Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
Strogo zatvorena soba
Piše: Ljudevit Maračić
 
Misli za korizmeni obrok

Otkad se koristim kompjutorom i njegovim internetskim dodatkom, događa mi se često – što dakako nije samo moj slučaj – da me prijatelji obdaruju, ponekad doslovno bombardiraju materijalima i prilozima za koje ni sami ne znaju podrijetlo ni autora. Ponekad su to vrlo zgodni primjeri i pobudna razmišljanja. I ovu neobičnu, dosta potresnu, priču dobio sam preko električne pošte, pa i ovim putem zahvaljujem pošiljateljici. Nisam dakako imao prilike provjeravati, ali nije to ni narav ove rubrike, koja ima svrhu potaknuti na razmišljanje, a ne na znanstveno procjenjivanje podataka. A razmišljajući baš što bih sebi i čitateljima ponudio kao korizmeni obrok, sjetio sam se ove pošiljke koja je već preko godinu dana ležala pohranjena u kompjutoru. Možda već uvjerena da će utonuti u prašinu zaborava. Odlučio sam je izvući te prenijeti je i drugima. Ponešto je odulja, pa molim čitatelja za strpljenje i pažnju. Neće jamačno požaliti.

U nekom stanju između sna i jave, našao sam se u sobi. U njoj nije bilo ničega osim zidova ispunjenih ormarima s karticama, kao ono što susrećete u knjižnici s karticama gdje je označeno sve što se nudi, poredano abecednim redom i tematski. No, ti kartotečni ormari, koji su u ovoj sobi s lijeve do desne strane sezali do stropa, sve dokud je sezao pogled, na sebi su imali sasvim drugačije natpise. Kad sam se približio zidu, pogled mi je zapeo na pretinac na kojemu je pisalo: LJUDI KOJE SAM VOLIO. Izvukao sam pretinac i počeo prelistavati kartice. Bilo mi je poznato svako ime, ali sam odmah zatvorio pretinac. Brzo sam shvatio gdje se nalazim. Ta soba sa svim kartotečnim ormarima sadržavala je savršeni sustav, u kojemu je bila zapisana svaka pojedinost mojega života. Svaki trenutak bio je točno zabilježen. I mala i veća djela. Moje vlastito pamćenje nikad ne bi moglo pohraniti sve te informacije.

Dok sam nasumce tako otvarao ormare i pretraživao pretince, proželo me čuđenje i znatiželja, uz osjetnu primjesu i straha. Neki su me sadržaji obradovali i podsjetili na lijepa stara vremena. Drugi su u meni pobuđivali osjećaj srama, čak i gađenja, ponekad tako snažno da sam i nehotice zagledavao iza sebe promatra li me netko. Natpisi su se mijenjali, od sasvim običnih, svakodnevnih situacija, sve do najneobičnijih događaja:
- KNJIGE KOJE SAM PROČITAO;
- LAŽI KOJE SAM IZREKAO;
- UTJEHA KOJU SAM PRUŽIO;
- STVARI KOJE SAM UČINIO U
SRDŽBI…

Zapanjila me količina stvari koje sam u životu napravio ili propustio učiniti. Pitao sam se je li moguće da sam tisuće kartica ispisao u dvadesetak godina svojega dosadašnjeg života? Svaka je kartica potvrđivala istinu. I svaka je bila ispisana mojim rukopisom, na svakoj je stajao moj potpis. Stigao sam tako i do pretinca s nezgodnim natpisom: POŽUDNE MISLI. Osjetio sam drhtaj kroz cijelo tijelo. Obuzeo me osjećaj poniženja, čak i bijesa, jer sam se uvjerio da su i takvi trenutci detaljno opisani i pohranjeni. Odmah sam zaključio: Nitko ne smije vidjeti te kartice! Nitko ne smije doznati za ove ormare. Moram sve uništiti!

Izvukao sam pretinac polako iz ormara i bacio na pod. Nijedna kartica nije ispala. Pokušao sam ih podrapati, ali bez uspjeha. Ljutito sam ugurao pretinac na svoje mjesto. Onda sam ugledao, u blizini, pretinac na kojemu je pisalo: LJUDI KOJIMA SAM PRENIO EVANĐELJE. Ručka na pretincu bila je svjetlija od ostalih, gotovo neiskorištena. Povukao sam je i unutra našao vrlo malo kartica. Ustrašio sam se, tijelo mi se počelo tresti od boli i plača, u grču sam zavapio: Nitko ne smije doznati za tu sobu. Moram je brzo zaključati i sakriti ključ.

U tom sam trenutku kroz suze pogledao bolje i ugledao NJEGA kako ulazi u sobu. Ne, samo ne ON, bilo tko, samo ne ON! Bespomoćno sam GA promatrao kako otvara ormare i prelistava kartice. Nisam mogao dočekati NJEGOVU reakciju. U tim trenutcima dok sam GA promatrao, na licu sam mu pročitao takvu žalost da me duboko probadalo u srce. Intuitivno je prišao najgornjem ormaru. Zašto je morao pročitati baš svaku karticu?

Konačno se okrenuo prema meni i tužno me pogledao. Sagnuo sam glavu, sakrio lice i gorko zaplakao. Prišao mi je i – zagrlio. Mogao je toliko toga reći, ali nije izgovorio ni jednu riječ. Samo je sa mnom zaplakao. Onda je ustao i vratio se do zida ispunjenog ormarima. Počevši od jednoga kraja sobe, otvarao je ormar za ormarom i na svakoj kartici preko mojeg potpisa ispisivao svoje ime.

- Ne, povičem i potrčim prema NJEMU.

Sve što sam uspio izgovoriti bilo je: - Ne! Ne!, dok sam mu pokušavao iščupati kartice iz ruku. Njegovo ime nije smjelo stajati na tim nedostojnim karticama. No, ON je potpisivao crvenim slovima, snažno, živo. Ime ISUS prekrivalo je moje ime. Bilo je ispisano krvlju. Nježno je ponovno uzeo kartice. Tužno se osmjehnuo i u trenu potpisao sve kartice. Začuo sam samo kako zatvara zadnji ormar i kako se vraća k meni. Položio je svoje ruke na moja ramena i rekao: SVRŠENO JE!

Nije važno što je dalje pisalo na poruci pošiljateljice koja mi je prenijela ovu priču. Spominjem samo dodatak (u zagradi) da je Brian Keith Moore preminuo nekoliko sati nakon što je napisao ovaj tekst. Nije mu zaista potreban nikakav dodatak ni dodatni komentar.

Poruka je svima jasna. Sveti Franjo bi na kraju takve poruke sebe i svoje sljedbenike potaknuo: "Braćo, dok imamo vremena, činimo dobro!" Korizma je vrlo pogodno vrijeme da se o tome promisli i ne ostane samo na odluci.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s