Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Svi sveti
 
Povijest kršćanskog štovanja svetaca

Piše: dr. sc. Ivan Karlić
 
Zašto je uopće netko svetac?
Kako se dolazi do toga stupnja da je netko proglašen svetim?

Gotovo da ne postoje društva, organizacije, ideo-logije, zajednice koje dopuštaju da smrt bude to-talni zaborav njihovih negdašnjih istaknutih člano-va. Isti je slučaj i sa kršćanskom, napose s Kato-ličkom crkvom i to od njezine najranije povijesti. Ona od svojih početaka gaji poseban spomen na svoje prošle velikane koji su smrću napustili vidljivu zajednicu vjernika. Taj poseban spomen prema čas-nim članovima svoje prošlosti u kršćanskim (pose-bice u Katoličkoj) crkvama obično nazivamo štovanje svetaca, koje ima snažan biblijski temelj. Istina, dobro je znati da štovanje svetaca nije najvažniji dio života Crkve, ali – posebice na pastoralnom (dakle, konkretnom) planu življenja – svakako je vrlo bitan.

U ranoj Crkvi su se vjernici nazivali svetima, jer su po krštenju ušli u zajedništvo s uskrslim Kristom i postali članovi zajednice Kristovih vjernika. Po krštenju su svi kršćani ontički sveti i pozvani su na ostvarenje svetosti. No, kako je zajednica vjernika rasla, a s druge strane se pomalo gubila gorljivost i zanos, počelo se nazivati svetima samo izuzetne ljude, i to tek nakon što umru, a posebno ako su svoj život završili kao mučenici.

Povijest kršćanskog štovanja svetaca i započinje štovanjem mučenika; najstarije svjedočanstvo je "Mučeništvo Polikarpovo" (oko 160. g., kratko iza njegove smrti), a koje prvi put rabi martirološku svjedočku terminologiju. Od druge polovice IV. st. javni kult se proširio i na osobe kojih je glas svetosti bio siguran, jer je bio potvrđen izvanrednim znakovima-čudesima nakon njihove smrti.

Kasnije su se počeli štovati veliki biskupi i učitelji kao "ispovjedatelji vjere" ("confessores fidei"), koji su se borili protiv krivovjerja i javno ispovijedali pravu vjeru. Tim ispovjedateljima su se pomalo priključili značajni pustinjaci, asketi, monasi i misionari koje je vjerni puk osobito štovao.

Proglašenje svetim jednog mučenika ili ispovjedatelja sastojalo se u odobravanju kulta od strane mjesnoga biskupa, pri čemu se čitao svečev životopis ("vita"), koji je sadržavao pretrpljena mučenja ili učinjena velika djela, a nije bilo razlike između "svetih" i "blaženih".

Zbog nekih nerazumijevanja i zloporaba u proglašavanju svetih u X. st. počelo se u nekim pojedinačnim slučajevima obraćati biskupu Rima. Tako je papa Ivan XV. učinio prvu papinsku kanonizaciju: 11. lipnja 993. proglasio je svetim biskupa Ulricha iz Augsburga. S vremenom se na temelju atributa blaženi ("beatus") i sveti ("sanctus") stvorila razlika između biskupskoga proglašenja blaženim i papinskoga proglašenja svetim.

Tijekom vremena su se izdavale različite papinske norme o proglašavanju blaženih i svetih, a tek je papa Benedikt XIV. (1738.) napisao raspravu o tome ("De servorum Dei beatificatione et beatorum canonisatione"), koja je ušla i u Kodeks kanonskog prava iz 1917. g. S apostolskom konstitucijom "Divinus perfectionis Magister" od 25. siječnja 1983. papa Ivan Pavao II. je nanovo uredio proces kanonizacije prema uputama novoga crkvenog Zakonika.

Teološka opravdanost štovanja svetaca

Crkva je mjesto jedinstva jednoga Božjega naroda, Kristovih vjernika, koje obuhvaća i nebo i zemlju (usp. Heb 12,22s). Uobičajen je govor o različitim "stanjima" Kristovih vjernika: neki su "putnici" (putujuća Crkva, tj. mi živući vjernici); neki se, završivši ovozemno putovanje, "čiste" (trpeća Crkva), a neki su u slavi (trijumfalna Crkva). Svi ovi na različitom stupnju i na različit način sudjeluju u istoj Božjoj ljubavi, tvore jednu Kristovu Crkvu i po Kristu su svi sjedinjeni. Prema tome, Crkva (kao i druge zajednice) slavi svoje velikane zato što se s njima osjeća duboko povezana, s njima je u svojevrsnom zajedništvu, a temelj te povezanosti i zajedništva jest Isus Krist.

Čašćenje svetaca realizira se u spomeničkom čašćenju, u nasljedovanju njihova primjera i u molitvi za njihov zagovor; ima svoje korijene u eklezijalnoj dimenziji odnosa svakoga pojedinog kršćanina s Bogom. U svjetlu te perspektive sveci se zazivaju s povjerenjem u moć njihova zagovora, kao zaštitnici, kao posrednici molitve, u duhovnim i tjelesnim potrebama. Pri tom je krivo mišljenje da je tu riječ o neizravnom utjecaju na Boga ili odvraćanju "strogog suca Krista" blagošću Marijinom ili svetaca.

Tridentski je sabor, oslanjajući se na staru tradiciju Crkve, zaključio: "Dobro je i korisno zazivati svece za njihov zagovor, da bismo od Boga po njegovu Sinu Kristu, koji je Spasitelj i Otkupitelj svih nas, zadobili dobročinstva" (DH 1821). U tom smislu se trebaju shvatiti sveci, njihove relikvije i slike, i na taj način ih štovati. To s idolopoklonstvom nema nikakve veze (DH 1821-1825). Drugi vatikanski sabor još je preciznije i šire to pojasnio: Štovanje svetaca usmjereno je na samoga Boga koji svece i sebe u njima časti (usp. Iv 12,26). Spomeničko štovanje nebeskih svetaca (cultus duliae) nije izolirano niti stoji u konkurenciji s klanjalačkim štovanjem (cultus latriae), koje pripada samo Bogu, nego je u konačnici usmjereno na samoga Boga. Zato je štovanje svetaca za Crkvu legitimno i važno, ali za pojedinačnog vjernika nije ni obveza, niti nužno za spasenje, nego slobodno područje individualne pobožnosti.

Teološko značenje proglašenja svetim; zagovor svetih

Postupkom proglašenja svetim Crkva zapravo spoznaje samu sebi: svako proglašenje svetim izjava je Crkve o sebi samoj, jer ona sama jest sveta (jer je Božja, jer ju je Krist utemeljio). Osim toga, svetost kako je Crkva shvaća nije nekakav apstraktan ideal jedne nadnaravno utemeljene naredbe koja se mora izvršiti; dapače, kršćanski shvaćena svetost je vrlo konkretna: ono što Crkva očekuje u štovanju svetaca nije besprijekoran ili bezgrješan život, nego vatrena i iskrena predanost molitvi i dobrim djelima, čime osoba u određenom smislu postaje uzor herojske krjeposti. Time svetost poprima uvijek novi, konkretan i povijesno jedinstveni oblik, koji se ne da smjestiti ni u kakvu prije određenu shemu.

Glede zagovora svetih (intercessio), sam taj pojam predstavlja nemali problem teoloških spekulacija. Često se zagovor svetih shvaća kao nova akcija svetaca, koja pridolazi onome što su dotični nebesnici učinili za vrijeme svoga zemaljskog života. Takvo shvaćanje niti je pogodno, niti potpuno točno i precizno. Nebesnici nas zagovaraju kod Oca, kako se veli u VII. poglavlju LG, "tako što [Bogu] prikazuju zasluge koje su po Isusu Kristu, jedinome Posredniku između Boga i ljudi (usp. 1 Tim 2,5), stekli na zemlji" (LG 49). Dakle, presudna je njihova zemaljska povijest, zemaljska egzistencija koju su proveli "služeći Bogu i bližnjemu". Njihovo zagovorničko djelovanje je, u konačnici, ono što su oni učinili u vrijeme svoje ovozemaljske egzistencije; dakle, njihova zemaljska osobna povijest uzeta je u njihovo nebesko stanje (usp. Otkr 14,13: "Njihova ih djela slijede"). Dakle, zagovor svetaca nije neka njihova nova inicijativa, nego je jednostavno trajna valjanost njihova života pred licem Božjim. A mi, članovi putujuće Crkve, svojim utjecanjem (molitvama) svecima činimo to da ona trajna valjanost i vrijednost njihova života za nas postane djelotvorna, da nama bude primijenjeno ono (dobro) što su sveci u svome zemaljskom životu činili za Crkvu.

Naš odnos prema nebesnicima ne iscrpljuje se, dakako, u utjecanju u njihov zagovor. Štovanje svetaca treba nešto i poručiti, budući da nam u njima "Bog sam govori". Oni su nam, dakle, znak, primjer i uzor; promatranje njihova života daje nam novi poticaj da učimo i uočimo koji je najsigurniji put po kojemu ćemo doći do jedinstva s Kristom. Osim toga, štovanje svetaca znači slavljenje Boga koji nije samo obećao svoju milost ljudima, nego je baš u svecima pokazao da je njegova milost dobila mnoštvo povijesnih vidljivih ostvarenja, znakova, što pak potvrđuje da svetost Crkve nije samo ontičkoga, nego i egzistencijalnog karaktera, ne samo mogućnost nego i stvarnost.

Odnos svetaca i Marije

Za razliku od svetaca, kojima se iskazuje štovanje kao "niži" oblik kulta (dulija), Mariji se iskazuje poseban oblik štovanja (hiperdulija). Razlog tomu je Marijina specifična uloga u povijesti spasenja, koja se posebice očituje u njezinu sudjelovanju u utjelovljenju Sina Božjega. Uz naglašavanje njezine uloge kao Majke Kristove, već se u III./IV. st. Mariji priznaje i aktualno značenje, što se očitovalo u njezinu izravnom zazivanju u molitvi, a koja se temeljila na uvjerenju da Marija i u slavi kod Boga zadržava svoju ulogu Majke. Vjerovanje u zaštitu i zagovor Marije, Majke Božje, ima jako dugu tradiciju i seže u prva kršćanska vremena. Na primjer, marijanska molitva Sub tuum praesidium (Pod tvoju se zaštitu) seže u III. st.; to je jedna od najstarijih marijanskih molitava, a pronađena je na jednom egipatskom papirusu (Horologion).

U ovoj molitvi prvi put se spominje naziv Bogorodica za Mariju; taj Marijin naslov Crkva je – nakon mnogih diskusija i kontroverzija - svečano proglasila na Efeškom saboru. Zahvaljujući nadasve pučkoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji, ali i naučavanju Učiteljstva (crkvenih otaca i sabora), koje je "imalo sluha” za tu pobožnost, vjera u Marijin zagovor i zaštitu sve se više razvijala i bivala sve preciznija. Drugi vatikanski sabor i neki kasniji crkveni dokumenti o Marijinu štovanju (Marialis cultus) vrlo jasno tumače Marijinu ulogu i marijansku pobožnost i štovanje, naglašavajući da je Marija "preodlični i sasvim osobiti ud Crkve, njezin tip i najizvrsniji uzor u vjeri i u ljubavi" (LG 53).

Tako u katolicizmu i u pravoslavlju Mariji pripada posebno štovanje (hiperdulija), koje se iskazuje Bogorodici zbog njezine uloge u utjelovljenju Isusa Krista, a anđelima, svecima i svetim stvarima (slike i relikvije) iskazuje se "niži" oblik štovanja (dulija, "obično" štovanje; klanjanje ili adoracija, latrija, iskazuje se jedino Bogu).

Stav protestantskih crkava prema štovanju svetaca

Do početka ekumenskog pokreta u XX. st. štovanje svetaca se smatralo kao jedna od najizrazitijih razlika između katoličke (i pravoslavnih) i reformacijskih crkava.

Prema reformatorima, samo se Bogu može klanjati, samo je Krist posrednik između Boga i ljudi; samo u Krista vjernik smije položiti svoje povjerenje u oproštenje grijeha i u opravdanje. Štovanje svetaca za reformatore je značilo bježanje od Krista kao (navodno) strogog suca i okretanje svecima kao posrednicima koji će ga ublažiti. Zato je štovanje svetaca "okrutno idolopoklonstvo" (Melanchton) i protivi se "časti koja jedino Bogu pripada" (Calvin).

Ipak, štovanje svetaca nije potpuno odbačeno; govore o trostrukoj časti koja pripada svecima: spomen, zahvala Bogu što ih je kršćanima darovao kao primjer svojih milosnih darova, a oni su i učitelji.

Sveci se štuju tako što se ravnamo prema njihovu primjeru, te tako doživljavamo utjehu i sigurnost oproštenja grijeha i jačanje u vjeri. No, tvrde oni, sveci se ipak ne smiju zazivati u smislu zagovornika.

U svakom slučaju, kršćanske crkve proizašle iz reformacije (protestanti) ne niječu egzi-stenciju svetaca. Dapače, naglašavaju da kršćanin u njima treba naći primjer za vlastiti život. Ipak, odbacuju njihovo osobno zazivanje kao posrednika, jer Sveto pismo samo Krista naziva Posrednikom i Zagovornikom kod Boga.

Sveci se u protestantizmu smatraju samo povijesnim svjedocima Božje snage i milosti koja može djelovati kroz smrtnoga čovjeka. Zbog toga su reformatori uklanjali slike svetaca iz crkava, uklanjali su relikvije iz oltara i okrenuli se protiv cjelokupnoga kulta svetaca kasnoga Srednjeg vijeka.

U najnovije vrijeme postoje u protestantskoj Crkvi nastojanja da se spomen svetaca ipak snažnije uključi u vjernički život. Teži se prema naglašavanju spomena svetaca u bogoslužnim tekstovima (dani svetaca u evangeličkim Crkvama) i prema ponovnom oživljavanju spoznaje o "communio sanctorum", o zajedništvu s umrlim vjernicima koji već imaju udjela u Kristovoj slavi.

Međutim, prema evangeličkom učenju posebno zazivanje svetaca ostaje nemoguće.

 


© 1999-2014 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s