Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Izazovi
 
Isus je živ

Piše: Sanja Doležal
 
I vjernicima je potrebno redovito "servisiranje"

Isus je živ. To je činjenica koju svi mi krš-ćani negdje u dubini svoje vjere prihvaća-mo, znamo i vjerujemo. Ali, jesmo li zaista svjesni da je uz nas, da ga možemo zazvati i porazgovarati s njim u svakom trenutku svojega života. Pitam se, hoćete li nakon ovih mojih riječi pomisliti da sam na pragu klimakterija konačno prolupala, kako je to slikovito opisao moj prijatelj nakon prošlogodišnje duhovne obnove na kojoj sam sudjelovala. Ponesena silom Duha Svetoga jurila sam svjedočiti milost obnovljene ranjene duše, radost zbog Očeve ljubavi, ali kako sam se sve više odmicala od seminara, ljudi su me sve čudnije gledali. No, dobro, Gospodine, ako me netko pita, ja ću svjedočiti, inače, lokot na usta.

Ovaj put neću tako... Upravo je završio veliki seminar duhovne obnove u zagrebačkom Domu Sportova i želim s vama podijeliti radost susreta, suze pokajanja i milost procvale duše. Svima nam je potrebno povremeno otići na obnovu. Često smo kod doktora, na redovnim sistematskim pregledima, kontrolama, ako nas nešto zaboli, trčimo po savjet i lijek. Često servisiramo i svoje ljubimce na četiri kotača.... svako malo, promjena ulja, tehnički pregled, sve smo to nekako prihvatili pod normalno ukoliko želimo da nas metalni ljubimci služe. Čak i bojler prije zime servisiramo i kontroliramo kako bismo uskoro mogli zagrijati svoje stanove i kuće. Sve je to redovno održavanje svega onoga što nam je potrebno kako bi naš život tekao bez nekih nepredviđenih poteškoća. Mnogo je još takvih stvari za koje uvijek nađemo vremena, pa i novaca, jer eto to se mora. Na duhovnu se obnovu ne mora ići. Nije obvezatna. Mnogo je katolika u našim crkvama koji misle kako se prihvaćanjem sakramenata i odlaskom na misu u zapovjedne blagdane, mogu podičiti kako su praktični vjernici. Odlazak na seminar, na produbljavanje svoje vjere, na preispitivanje svega što činimo, nije uvijek naš prioritet, a čini mi se da bi trebao biti prije servisiranja auta i bojlera. Jer iskreno razmislite i odgovorite, vjerujete li da je živi Gospodin s nama u svakom trenutku? Da ga možete zamoliti da uđe zajedno s vama u svaku situaciju svakodnevnog života? "Ne bojte se, jer ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta". Lijepe su to riječi kojima bi mogla završiti kakva bajka. Nije li Isus za nas (iako vjernike) samo netko tko je bio i koga ćemo jednoga dana susresti na nekome drugom mjestu. Koliko smo zaista spremni živoga Gospodina u svakom trenutku osjećati kraj sebe? Bi li tada bilo manje psovke, bismo li tada ogovarali svojega susjeda ili prijatelja, bismo li tada sa zavišću promatrali neke koji možda imaju i žive bolje od nas? Ne vjerujem, kada bi u svakom trenutku bila svjesna da je Isus pokraj nas, sigurno ne bih mnogo toga izrekla, pomislila, čak i učinila. Bilo bi mi neugodno, jer ga volim.

Sjećam se prije nekoliko godina na jednom seminaru duhovne obnove u Kući susreta Tabor, u Samoboru, posljednjega dana svjedočio je o primljenoj milosti jedan dragi svećenik. Pomislila sam: "Bože, kako se on mogao obratiti, pa on je u službi Gospodnjoj skoro cijeli život". Ali u tome trenutku, kroz jecaj i suze, jedan dragi, ponizni čovjek svjedočio je o praznini duše koja ga je stiskala godinama. Svjedočio je kako je godinama služio misu, klanjao, a u dubini duše nije osjećao Isusa. Bio je dobar župnik, dobar čovjek, mladi su ga voljeli, okupljao ih je oko sebe, ali nije osjetio strast ljubavi prema Gospodinu kojemu je služio. Na tome je seminaru doživio milost, upoznao je Isusa, uskliknuo: živ je i počeo svoj život ispočetka. Pričam vam o ovome iskustvu, jer sam nedavno bila na svetoj misi u jednom malenom mjestu. Predivna crkva, mnogo ljudi, dragi svećenik, a moja nutrina osjeća da kroz njega ne govori Gospodin. Dobro, možda mu je bio loš dan, možda se nije naspavao, a možda i on rutinski izgovara svoje riječi. Ima takvih službenika Crkve, ipak svi su oni samo ljudi, ali ima i onih kroz koje Duh Sveti progovara. Nije ih teško prepoznati. Strast je vatra koja se nevidljivom snagom zapali u srcima ljudi koji slušaju, to se ne može ignorirati.

Odlučila sam moliti Krista za njegove službenike, za one koji su toliko potrebni naših molitava. Na njima je velika odgovornost, oni vode svoje stado i moraju stalno paliti plamen ljubavi prema Bogu u svima nama. Nije im lako, zato trebaju našu pomoć, trebaju i mene i vas da se vatra Kristove ljubavi u njima ražari i rasplamsa. Pomolite se i vi. Ovaj je mjesec rođendan mojega dragoga svetoga Franje, pa molim da po njegovom zagovoru svi naši svećenici uskliknu: Isus je živ!

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s