Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sjećanja
 
Sitnice – tužne usputnice
Piše: Mira Krajačić-Beutz
 
Da starost bude radost

Iako su se za ljude "treće dobi", kako danas zovu starce, vremena jako promi-jenila, uvjeti njihova opstanka uznapre-dovali, zašto je mnogo toga ostalo isto? I prekjučer, jučer i danas. Tuga. Tuga se nazirala nekada kao što se i sada odražava u njihovim očima. Nije ona samo odraz njihova zdravstvenog stanja. Nije ona samo rezultat saznanja da je život iza njih. Nije ona neizvjesnost kako nastaviti buduće dane.

Uza sve teškoće i tegobe sa zdravljem, strahove, uzdanja u Božju pomoć, tuga je njihov stalan pratilac.

Zašto? Spoznala sam iz mnogih njihovih nedostataka strpljenja i razumijevanja sadašnjeg vremena da se ona krije i u njihovu prihvaćanju.

Promatrala sam ju dok je ulazila u čekaonicu i sjela do mene. Skromno odjevena, pomalo seljački, pomalo gradski. Stara. Podštapala se pravim podrezanim kolcem. I taj kolac kojim je kljucala po pločicama čekaonice bilo je ono glavno što je privlačilo pozornost. Ni ta njezina prevelika, poluviseća odjeća, ni te prevelike cipele, samo taj kolac govorio je najviše. Sjednuvši, segnula je duboko u džep preširoke pregače, otrla maramicom uznojeno lice i smirila se. Očito je došla na terapiju u lječilište iz nekoga obližnjeg sela. Vrijeme za početak tretmana otegnulo se, činilo se možda i dulje nego što je bilo. Tako je uvijek kad se čeka.

- I vi čekate elektroterapiju? – upitala me.
- Čekam.
- Dugo već čekate? – obratila mi se opet promotrivši me pažljivo.
- Da, dosta dugo. Čini se da bih sada trebala biti na redu.
- Ja sam došla ranije. Bojala sam se da ne okasnim. Izdaleka sam. Teško hodam.
- Vidim! Pa zar vas nitko nije mogao povesti?
- Ha..., moja gospođo, mladi nemaju vremena, svi rade. I to vam je tako. Petero sam ih othranila, postavila na noge, dala im kruh u ruke, svi se poženili, na mojem su si sagradili kuće, a ja živim sama u "bajti" gdje su oni odrasli.
- Pa kad već svi rade, zar vam nitko od njih nije mogao usputno nabaviti štap u gradu ili štaku da ne hodate s tim kolcem?
- A što ćete? Jako su zaposleni. Taj mi je kolac skratio susjed, pa... eto, služi.
Srećom, pozvali su me na terapiju. Vjerujem da se ne bih mogla suzdržati od primjedbe koja mi umalo nije brzopleto izletjela.
I nije baš bilo mnogo putnika koji su se na početnoj stanici penjali u autobus mokrim stepenicama. Uglavnom žene, natovarene punim najlonskim vrećicama i torbama. Sretne da su još zaposjele koje slobodno mjesto, još sretnije da nisu autobus dugo čekale ili da je uopće došao. Od Britanca pa tamo do Cmroka dug je put, a nagomilane naslage snijega gurnutog prema rubovima pločnika nisu baš ostavljale mnogo prostora za nesmetano silaženje.
I tako krenusmo. Prva, druga stanica. Približila se treća. Stara gospođa s teretom u jednoj ruci a s drugom prihvaćajući se za naslone usputnih sjedalica teturavo kreće prema izlazu.
- Molim vas, hoćete li stati? Ja sada silazim – obrati se ona vozaču.
- Imate zvono, zašto pravodobno ne pritisnete tipku – odvrati joj.
Stigla je već do izlaza i čekala. Kad su se vrata šumno otvorila, očito je ugledala uz rub kolnika hrpu nagomilana snijega. Sprečavao joj je izlaz. Sigurno nije mogla sa stepenica zagaziti u tu nakupinu prljavog snijega.
- Molim vas, možete li krenuti samo nekoliko koraka naprijed? Tu ne mogu sići, propast ću u snijeg...
- Kaj još? Kam bi ja došel kad bi svakom putniku stal gdi bi on štel!
Kako su putnici iz prvih redova negodovali, vozač je ipak krenuo malo dalje. A stara gospođa još je stajala na onom mjestu na kojem je sišla. Pri zaokretu na cesti vidjela sam da još uvijek stoji...

Bilo je vrijeme viroza, gripa, šmrcalo se, kihalo, kašljalo. Svi su to teško podnosili, naročito stari. Sve te neugodne i nepoželjne pojave uz opću slabost nagnale su ljude da potraže pomoć liječnika.

Kad je došla na red, teškim se korakom otputila u ambulantu. Nakon ispričanih tegoba koje ju sada dodatno muče uz one ostale koje su pratnja visokim godinama, zamolila je liječnicu za pomoć.

Nakon što ju je ona saslušala, ispisujući obrazac za lijek koji će prepisati, rekla je bespogovorno:
- Pa, moja gospođo, u godinama ste! Od nečeg morate umrijeti...

Obično smo se našle pred crkvom poslije večernjica, malo popričale i razišle se u nadi da ćemo svoja čavrljanja nastaviti opet sutradan.
Zalud sam je pogledom tražila u prvoj klupi. Tamo je bila uvijek i pratila drhtavim glasom njezin pjevni dio. I tako večerima i večerima ona je bila na "svojem" mjestu.

Srele smo se tek iza jedne jutarnje mise.
- Pa što je s tobom? Ne dolaziš više na večernjicu?
- Ne! Sad idem samo na nedjeljnu misu. Bojim se kasnijih izlazaka iz kuće.
- Zar se nešto dogodilo?
- Jest! Vraćajući se iz crkve jednog predvečerja u prolazu između ulične i dvorišne kuće gdje znaš da stanujem napao me netko s leđa, ja sam pala prema naprijed, slomila lijevo zapeš-će, a iz desne mi je ruke istrgnuo torbicu.
- I?
- Završila sam u Traumi. Zapešće me još jako boli, ali hvala Bogu da je puklo samo ono. Ne žalim za novcem, nisam ga imala mnogo, ali ostalo je ono drugo. U meni je ostao strah. Bojim se izlazaka, ulice. Izostala je i moja navika da svako predvečerje krenem u crkvu i u njoj nađem svoj mir. Mira u meni više nema. Uzalud molitve, uzalud bodrenje mojeg ispovjednika da će to proći, uzalud težnja da barem s nekim o tome progovorim. Sada su preda mnom samo sati i sati osamljenosti. Bojim se...
- Smiri se. To će proći. Uzdaj se u Božju pomoć i sjeti se da vrijeme liječi sve rane.
- Tako se kaže. A imam li ja toliko vremena da ono izliječi moja sjećanja? Ne znam.

Da sam znala da ću toliko godina biti opterećena sjećanjima na poznanstvo sa staricom koju sam slučajno srela kod svojih prijatelja, voljela bih da im taj dan nisam išla u pohode.
Čula sam ju kako prijateljici na ulazu u stan objašnjava da je došla pogledati ima li za nju štogod pošte.
Budući da ju je prijateljica pozvala da s njom pođe u kuhinju, upoznala nas je.
- Još ništa nije stiglo za vas – objasnila joj je ponudivši da sjedne.
- Znate – a sada se obratila meni – ja živim u domu i kada, brojeći dane, pomislim da bi moglo stići pismo za mene, navratim... Kćerka mi piše na gospođinu adresu.
- Oprostite, ne shvaćam. Ako ste u domu, zašto poštu ne primate u dom? Po toj cičoj zimi nije baš idealno da vi izlazite. Mogli biste stradati, poskliznuvši se pasti... ulice nisu posute solju, neočišćene su... I za nas mlađe su opasne.
- Sve je to točno, ružno je hodati po toj bljuzgi, ali ja kćerina pisma ne želim primati u dom. Svi znaju da imam samo nju, znaju da sam ostala poslije suprugove smrti posve sama, znaju da sam ju zvala da se vrati doma, tu je čeka lijepi stan, u njemu sve ono što je ostavila prilikom odlaska, ništa nismo prodali i ja sam poslije tatine smrti
rasprodala, da bi ona, uz to s naobrazbom koju smo joj omogućili, mogla dobro tu živjeti.
Ja sam stara i ne bih joj još dugo smetala, ako se toga boji.
- A ona? – ubacila sam se u taj dulji monolog dok se prijateljica, znajući tu njezinu životnu priču, bavila kuhanjem.
- Nikada nije pisala da se neće vratiti zbog mene, to ne, ali je uvijek pronalazila razloge koji ju vežu uz Ameriku. Ja sam se ipak nadala da će doći. Samovala sam, tugovala, čekala. Kada sam napokon shvatila da moja kći neće biti ona koja će zaklopiti moje oči, odlučila sam otići u dom.
Danas se ti domovi zovu "Dom za stare i nemoćne". I sretan si ako se u njima oslobodi mjesto za tebe. A čeka se... čeka se godinama. Nekada, u mojoj mladosti, bilo je tih domova vrlo malo, možda samo jedan, dva. Ne sjećam se. Ali se sjećam da su se ljudi zgražali ako su djeca u njih smjestila nekoga od svojih. "Strpali su ga u ubožnicu." Da, u ubožnicu... takvim se to tada smatralo.
- Pa valjda nije bilo tako?
- Bilo je, bilo je, i te kako je bilo...

Uočila sam da prijateljici pri kuhanju ne ide baš sve od ruke, da ju možda ta staričina priča odvraća od posla i pokušala sam zaključiti razgovor. Ali se gospođa nije zaustavljala. Pošto-poto htjela je završiti svoju ispovijed.
- I znate, sve sam rasprodala ili raspoklanjala i sada živim u domu.
- A jeste li kćerku upoznali s namjerom da se lišite svega i odete u dom?
- Jesam! Ali na nju to nije djelovalo. Nije se usprotivila, nije se vratila. I sad je tako kako jest. Povremeno mi pošalje ček. U domu su rekli da mi tako "plaća" svoju odsutnost. Moju osamljenost. A ja ne dopuštam nikome da sudi o mojem djetetu, znate... Tako im oduzimam mogućnost nadzora piše li mi kćerka ili ne. Vidjeli su na meni kako sam bila nesretna ako nije bilo pisma za mene iz Amerike. A sada, budući da od pošte nema ništa, idem. Oprostite da sam smetala!

Prijateljica ju je ispratila. Vrativši se u kuhinju, šutjela je. I ja sam šutjela. Obje smo zamišljeno podulje šutjele.

Možda smo obje još u sebi čule njezine riječi kako kćerka plaća povremenim čekom majčinu osamljenost i svoju odsutnost.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s