Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
Buntovna svijeća

Piše: Ljudevit Maračić
 
Predbožićna pouka

Unatoč recesiji i štednji, ni ovogodišnje predbožićno ozračje ne oskudijeva gužva-ma u veletrgovinama i potrošačke navike nimalo nisu smanjene. Bar tako se čini pogledu običnoga smrtnika.

U tuđi novčanik ne možemo zagledati. Pa kad se već ne možemo oteti tim napas-tima predblagdanskog kupovanja i blag-danskog darivanja, možda se mogu pro-mijeniti neke nakane.

O tome nam nešto više žele poručiti neke sličice iz legendarnog svijeta koji je, po-sebno u predbožićno razdoblje tako drag svima nama. Odrasloj i malenoj djeci.

* * *

To još nitko nije bio doživio. Svijeću koja se ne da upaliti. Sve su uredno gorjele na adventskom vijencu, opirala se jedino jedna. Bila je stvarno lijepa, velika, ukusno ukrašena sa zlatnim nitima. Uporno se protivila: "Ne, i ne! Ne želim izgorjeti. Kad nas upale, brzo sagorijevamo. Ja želim ostati kakva jesam: lijepa, uspravna i nadasve čitava!"

"Ali, ako ne izgoriš, to ti je kao da nisi ni živjela!", pokuša je uvjeriti susjedna svijeća, napola već dogorjela. "Baš kada goriš, ti si ono što jesi. I potpuno sretna!"

"Ne, i ne. Hvala na riječima. Život ne čine riječi. Ne želim nestati."

"A ne znaš li da samo onaj koji sebe daje može izmijeniti svijet? Pa makar se sam mijenjao", pridometne svijeća s druge strane. "Ako dopustiš samoći, tami i mrazu da vladaju, zahvatit će brzo sav svijet."

"Želiš time reći da mi služimo suzbijanju zime, mraka i samoće?"

"Baš tako", zaključi posljednji sugovornik čiji se vosak gotovo već bio rastopio. "Trošimo se i gubimo ljepotu i boju, ali ostajemo korisne i dobre. Pravi vitezovi svjetla."

"Ali nestajemo i gubimo oblik", pokušavala se opirati velika svijeća, svjesna pomalo da joj prigovor neuvjerljivo zvuči. Na kraju popusti i dade se upaliti. Svijetlila je cijelu noć i svoje je srce pretvorila u lijepo svjetlo, kao da se sama morala opirati tami i zimi svijeta. Malo pomalo svijeća ipak dogori, ali se njezin sjaj dugo i dugo odražavao na očima i u srcima ljudi kojima je poslužila.

* * *

Ako vam pouka ove nežive svijeće dovoljno zorno ne govori, možda će poruka sljedeće božićne legende biti jasnija. A kao i svaka legenda, posebno ovoga bogatoga predbožićnog vremena, valja je čitati i shvatiti u cjelini, a ne u detaljima.

Bila je zaista hladna noć. Pastiri su se grijali oko razgorjele vatre. Još su bili pod snažnim dojmom poruke da je u blizini rođen novi kralj, koju su im dojavila neka krilata bića. Dogovarali su se da pođu zajedno i odnesu svoje darove. S njima je bio i dječak Filip, najmlađi među pastirima, koji je također čuo anđelovo naviještenje i razmišljao što da odnese novorođenom kralju. Postavilo se pitanje: Ako svi odu vidjeti dijete, tko će čuvati ovce da ih zvijeri ne raznesu? Istina, mjesto njima označeno nije moglo biti jako udaljeno, ali ipak, noć vreba sa svih strana. Netko ipak mora ostati. I dogovore se da će ostati onaj pastir čiji dar bude najlakši. Postavili su vagu kraj vatre. Prvi pastir položi veliku amforu punu mlijeka, k tome pridoda i veliki komad tvrdoga ovčjeg sira. Drugi je donio posudu punu meda, treći, s puno muke, na vagu postavi poveći naramak granja i drveća koje će moći ogrijati špilju bar neko vrijeme. Preostao je samo Filip.

Dječak je tužno pogledavao svoju svjetiljku, jedino bogatstvo koje je posjedovao. To je želio darovati malome kralju, ali je bilo prelagano te bude odlučeno da Filip ostane dok ostali budu kod novorođenoga Kralja. Jedan se pastir ponudi da uzme njegovu svjetiljku i u njegovo ime preda djetetu, ali se Filip usprotivi, skoči na vagu sa svjetiljkom u ruci. "Ja ću biti dar novome kralju! Tek rođeno dijete sigurno treba nekoga tko će mu pridržavati svjetiljku."

Među pastirima nastade duboki muk. Pogledavali su dječaka na vagi koja je jasno pokazivala da je na njoj najteži dar. Jednoglasno odluče: ne treba da nitko ostane, stado će čuvati anđeli koji su im se javili. I mudro zaključe: darovi nisu ono što se nosi, već onaj koji se daje.
Kaže francuska poslovica: "Nitko nije tako darežljiv kao oni koji nemaju što dati." Pa daju sami sebe. Lijepa misao, zar ne? Posebno u ove dane kada razmišljamo čime ćemo nekoga obradovati u Badnjoj noći.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s