Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Prigodno
 
Sestri Miroslavi za devedeseti rođendan

Piše: Ivan Marinkičin
 

Dana 5. kolovoza 2009. Na Lovretu u Splitu s. Miroslava Petričević proslavila je devedeset godina burnoga života i doživljaja u vremenu. Prije punih devet godina proslavila je šezdesetu obljetnicu svojega redovništva zajedno sa susestrama, s. Barbarom i s. Vladimirom. Naša s. Miroslava duboko je zahvalna Bogu na daru redovništva, a zahvalu je izrazila u listu "Odjeci" I/2001.

S. Miroslava rođena je 5. kolovoza 1919. kao drugo dijete obitelji Petričević, a na krštenju je dobila ime Marica. Pučku školu je završila u Lovreću. Godine 1936., gradnjom nove crkve u Lovreću, župnik fra Josip Šimić želi osigurati voditeljicu crkvenoga pjevanja i sviranja. Po savjetu muzikologa fra Ivana Glibotića izabire malu Maricu te ju šalje na školovanje kod časnih sestara u Imotski. Nakon dugotrajne i uporne molbe i borbe s roditeljima, koji su to jedva dopustili, Marica je stupila u kandidaturu 1938. u Splitu na Lovretu, u postulaturu 1940. godine. U novicijat je ušla 1941. u Splitu, a zavjete je položila 6. siječnja 1942., uzevši ime Miroslava.

U tom ratnom vremenu iz okupiranoga Splita došla je u posjet roditeljima u Lovreć. Uz brigu o njima odmah je prihvatila poučavanje djece i predvođenje pjevanja u crkvi. Uskoro odlazi u Imotski u samostan sestara. Dok je ondje boravila, stigla je molba zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca da sestre hitno pošalju dvije mlađe sestre koje bi se brinule o siročadi. Izbor je pao na s. Miroslavu i s. Sidoniju, koje su otišle u Dječji dom na Perjavici u Zagrebu, gdje su se s ostalim sestrama brinule o ratnoj siročadi Kožare. Zahvaljujući brizi sestara mnoga su djeca preživjela. Godine 1944. s. Miroslava je upućena u vojnu bolnicu u Krajiškoj ulici u Zagrebu kao ispomoć za njegu ranjenih i bolesnih hrvatskih vojnika. Sljedeće godine – 1945. – položila je svečane zavjete u ruke blaženoga Alojzija Stepinca.

Najteže trenutke u svojemu životu s. Miroslava doživjela je kada je sa s. Vladimirom i ostalim osobljem bolnice morala pratiti ranjenike na njihovom posljednjem putu u nepovrat 6. svibnja 1945. Vlakom su stigli do Pragerskog, gdje im je prepriječen put zbog žestoke borbe, a odatle su pretežno zaprežnim kolima s ranjenicima krenuli prema Dravogradu, gdje su bili zarobljeni. "Tamo je bio užas", kaže s. Miroslava. "Neki su ranjenici izbezumljeni sami prikraćivali svoje muke. Partizani su sve Hrvate u odorama odmah postrojavali i odvodili. Mnogima su otimani satovi i prstenje s ruku, tražili su novac…" Između surovosti rata koje je vidjela, doživjela je i lijepu situaciju kada ju je "bugarski časnik htio spasiti iz tog meteža i vjerojatne smrti". "Ne mogu ni opisati sve patnje koje smo doživjeli pod pratnjom na putu do Maribora. Bili smo zatvoreni u velikoj vojarni. I danas pomisao na tu bol i patnju naših ranjenika u meni budi strah i strepnju. Mi sestre smo dijelile s njima njihovu bol i beznadnost. Željele smo im pomoći dok su gladovali zajedno s nama." Nešto kasnije ih je posjetila neka delegacija i, zbog oznake crvenoga križa na njihovoj odjeći, vratila u Zagreb. S. Miroslava je pronašla majku i mlađu sestru, a ostale sestre su otišle kojekuda. Nakon kraćeg boravka s. Miroslava je upućena na župe gdje je bila potreba za sviranjem. Tako je razdoblje od 1946. do 1967. godine provela u Selima kod Siska, u Trpnju na otoku Pelješcu, na Poljudu u Splitu, u Makarskoj, na Svetom Duhu u Zagrebu, u Dubrovniku, u župi u Kaštel Gomilici itd. Godine 1967. odobren joj je odlazak u Lovreć, gdje se, uz brigu za roditelje, brinula i za sviranje.

Razdoblje od 1991. godine provela je u Trstenom, gdje ju je zatekao napad na Dubrovnik i okupacija Trstena od strane crnogorskih postrojbi. Njezini su izbjegli na neko vrijeme, a ona je ostala sama čuvajući kuću. Zbog vlastite sigurnosti, a savjetovana od strane susjeda, prestala je nositi svoju redovničku odoru te je postala "baba Mara" – kako su je zvali. "Bilo je teško živjeti iz dana u dan u strahu, pogotovo na oskudnoj hrani." K njoj vojnici su znali doći na kavu. Čak joj je jedan vojnik zahvalio na njezinoj dobroti usprkos tomu što je on s neprijateljske strane. Povratkom zeta i sestre, vratila se u Imotski. S novim žarom je prionula poslu u crkvi i poduci mladih pjevanju te brigom o kućanstvu. Radovala se obnovi župe, a još više duhovnoj obnovi mladih.

Kako je vrijeme prolazilo, teret života je postajao sve teži. Od 2004. godine boravi na Lovretu u Splitu. Bila je oduševljena viješću da je zalaganjem njezina bivšega župnika iz Vinjana, fra Dinka Bošnjaka, koji je premješten u Lovreć, započela gradnja mehaničkih orgulja pod vodstvom dr. Wolfanga Brauna, poznatoga stručnjaka. Orgulje su završene početkom ove godine, a time se ispunila životna želja s. Miroslave te je izrazila želju doći nakratko u Lovreć, vidjeti orgulje i doživjeti njihov zvuk.

Na pitanje što je veseli za njezin 90. rođendan, odgovorila je: "Najviše me veseli da danas, kada slavim svoj rođendan, cijela Hrvatska slavi dan pobjede nad mračnim silama, koje su nas htjele uništiti. Ali uz Božju pomoć, usprkos dugogodišnjim progonstvima, ubojstvima i razaranjima, koje sam i sama iskusila, nije im uspjelo."

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s