Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
Treba imati vjere

Razgovarao i fotografirao: Ivan Penava
 
Razgovor s hrvatskim braniteljem pukovnikom Mijom Samardžijom

U obrani Hrvatske u Domovinskom ratu stradali su mnogi hrabri ljudi koji su branili svoja sela i obiteljske domove. Među te naše branitelje ponekad se uvuče osjećaj zapostavljenosti, koji tada ostavlja još teže posljedice nego same rane koje su dobili za vrijeme ratnih borbi. Poneki svijetli primjer pokazuje svima kako je čovjekov duh neuništiv ako svoju snagu crpe od Boga i u ljubavi koju mu drugi ljudi pružaju. Jedan od tih hrabrih primjera je i pukovnik Hrvatske vojske Mijo Samardžija.

Mijo Samardžija rođen je u Bosanskoj Posavini u selu Ulović, općina Ulice, u obitelji sa svojih sedmero braće i sestara. Od svoga ranog djetinjstva odgajan je u kršćanskom i domoljubnom duhu. Ranjen je na prvoj liniji obrane i nakon višegodišnjeg oporavka ostao je prikovan uz kolica kao stopostotni ratni vojni invalid. No, ako je on i prikovan uz kolica, nisu njegova kolica prikovana za zemlju. Sa svojom ženom Davorkom živi na svojem imanju u Ivankovu kraj Vinkovaca, gdje uz veliki vrt ima i voćnjak uz koji uzgaja i mnoge domaće životinje.

Gospodine Samardžija, kako je započeo rat u Vašem selu?

A kad se zaratilo, nije bilo fer bježati. Naše selo je bilo čisto hrvatsko, a s druge strane su bili Srbi koje je naoružala JNA. Kad se pravo zaratilo, išao sam tamo gdje je god trebalo, čak ako je bilo i najteže. Bio sam dragovoljac.

Gdje ste se nalazili kad su vas ranili?

Ranjen sam na prvoj crti obrane Bosanske Posavine na granici između Rahića Donjeg i Grbavice. To je bilo 16. rujna 1992. godine. Granata je pala u rov i mene je pogodio geler u leđa. Rekao sam dečkima da me stave u deku i tako kroz rov prenesu u sanitet. Znao sam da se to trebalo pravilnije izvesti, ali nisam htio da dečki zbog mene izlaze iz rova i nastradaju. Radije sam riskirao zdravlje, nego da netko od njih pogine.

I tako su me kroz rov prenijeli u sanitet. Od tamo su me prebacili u najbližu ratnu bolnicu u selu Gornji Rahić. Tu su mi izvadili geler iz desnoga plućnog krila, ali budući da nisu imali torakalni dren, poslali su me u Tuzlu. Tamo sam ležao trinaest dana dok me nisu poslali u Zagreb. U Zagrebu su mi maknuli taj dren koji je bio pogrešno stavljen.

Gdje ste se oporavljali?

Trinaest mjeseci sam ležao nepokretan u Zagrebu na traumatologiji i nisam mogao glave podignut. Od ležanja su mi stala crijeva a poslije i pluća. Imao sam 104 kilograma kad sam ranjen, a nakon trinaest mjeseci ležanja imao sam 65 kilograma. Kad je fizioterapeut došao da mi pomogne da prvi put sjednem, odmah sam se onesvijestio. To je tako trajalo nekoliko dana. Onda se isto ponovilo kada su mi pri sjedenju trebali spustiti noge s kreveta. Isto sam pao u nesvijest. I tako sve dok me nisu osposobili da sjednem u kolica, pa su me poslali na rehabilitaciju u Varaždinske toplice.

Tamo sam proboravio tri i pol godine koliko je trajala rehabilitacija, dok nisam postao, kako oni kažu, samostalna paraplegija. A četiri godine sam čekao da mi se riješi stambeni status i da mi izgrade kuću. Ovo zemljište u Ivankovu sam našao u novinama dok sam bio u Varaždinskim toplicama. Plac mi se svidio jer je cijeli ovaj kraj kao kod mene u Bosanskoj Posavini. A tamo nisam mogao graditi kuću jer se ni dan-danas ne zna što će biti s Bosnom. Isti je zemljopisni položaj, dolje je šumica i zelenilo, a imam i voćnjak. Volim uzgajati razne životinje i perad, tako da mi nije dosadno.

Kako ste se privikli na novu životnu situaciju u kolicima?

Ja sam odmalena kao dijete odgojen u kršćanskoj obitelji, gdje se uvijek molilo Bogu ujutro kad se ustaje i navečer prije spavanja. I mene to do danas drži. Ja živim i radim ono što mogu u kolicima i ne predajem se, premda su se mnogi dečki i drogirali, a neki su se i ubili jer se nisu mogli s tim pomiriti. Ja se i dan-danas osjećam kao i kad sam bio zdrav, samo što neke stvari ne mogu raditi. Ali ja radim ono što u kolicima mogu i što me zanima i uvijek imam neki posao te ne pomišljam na neke gluposti.

Molim se Bogu. Samo treba imati vjere. Isus je rekao da, ako imate vjere kao gorušičino zrno, možete i brdo premjestiti s mjesta na mjesto. Samo što mi imamo problem i ne možemo imati tu vjeru jer mi uvijek sumnjamo. Zato ja kad se molim Bogu ne molim se da mi Bog dadne da prohodam nego se molim da mi Bog umnoži vjeru i ništa drugo. I onda nema problema.

Oko kuće imate veliko imanje. Čime se sve bavite?

Ja uzimam ekološku hranu. Sijem svoje povrće: krumpir, mrkvu i luk, koji se ničim ne tretiraju niti im se baca mineralno umjetno gnojivo. To je ekološka hrana koja je sitnija, ali je zdravija. Ja to radim radi sebe, tako da to ne kupujem. Proizvedem sebi i meso tako da ga osušim u svojoj sušnici. Uzgajam perad. Imam i zečeve, a prije sam imao i pčele. Imam raznoraznih voćaka, a od marelica napravimo i pekmez. Volim svježe s grane, pa odem tamo i pojedem i to mi je užitak. Od ostatka napravim i rakiju.

Kako uspijevate to sve obići s kolicima?

Koliko mogu, idem s ovim kolicima, a kad trebam negdje dalje, onda imam ona na baterije. Kad obrezujem voćke, onda njih uzmem jer su i malo viša i ne umorim se toliko koliko s ovima. Malo odem na rijeku Bosut i to me odmara. Jučer sam bio i nisam niti jedne ribe ulovio, ali me je psihički odmorilo.

Susrećete li se s drugim braniteljima?

Često se susrećemo. U Varaždinskim toplicama smo u rujnu imali susret i predavanja. Susrećem se i inače s dečkima. Nekima sam smiješan, a drugi mi se dive. Neki opet misle da sa mnom nešto nije u redu, pitaju se zašto ja to radim. Ali svi oni dolaze k meni u posjet. Vole jesti i kulen i šunku i sve domaće. Ali kad im ja kažem da se oko toga treba brinuti, onda im se to ne sviđa.

Možete li sada usporediti svoje osjećaje prema Domovini koje ste imali kad ste bili u ratu i sada kad smo u miru?

Najgore mi je to što susrećem puno ljudi koji mi kažu da je sada gore nego prije. E, meni je sad fizički gore, ali psihički mi nije gore jer imamo svoju državu. Fizički mi je teško zbog kolica i tih rana. Postane mi još teže kad mi rođeni brat koji radi u Rijeci kaže da ne prima plaću po tri mjeseca. Susretnem i mnoge druge ljude, pa mi isto tako kažu da je sada gore. Pa bi na tome trebalo nešto poraditi. Trebalo bi biti tako da svaki čovjek može živjeti od svoga rada.

Vi se ne osjećate zapostavljenim od države?

Ne, ne, dapače. Hrvatska država se brine o nama stopostotnim ratnim invalidima i tu nemam nikakve primjedbe što se toga tiče. Mi imamo dovoljno da možemo živjeti i da možemo imati za sve ove naše invalidske potrebe. Ja kao ratni invalid imam mogućnosti i drugima pomoći. Išao sam i na vojno hodočašće u Lurd. Tamo je bilo sve po vojnom protokolu, pa nisam imao vremena duže se pomoliti. Obećao sam si da ću se još jednom sam vratiti.

Istaknuli ste da vam je vjera vrlo važna u životu. Što biste poručili drugim ljudima koji imaju problema sa zdravljem ili su neza-dovoljni sa sadašnjim stanjem u Hrvatskoj?

Samo neka uzmu Sveto pismo i neka ga čitaju. U mene je na ormariću uvijek. Jer da ja osobno ne vjerujem u Boga i da ne čitam Sveto pismo, možda bih se i ubio. Jer čemu život, ako nema Boga. Pogotovo ovakav, jer ovo je težak križ. I moramo svaki svoj križ nositi. Isus je svoje križ donio do kraja, znači da i mi ljudi moramo svatko nositi svoj križ na svoj način. Ne smiješ ti sad na pol puta pasti pod križ i reći da sad više nećeš nositi.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s