Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Ususret Božiću
 
Božićni običaji naših starih

Pripremio: Ivan Penava
 
Pripremiti put Gospodinu

Izvlačeći iz škrinje prošlosti poneko toplo sjećanje naših djedova i baka u ove hlad-ne zimske dane, otkrivamo koliko smo unatoč komunizmu i ratu uspjeli u svojim obiteljima sačuvati one istinske i vrijedne tradicije.

Počinje iščekivanje

Po bogato ukrašenim izlozima trgovina što obasjavaju mrklu noć polako primjećujemo početak predbožićnog vremena. Ti ukraše-ni izlozi tjeraju nas na pomisao kako su opet prerano došli i kako će zbog toga prebrzo i otići. Preko noći su se pojavili, a tako će neprimjetno i nestati.

Nekada prije, a ipak ne tako davno, reci-mo u vrijeme djetinjstva naših djedova i baka, vrijeme je teklo sporije i predbožić-no vrijeme je malo drugačije počinjalo. Iako znamo da liturgijski gledano pravo iščekivanje Božića počinje s prvom nedjeljom došašća, ipak iz razgovora sa svojim djedovima i bakama otkrivamo kako je svatko od njih na svoj način i sa svojim osobnim doživljajem iščekivao Božić.

Tamo gdje su izlozi trgovina igrali mnogo manju ulogu, predbožićno vrijeme je nekima počinjalo već na blagdan Svih svetih. Jedna baka nam priča kako je kao mala djevojčica na taj blagdan s roditeljima išla na groblje, gdje je smjela zapaliti svijeću za svoju rodbinu. Dani su u to doba godine, kao i danas, postajali sve kraći, a svijeće na groblju su još dugo osvjetljavale noć u nadi čekajući Onoga tko će doći kao pravo Božje svjetlo s visine i neće obasjati samo noć već i sve duše.

Kako duše onih umrlih, za koje molimo, tako i duše nas živih. Za ovu je baku ta zapaljena svijeća na groblju stvarala osjećaj kako je i Božić već blizu.

Jedan djeda nam priča kako je njemu predbožićni ugođaj počinjao sa prvim snijegom, koji se javljao već krajem studenoga. Njemu je ostala u sjećanju u to vrijeme često izgovarana uzrečica: "Sveta Kata, snijeg za vrata", koja je nastala uz blagdan sv. Katarine koji se slavi 25. studenog.

Netko drugi veže početak božićnog iščekivanja s blagdanom sv. Barbare. Negdje je bio običaj otrgnuti granu sa stabla višnje ili rane šljive i na blagdan sv. Barbare (4. prosinca) staviti je kod kuće u vazu s vodom. Odsječena grana bi do Božića procvjetala i lijepo ukrašena uljepšavala bi dom upućujući na snagu života koja se krije u naoko mrtvoj grani.

Obitelj na okupu

U vrijeme naših starih tjedni došašća su bili ispunjeni tišinom i kućnim poslovima. U ovo doba godine, dok zbog prirodnih vremenskih uvijeta izvan kuće biva sve manje posla, a večernja tama bi i gradsku djecu ranije tjerala kući, obitelj bi opet postajala svjesnija sebe. I za odrasle je bilo manje iskušenja nekamo izaći u selo, jer bi u došašću prestajala svirka i plesovi, slično kao nekoć i u korizmi, a proslave su se odgađale za neko drugo vrijeme. Roditelji su tada provodili više vremena s djecom, a večeri su bile pripreme za dolazak blagdana. Dok još nije bilo radio-prijemnika, televizora i kompjutora, niti jedan strani glas ili slika nisu bili smetnja obiteljskom večernjem miru.

Tako je došašće imalo i obiteljsko-pedagošku funkciju, iako je osnovno značenje bilo ono vjersko. Tada su se članovi obitelji sastajali i rasli u zajedništvu.

Naši nam stari pričaju o kartanju s ocem ili igranju mlina s majkom, koja se uvijek veselila kad je mogla nekoga pobijediti. Bili su to sati dječjeg sanjarenja, dok su naslonjeni na prozor gledali gusti snijeg što pada uz uličnu lampu koja ga blago osvjetljava, te se pričinja kao da zvjezdice padaju s neba.

Žene su uz blagu svjetlost kućnog ognja štrikale zimsku odjeću. Kako bi štedjele na petroleju, poneke su u te predvečernje sate otvarale oganj u peći, kako bi obasjale prostoriju dok ne padne pravi večernji mrak. Nakon prepričavanja božićnih priča i dogodovština iz djetinjstva odraslih, odlazilo se sa svijećom na spavanje. Odrasli bi tada pomalo skrivećki prijanjali poslu pripremanja božićnih darova ili novih jaslica.

Božićni darovi

Komfor i tehnički napredak već odavno karakteriziraju darove što ih o Božiću darujemo jedni drugima.

Tko se navikao na skijanje u inozemstvu, kompjutorske igrice ili skupe satove, teško može zamisliti kakve su jednostavne darove pripremali naši stari.

A dovoljno ih je samo upitati i čuti kako se u njihovo vrijeme posebno cijenio "ručni rad", kojim su se mogli pohvaliti i mali i veliki. Nije tad trebalo puno više mašte i ljubavi da se pripremi jedan dar, nego što nam ih danas treba kad dar kupujemo iz nekih nepoznatih ruku.
Naše bake svjedoče o ispunjenim adventskim večerima i zaposlenosti u ozračju iščekivanja koja su ispunjavala zimske dane. Toliko daleko još seže njihovo sjećanje da još mogu na svjetlo dana izvući sve one ručne i kućne radove koji su, čini nam se, izumrli ili su na putu da završe u nostalgiji.

Djelomično su to bili usputni poslovi kojima su se seljaci bavili nakon što su za tu godinu pozavršavali poljske poslove: drvodjeljstvo, rezbarenje, korbarenje, izrađivanje saonica i izrada obuće od ručno otkanih tkanina. Majke i njezine poodrasle kćeri pokazivale su svoju radišnost i marljivost dok su tkale na stanu ili izrađivale pernatu posteljinu. Njihova pčelinja marljivost je često završavala kasno u noć ili rano ujutro, kad bi ih svladao umor i pospanost. Ako su kojim slučajem djeca još bila budna, igrala su se oko njih, pjevušila adventske pjesme i sa zanimanjem promatrala njihov rad. Ponekad su odrasli nastojali prikriti svoj posao od mlađe djece, a znalo je biti i obrnuto, ako su djeca nekom spremala dar za Božić.

Majka bi sa starijim kćerima sjedila šivajući košulje ili štrikajući čarape i veste, te se tiho došaptavala kako se ne bi otkrilo kome pripada njihov dar. One koje su bile nadarenije znale su heklati i vesti lijepe goblene i vezove kojima su poput slike prekrivale zidove ili ukrašavale stolove. Marljive ruke su izrađivale i male lutke za kćerke ili njihove haljinice.

Maleni, koji su trebali još uvijek vjerovati da mali Isus donosi darove, išli su ranije u krevet, jer je mama morala "pomagati malom Isusu". Tako su im roditelji govorili. Poneki se sjećaju kako su, nakon što bi bili potjerani na spavanje, drugi dan ujutro po podu ispod stola tražili ostatke krpica i vunice, od koji su se proteklu noć pripremali darovi. Zamišljali su tada i pogađali tko će što dobiti za poklon. Od takvih znatiželjnika darovi su se morali i dobro sakrivati kako iznanađenje ne bi propalo. No, tako nešto u kući s puno ljudi nije uvijek bilo lako.

Jedan djed priča kako mu je klupko s kojim se kao dječak igrao slučajno odletjelo pod veliki krevet. Kad se sageo da ga izvuče, naišao je na novu slikovnicu sa prekrasnim slikama. No, ipak je strpljivo morao čekati do Božića kako bi ju dobio kao dar.

Očevima je ovo vrijeme bila prilika u kojoj su mogli pokazati svoja dotjerana umijeća. Nakon posla su odlazili u svoje radionice te rezbarili, blanjali i turpijali razne drvene igračke, namještaj za lutke, male vojnike ili figure za jaslice.

Jaslice

Da, jaslice. Kakav bi to Božić bio bez jaslica? U ono vrijeme, s početka prošlog stoljeća kad još nije svaka seoska kuća imala okićeni bor za Božić, ipak se nije moglo slaviti bez jaslica. Bile su to najčešće one od gipsanih figura ili su ih marljive očeve ruke izrezbarile iz drveta.

Za oživljavanje njihova ambijenta koristili su se razni drveni materijali, kora od drveta, čista slama iz staje i mahovina iz šume. Za njihovo uređenje uglavnom je bio zadužen otac, kao i za eventualno božićno drvce, koje bi se u predvečerje Božića, na Badnju večer, unosilo u kuću i od starijih članova obitelji ukrašavalo. Tako su ponekad djeca puni sjaj božićnih ukrasa mogla doživjeti tek na božićno jutro.

Naravno da je pripremanje takvih kućnih jaslica trajalo duže od jedne večeri. Pobožni smisao i radost oko njihova pripremanja odgovaralo je cjelokupnom predbožićnom ozračju. Ponekad su pripreme počinjale već u ljeto, dok bi djeca igrajući se u šumi slučajno naišla na svježu mahovinu, koju bi onda pažljivo uzimala i nosila kući, gdje su je sušila i čuvala za jaslice. Tako nam pričaju.

Postavljanje jaslica na Badnju večer bilo je vrijeme velike sabranosti u obitelji i sam vrhunac iščekivanja Božića. O maštovitosti i marljivosti nekih očeva govori i svjedočanstvo jedne bake: "Naše jaslice je načinio naš otac oblikujući ih od kartona. A i ostale figure, uključujući i Djetešce Isusa. Sve je umjetnički obojao i potom dodao još nekoliko svjećica."

Pouka za djecu

Dok su se tako radovala jaslicama, djeca su otkrivala dubinu značenja ovog običaja: slikovno oblikovanje Kristova rođenja trebalo je posadašnjiti i približiti jedno od najvećih kršćanskih svetih otajstava. Budući da su jaslice bile prikazane u obliku figurica, morale su to otajstvo na poseban način približiti djeci. I zato nije to bila samo još jedna obiteljska igra za razbibrigu, nego je to bilo mjesto oko kojeg se okupljala obitelj u danima Božića kako bi zajedno pjevala i molila. Tako su i jaslice imale religiozno-pedagošku funkciju i izgrađivale su obiteljsko zajedništvo.

"Naše stare jaslice imaju već 50 godina i kad se mi, braća i sestre, ponovno oko njih okupimo, vrati nam se sjećanje na lijepe dane djetinjstva", objašnjava nam jedna baka.

Priprema jaslica je bila prilika potaknuti djecu na ustrajnu molitvu. Počevši s prvom nedjeljom došašća ponegdje su djeca za svaki izmoljeni Očenaš dobivala po jednu slamku slame, koju su onda čuvala do Badnjaka. I kad bi se djeca hvalila drugima da imaju velike jaslice, značilo je to da su puno molila i da je malom Isusu u jaslicama udobnije ležati jer su ona svojim molitvama pripremila mnogo slame. S druge strane bila je to mogućnost djecu potaknuti na dobra djela.

U jednom selu je zabilježen običaj kako su za svako dobro djelo, učinjeno susjedu ili rodbini, djeca od njih dobila jednu slamku slame koju bi tada odnijela župniku u crkvu. Tako Isus u crkvenim jaslicama ne bi ležao na običnoj slami nego na slami od dječjih dobrih djela.

Bilo bi još puno priča o tome kako su naši stari čekali, a potom i slavili Božić. Svatko se od nas može upustiti u tu avanturu u razgovoru sa svojim najbližima.

No, ne smijemo dopustiti da slušajući priče naših djedova i baka, te nošeni toplinom obiteljskoga blagdanskog stola, pomislimo kako su ti svi njihovi običaji stvar neke daleke prošlosti i nekoga drugog vremena.

Njihova krv teče i našim tijelom, njihovi pobožni običaji leže i u našim srcima, samo nam je potrebno malo odlučnosti i Božjeg nadahnuća, pa da i mi sami u svojoj obitelji započnemo neki novi božićni običaj.

Kapelanova propovijed

Bio je prosinac 1926. Htjela sam ići u grad na božićni sajam. Pošto je bila nedjelja, otišla sam prvo na nedjeljnu misu. Mladi kapelan držao je propovijed. Kroz sve ove duge godine nisam zaboravila kako je s puno ljubavi govorio o Gospodinovom dolasku: "Pripremite Djetetu Isusu jedne jaslice u svojem srcu, pripremite mu jaslice u svojoj obitelji i neka te jaslice stoje do Svijećnice kao u crkvi. I kažem vam: Dijete Isus će blagosloviti obitelji, posebno one u kojima se časte jaslice."

Tada je kapelan pozvao i na jednu izložbu jaslica u blizini.

Nakon mise otišla sam tamo, jer sam imala čvrstu odluku napraviti jedne jaslice. Tamo je bilo jako lijepo: cijela prostorija je bila u polumraku, jaslice blago osvijetljene, iglice jelke, mahovina i unatoč mnoštvu posjetitelja jedna predivna tišina.

Vidjela sam jedne jaslice koje su od četiri kamena tvorile jednu pećinu. Takve sam mogla i sama napraviti, jer kod kuće imamo dovoljno kamenja. U jednoj sam trgovini odmah kupila figurice: Mariju, Josipa, Dijete Isusa i jednu ovčicu.

Dala sam sav novac koji sam imala. Za povratnu kartu nisam više imala, ali sam veselo koračala pješke kući.

Na Badnju večer, kad su jaslice bile gotove, bila sam presretna.

I nakon 52 godine od tih malih jaslica nastale su velike.

Kamenje i figure su i dandanas jako lijepe.

Moje jaslice su meni uvijek jedno sjećanje na onu propovijed i tom sam svećeniku danas još uvijek zahvalna.

(Iz knjige: Paul Löcher – "Wie's einstens war zur Weihnachtszeit", = "Kako je nekoć bilo u božićno vrijeme"; preveo fra Ivan Penava)

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s