Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Vaša pošta
 
O porezu i milosrđu

Odgovara: dr. Smiljan Dragan Kožul
 
Dva pitanja


Crkveni porez

Proteklih su mjeseci mnogi raspravljali o tome koliko vjernik mora pridonositi za crkvene potrebe. Neki župnici zadaju vjernicima određene iznose koje tijekom cijele godine svaka obitelj mora uplatiti. Zbunjuje što ti iznosi nisu isti pa zaključujem da taj detalj nije određen na nivou cijele Crkve u Hrvatskoj. Kako uopće funkcionira ovaj sustav? Što uopće vjernik sve treba platiti? Koje se takse i obvezni prinosi moraju uplatiti?

Ivan iz P.

Poštovani Ivane, treća Božja zapovijed glasi: "Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji". A da bi se dan Gospodnji mogao svetkovati, Bog je izabrao Arona, Mojsijeva brata, da bude njegov svećenik i da se brine za prinošenje žrtava i cjelokupnog kulta Gospodinu. Bog je dapače odredio da potomci Arona nastave djelo slavljenja i štovanja Gospodina. Isto tako, Gospodin je zatražio da mu se podignu žrtvenici na kojima će se prinositi žrtve, kasnije kada se narod nastanio u Obećanoj zemlji, da mu podignu hram u kojem će se obavljati slavljenje i prinošenje žrtava. Da bi pak sve to moglo funkcionirati, Gospodin je odredio u knjizi Levitskog zakonika da svi članovi Božjeg naroda u tu svrhu daju desetinu od svega što privređuju (usporedi Lev, 27). Desetinom koju su Izraelci davali pokrivali su se svi troškovi kulta, uzdržavanja svećenika i levita, izgradnja žrtvenika i hramova (sinagoga po mjestima), te glavnog hrama u Jeruzalemu. Svaki je član Izabranog naroda smatrao svojom svetom dužnošću davati desetinu Gospodinu. Tako je bilo u Starom zavjetu.

Budući da naš Gospodin Isus Krist nije došao dokinuti Zakon i Proroke, nego ih dopuniti, jasno je da su kršćani od prvih dana kršćanstva smatrali da i oni trebaju davati desetinu, da bi se pokrivali troškovi uzdržavanja crkvenih službenika, podizanje crkava i nabava svega onoga što je potrebno za službu Božju. I kršćani su s radošću pridonosili za sve te potrebe i često podizali Božje hramove koji predstavljaju vrhunska arhitektonska i umjetnička djela.

Kada je kršćanstvo postalo slobodno, odnosno kada je u mnogim zemljama postalo i službena vjera pojedinih naroda, onda su i civilne vlasti određivale veličinu iznosa koji su dodjeljivali Crkvi za sve njezine potrebe. U nekim zemljama, kao na primjer u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Italiji država i danas dio poreza koji ubire od građana daje Crkvi, koja se sa svoje strane, uz strogo vjerske službe, bavi karitativnim uslugama, drži škole, dječje vrtiće, bolnice, sirotišta itd. Mogu spomenuti praksu u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje razne vjerske ustanove javno objave koliki je njihov iznos troškova, pa se onda svim članovima te institucije javi koliko trebaju godišnje pridonijeti.

U našoj zemlji, koja je bila pod komunizmom, vjernici su pridonosili nedjeljnom milostinjom za sve potrebe Crkve i crkvenih službenika, a u posebnim potrebama, kao što je izgradnja vjerskih objekata, određivali iznos koji pojedina obitelj treba dati. Kada je Hrvatska ostvarila svoju nezavisnost, Država je sklopila sporazum sa Svetom Stolicom, u kojemu se obvezala da će za sva zemljišta i mnoge nekretnine, koje je Jugoslavija nacionalizirala, odnosno oduzela Crkvi, kojih se Crkva odrekla u korist države, davati 0.018 % od nacionalnog dohotka za sve potrebe Crkve i svih crkvenih institucija u Republici Hrvatskoj, što iznosi nešto preko 100 milijuna kuna. Kada se to podijeli na sve institucije, onda to može omogućiti da se sagradi pokoja nova crkva, odnosno neki neophodno potrebni prostori za vjerske potrebe. Osim izgradnje potrebnih objekata, Crkva ima potrebe za školovanje novih svećenika, za tekuće troškove kao, uzdržavanje službenika, plaćanje životnih troškova kao što su struja, voda, grijanje, održavanje prostora i toliko drugih pojedinosti, koje nema smisla nabrajati.

Napominjem da se od onoga obiteljskog dara koji pojedine obitelji daju za blagoslov kuća, svi ti troškovi moraju pokriti. Svećenici kod nas ne određuju koliko koja obitelj treba dati. Svaka obitelj to čini prema svojim mogućnostima. Ima, doduše, nekih svećenika, koji odrede visinu toga dara. Nema jedinstvene odredbe, jer različite su obveze pojedinih župa. Baš zato se ne može odrediti isti iznos na razini cijele Crkve u Hrvatskoj. No, ako se ljudima otvoreno iznesu potrebe, ljudi se onda trude da pridonesu koliko mogu. To je najbolji način.

Upozoravam da plaće svećenicima i ostalim službenicima i dalje idu na teret vjernika, koji svojim milodarima nedjeljnom milostinjom omogućuju da se to može pokriti.

Ovdje želim naglasiti da se novinari naših javnih sredstava priopćavanja nisu potrudili da se točno informiraju kako stvari funkcioniraju s obzirom na financije u Crkvi, uslijed čega ima u njihovim napisima toliko dezinformacija i neistina. Tako su tvrdnje da svećenici primaju plaće iz državnog Proračuna posve neistinite.

Poštovani Ivane, ja sam osobno uvjeren da bi Crkva u Hrvatskoj i sve njezine institucije trebala, kao u Americi, na početku godine, objaviti iznos troškova koje će imati tijekom čitave godine, pa da onda vjernici, svaki mjesec nastoje pridonijeti koliko mogu, kako bi se svi troškovi podmirili. Tako bi se ostvarila i naša narodna poslovica: "Čist račun, duga ljubav"!

Neka Gospodin, koji nagrađuje "… i čašu hladne vode, darovanu iz ljubavi… " blagoslovi svim blagoslovima duha, duše i tijela sve vas, dragi vjernici, koji ste u vrijeme komunizma, često otkidali od svojih usta, da bi Crkva Kristova mogla izvršiti svoje poslanje! Hvala vam!

"Roba otkupiti"

Naša djeca još uvijek na vjeronauku u "Tjelesnim djelima milosrđa" uče i "roba otkupiti". Zanima me kada je nastala ova definicija i što ona danas ima značiti?

Mama Zdenka

Poštovana Mama Zdenka, ako se sjetimo kada je Krist živio, odnosno kada je poslao svoje učenike. "da pođu do nakraj svijeta i da navještaju Radosnu Vijest, da ljude pozivaju na obraćenje, da ozdravljaju bolesne i oslobađaju opsjednute", onda će nam biti jasno da su apostoli i oni koji su postajali kršćani, smatrali velikom obvezom ljude koji su bili robovi otkupljivati od onih koji su ih "posjedovali" i davati im slobodu.

Naime, u prvim stoljećima kršćanstva bilo je jako puno ljudi koji su bili robovi. Kada su oni koji su imali robove postajali kršćani, oni su im davali slobodu. U isto vrijeme su svi kršćani smatrali svojom velikom dužnošću skupljati sredstva i otkupljivati robove da bi im dali slobodu.

Znači, to djelo milosrđa nastalo je u samim počecima kršćanstva.

Jasno je kada je takozvani "robovlasnički sustav" djelovanjem kršćanstva nadvladan, odnosno tamo gdje je bio nadvladan, tjelesno djelo milosrđa "ROBA OTKUPITI", nije bilo tako aktualno. Nažalost taj sustav je u nekim dijelovima svijeta trajao sve do prošlog stoljeća. Sjetimo se Sjedinjenih Američkih Država i statusa Crnaca. Nažalost ima toga i danas u zemljama u koje kršćanstvo nije još došlo, odnosno nije uspjelo utjecati na zakone koji dopuštaju ljudsko robovanje.

Osim klasičnog ropstva, ja bih rekao da postoje ropstva koja su duhovno-tjelesne naravi. Tu mislim na ropstva droge, alkohola, pornografije i seksa. Uvjeren sam da sve institucije koje se bave oslobađanjem tih suvremenih robova predstavljaju velika djela milosrđa, koja svi kršćani trebaju podržavati, pa i financijsko materijalnim sredstvima pomagati, kako bi robovi koji se u njima oslobađaju, postali slobodni.

Neka Gospodin blagoslovi sve one, koji se poput sestre Elvire, zalažu i žrtvuju za oslobađanje suvremenih robova, a neka roditelji od najranije dobi djecu uče da su stvoreni za slobodu i da se nikada ne smiju predati robovanju.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s