priča o ganjanju novca nadam se da će završiti.

Mladi lako odustaju već nakon prve prepreke, a često si i ne postavljaju velike ideale. Kako djelovati da bi se promijenila ta indiferentnost i klonulost?

Mislim da mladim ljudima treba više podrške od strane učitelja i profesora u osnovnim i srednjim školama te podrška roditelja. Mladi ljudi su izgubljeni, ne znaju što žele, ne znaju kako do toga doći. Boje se izgovoriti svoj san, boje se krenuti za njime i mislim da je to stvar odgoja. Prečesto roditelji zadaju svoje snove svojoj djeci i na taj način ih guše, ne pitaju ih što oni žele, kao da nemaju pravo sanjati nego su neki roboti koji su stvoreni da služe i samo budu pokorni i tihi kao bubice i ne pitaju ništa. Na taj način mladi čovjek ide za lakim izborima, tipa "a što upisat ću već neki faks, dići ću kredit, oženit se i to je to i život gotov". Mladim ljudima treba samo reći: "Kreni u nepoznato, ništa ti se ne može loše dogoditi, sanjaj, ganjaj taj san i smijat ćeš se, živjet ćeš život koji ti je dan. Svi smo mi sposobni letjeti jer nam je to Otac dao i on je uz nas, mi samo trebamo biti odvažni i skočiti.

Posao glumca je duhovno zanimanje. Često ste u poziciji, ili ćete u budućnosti još više biti, stajati pred ljudima i odašiljati im poruke. Jeste li svjesni takve svoje uloge?

Nekad jesam ali velik dio vremena nisam. Mislim da ću to biti kada završim Akademiju, jer ću tada imati više mogućnosti. Iskreno bih volio napraviti nekoliko predstava s jakim porukama koje mogu uzdrmati temelje društva i koje mogu nasmijati narod, jer je previše filozofije i nekih apstraktnih poruka u većini predstava. Bilo bi genijalno da ovaj moj put potakne i druge ljude, da i oni krenu u nepoznato.

Nakon dugih i teških proba trebate i odmor. Kako se najčešće odmarate?

Uglavnom nakon škole kuham i odspavam 15 min. na podu, jer mi se tako najbolje obnovi tijelo, i onda dalje vježbam i zapravo mi je jedina pauza svakodnevni razgovor putem skypea s djevojkom koja živi u Zagrebu i s kojom sam već 6 godina u vezi. Kad s njom završim razgovor, dalje se bacim na posao i tako svaki dan osim subote, kada si priuštim malo više sna i možda odem do Oxforda pogledati neku predstavu, ako ima jeftinih karata.

Koji je vaš doživljaj Boga?

Volim i prihvaćam Boga kao svog tvorca i kao izvor svega života. Volim s njime razgovarati kao da mi je najbolji prijatelj i volim trenutke kada mi molitva bude iskrena, čista, kada dolazi iz dubine moje duše, jer tada osjećam prisutnost Boga pokraj sebe. Kao da sjedi na mome krevetu i gleda me. Volim tražiti Boga da me zagrli i da mi dade snage. Volim se zahvaliti Bogu na svemu i svim ljudima u mom životu. Prelijep je osjećaj kada mogu priznati svoje slabosti i kleknuti pred Ocem, kao da tada nastane neka tišina i On me sluša i sluša i upravo me u ovom trenutku dok ovo govorim sluša, jer ga osjećam u blizini i njegova snaga i ljubav obuzmu moje srce i ispune me božanskom energijom, i ne bih bio čovjek kada ne bih pustio suzu od te silne ljubavi. Kada bih mu se češće mogao prepustiti, život bi mi bio stotinu puta lakši. On je svemoguć.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s