Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Prigodno
 
Sveci ljubitelji životinja

Piše: Zvonimir Glasnović
 
Stvarni događaji ili legende?

Strah je taj koji stvara nemir u čovjeko-voj duši podižući barijere u našim odnosi-ma prema drugima, ali i prema Bogu, a na kraju i prema svoj prirodi što ju je Bog stvorio, pa tako i prema životinjama. Jedan od onih koji je u svojem životu uvijek nastojao odagnati strah i nemir iz ljudskih odnosa, koji je uvijek nastojao uspostaviti mir među zavađenim stranama bio je i naš sv. Franjo Asiški.

Franjo mironosac

Želeći vratiti mir u ljudske duše, sv. Franjo često čini nesvakidašnje. Kako nam je zapisao njegov životopisac sv. Bonaventura, jednom je naišao u grad Arezzo, kad je cijelom gradu, razdiranom unutrašnjim sukobima, prijetila opasnost. Vidio je kako đavli razjarene građane potpiruju na međusobno istrebljenje. Poslao je brata Silvestra da ode na gradska vrata i u ime svemogućega Boga snagom poslušnosti zapovijedi đavlima da smjes-ta otiđu. Grad se odmah umirio i svi su građani s velikom pomirljivošću sredili gradsko zakonodavstvo.

Dok je jednom bio jako bolestan, tadašnji je biskup grada Asiza izopćio gradsku upravu, a gradonačelnik je razglasio da mu nitko ništa ne prodaje. Tako su jedan drugoga silno zamrzili. Sv. je Franjo poslao braću da im otpjevaju "Pjesmu stvorova" kako bi se međusobno izmirili i obnovili prijašnje prijateljstvo i ljubav. U svojem su poslanju i uspjeli.

Susret sa strašnim vukom

I priča s vukom počinje sa strahom. Ljudi u gradu Gubbio dugo su živjeli u strahu i trepetu zbog vuka koji ih je uznemiravao, napadao njihovu stoku i uopće svaka šetnja i izlazak izvan gradskih zidina bila je puna nemira, nesigurnosti i straha.

Ali ovdje u Gubbiju sv. Franjo se ne suprotstavlja zlim duhovima, niti pomiruje ljude što žive u nerazumijevanju i grijehu. Ovdje on mora razgovarati sa životinjom i to s divljom zvijeri, s opasnim vukom. Ispunjen Božjim Duhom i potaknut željom da donese mir pod svaku cijenu, pa i pod cijenu svoje smrti, Franjo se približava vuku što reži i s njim razgovara, traži od njega razuman znak, pružanje šape. Svojim postupkom sv. Franjo nastavlja jedan dijalog mira sa životinjama započet davno još kod stvaranja svijeta. Dijalog koji su već i mnogi drugi sveci uspostavili.

Prijatelji životinja

Mi ljudi, Božji sinovi i kćeri, također smo dio njegove stvorene prirode. Sve što je Bog stvorio dobro je, kažu nam u Knjizi stvaranja prve stranice Biblije. To je znao i osjećao, a što je još važnije, tako je i živio sam sv. Franjo pa i mnogi drugi sveci. Sveci su s ljubavlju i pažnjom postupali prema prirodi i životinjama. Pogledajmo malo koji su to još sveci imali miroljubiv odnos prema životinjama.

I sv. Makarije, koji je živio u 4. st., jednom je poput sv. Franje susreo hijenu, također divlju zvijer. Videći je bolesnu i izne-moglu, zamoli dragog Boga da je ozdravi. Hijena je potom us-tala, oglasila se isprekidanim lavežom i njoj karakterističnim hihotom kako bi mu zahvalila na svojem zdravlju.

Legenda o sv. Goaru, koji je živio u 5. st., pokazuje nam kako su životinje rado poslušne svecima. Sv. Goar je živio poput pustinjaka u jednom samotištu kraj njemačkog grada Triera kada su mu jednom došli biskupovi službenici da ga odvedu k biskupu na razgovor. Toliko su se žurili da nisu kod Goara htjeli niti prizalogajiti, pa su na putu toliko ogladnjeli da su jako oslabili. Sv. Goar im odluči pomoći pokazujući time da se ne ljuti zbog njihovog odbijanja gostoprimstva. Triput je pljesno rukama i iz šumskog gustiša iziđoše dvije prekrasne vitke košute. Koliko je to istina ne znam, jer ne vidjeh čudo na vlastite oči, ali tako nam zapisa pobožni životopisac. Sv. Goar se brzo snašao posjetom ovih odjednom pitomih životinja i svoju čuturu više puta napuni mlijekom, te time nahrani i napoji svoje pratioce.

Svetac - lovac

No, nisu svi sveci bili odmah u svojem prvom susretu sa životinjama miroljubivi i mirotvorci. Istini treba u oči pogledati i reći kako su neki od njih, poput sv. Huberta, bili i strastveni lovci. Živeći u raskošnom dvorcu kod Akvitanije u 8. st. sv. Hubert je sa svojim drugovima vršnjacima priređivao veličanstvene hajke. I tako progoneći jednom nekoliko komada veličanstvene divljači malo je umoran zasjeo pod stablom. U neposrednoj blizini pojavio se predivan jelen, a on se brzo pripremio da ga ustrijeli. Baš kad je htio okinuti, nešto ga presiječe: između jelenjih rogova vidio je raspelo. Jelen je zastao ukopan kao kip, a sv. Hubert mu se začuđen približio i između rogova uzeo raspelo u svoje ruke. Razmišljajući o tome događaju, ali i o svojem životu koji ga je dotud doveo, odlučio je postati lovac duša. Napustio je grofovski život i dao se zarediti za svećenika u opatiji Stavelot, te je kasnije imenovan i biskupom Maesticha i Lijegea. Za njega se može reći kako ga je jelen potaknuo da postane svećenik, a poslije i svetac.

Kućni ljubimci

A neki sveci su imali svoje kućne ljubimce. Ponekad ih je trebalo prvo dobro pripitomiti, kao što je to sv. Franjo učinio s vukom. Njegov redovnički brat, a zaštitnik našeg časopisa, sv. Antun Padovanski, poz-nat po svojem glasovitom propovijedanju, jednom je u gradu Riminiju od heretika bio spriječen da propo-vijeda našeg Gospodina Isusa Krista. Pun zanosa Duha Svetoga izašao je iz grada i uputio se k obali Jadranskog mora, te započeo ribama propovijedati: "Oj, ribe morske, čujte riječ Božju, kad je nevjernici ne htjedoše čuti!" Na njegove riječi skupilo se mnoštvo raznih vrsta riba koje su željele čuti svečevu propovijed. Svojom propovijedi ih je napio vodom živom, nakon koje nitko više ne žedni, a mi poslušaj-mo koji put što nam to naše akvarijske ribe žele reći. Možda nam prepričavaju propovijed što su je njihovi preci od sv. Antuna čuli.

O sv. Roku je zapisano kako je imao jednog psa za vjernog prijatelja kad su ga svi drugi ljudi napustili. Živeći u 14. st. kao sin gradonačelnika grada Monpel-liera, sv. Rok je odlučio posvetiti se hodočasničkom životu. Svoje bogato imanje je prodao, a na put krenuo obučen u hodočasničku kostrijet, sa štapom i jednom čuturicom vode. Radeći i pomažući tako u jednoj bolnici, zadobio je veliki čir na tijelu, koža se osula crvenim i crnim mrljama, a na jednoj nozi mu se i rana otvorila. Zbog te zaraze morao je napustiti bolnicu, a izbaciše ga i iz grada. Sklonio se u obližnju šumicu, gdje mu je svakodnevno jedan psić iz obližnjeg zamka počeo donositi svježi kruh i lizao mu nježno čir na nozi. Sv. Rok ga je iz zahvalnosti znao podragati po leđima.

Sv. Filip Neri pak je za ljubimca imao jednoga mačka. 16. st. bilo je poznato po mnogim svecima, ali u ljubavi prema životinjama sveti Filip ih je sve nadmašio. Rođen je u Firenci, a sa 36 godina u Rimu je zaređen za svećenika. Bio je veseli svetac, organizirao je mnoge velike procesije po Rimu i ustanovio oratorij kao mjesto i način naviještanja evanđelja. No, uvijek je sa sobom u naručju imao svog mačka. Kad bi tkogod sjeo s njim na razgovor, pa čak ako je to bio i neki preuzvišeni biskup ili kardinal, on mu je u krilo stavljao svoga mačka. Svima njima nije preostajalo drugo nego da na svoje reverende, koje su možda još svježe mirisale po tamjanu iz crkve, uzmu mačka i za razgovora sa sv. Filipom koji put ga i podragaju. Čudni su ti sveci.

Čudne životinje

A nismo ni mi današnji ljudi manje čudni. Mnogi od nas imaju u svojim stanovima miševe kao kućne životinje. Dok ih jedni tamane jer su štetočine, drugi se s njima igraju. Slično je bilo i u vrijeme sv. Martina Poresa, koji je živio na početku 17. st. kao samostanski brijač kod grada Lime. Jedne je godine bila tolika navala miševa u gradu da su čak i u sakristiji počeli nagrizati misno ruho. Brat sakristan se vrlo ljutio i želio ih se po svaku cijenu riješiti. Sv. Martinu bijaše ih žao, pa otvorivši vrata ormara u sakristiji prvom mišu što ga je vidio reče neka pozove svoje drugove jer im ima nešto važno reći. I začudo, u sakristiji se odjednom stvori mnoštvo malih krznenih napasti koje svetac prekori da više ne dolaze u sakristiju nego neka se okupljaju u vrtu gdje će im on svaki dan donositi kruha i sira do mile volje. No, i nakon ovako dobrog dogovora poneki se miš još znao zavući u sakristiju pa ga je svetac morao spašavati prije nego ga je brat sakristan sreo.

Ptice pjevalice

Završimo ovaj prikaz s lepršavim prijateljima lijepog glasa, sa pticama. Nije samo sv. Franjo njima propovijedao i s njima veselo slavio Boga. Još jedan franjevac, naš sv. Josip Kupertinski sklopio je s njima i "ugovor". Ostala nam je zapisana priča kako je jednom služio svetu misu u samostanu sestara re-dovnica i primjetio je da sestre nemaju sluha ili da su im glasovi stalno promukli. Obećao je da će im poslati jednu ptičicu koja će ih naučiti pjevati jer Bogu se ne sviđaju raštimani gla-sovi. I kako je obećao, tako je i ispunio, a na koji način nitko ne zna. Uglavnom od tada je svakog dana u vrijeme pjevanja časoslova na prozor slijetala ptica i svojim pjevanjem predvodila samostansku molitvu.

Sve je to trajalo dok nije jednog dana nesta-la. Sestre su se požalile sv. Josipu jer su im glasovi opet postali neskladni. Svetac ih pre-kori jer su sigurno loše postupale s njom. Tada se pokajnički javila jedna sestra rekavši kako je nehotice preplašila pticu dok je u crkvi brisala prašinu, te je zamolila pokoru i odrješenje obećavši da će se popraviti. Nakon toga je ptica opet počela dolaziti k sestrama.

I papa Pio XII., koji nije tako davno živio, volio je ptice. Jednog dana su u prekrasnim papinskim vrtovima našli češljugara kako ranjen leži na zemlji. Papa je zamolio da mu ga donesu i u svojoj sobi ga je njegovao. Poslije mu je on bio česti pratilac u Vatikanu. Uz njega je imao i pet krletki s kanarincima kojima je svakom dao ime.

Ovi spomenuti događaji možda su i bili samo kratki trenutci svetačkih života, ali su najava oni posljednjih vremena, kada ćemo svi opet živjeti u miru, bez straha i nemira, po Božjoj svetoj volji.

Ova mala čuda znak su da su ta vremena već ovdje na zemlji moguća, ali ne još u potpunosti. Kako nam je o tome zapisao prorok Izaija: Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit'. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k'o govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora. (Iz 11, 6-9)

POHVALE STVOROVA
(Pjesma brata Sunca)

Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada, Svevišnji,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spomene ime.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom gospodinom Suncem.
Od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno:
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našemu Mjesecu
i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našemu Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem
kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri Vodi.
Ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju
koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep, ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi,
slatke nam plodove, cvijeće šareno
i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života.
Blaženi koji sve podnose s mirom
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri našoj tjelesnoj Smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu.
A blaženi koje ti nađeš
po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu
u poniznosti velikoj.

Tajna duhovne prirode

"Kako su brojna tvoja djela, o Gospode! Sve si to mudro učinio." Na mojem putu zbilo se mnogo čudnih događaja i slučajeva. Kad bih sve ispripovijedao, ni za cio dan ne bih dovršio! Evo, na primjer:

Jednom po zimi idem sam putem kroz neku šumicu da prenoćim u selu udaljenom oko dvije vrste. Odjednom me napadne vuk. Imao sam u ruci čislo, spleteno od vunenog konca, mojeg pokojnog starca. (Uvijek sam to čislo držao uza se.) Zamahnem prema vuku čislom. Što li se dogodi? Čislo mi izleti iz ruke i padne vuku upravo za šiju, a on pobježe od mene i, skočivši kroz trnov grm, zadnjim se nogama u njemu zaplete, a čislom zapne za suhu granu. Tako se koprcao, ali se nije mogao osloboditi jer ga je čislo davilo. Ja se s vjerom prekrižim i počnem vuka osloboditi, tim više da on ne istrgne čislo i s njim pobjegne; tako bi propala moja dragocjenost. Tek što sam se približio i uhvatio za čislo, kadli ga vuk upravo prekinu i pobježe bez traga. A ja, zahvalivši Bogu i sjetivši se pokojnog starca, sretno stigoh do sela. Pođem u svratište i zamolim za konak. Uđem u sobu. U obližnjem su kutu sjedila dvojica: jedan starčić i neki ugojeni čovjek osrednje dobi. Po izgledu nisu baš bili obični ljudi. Upravo su pili čaj. Upitao sam seljaka koji je stajao uz njihova konja tko su oni? On mi reče da je starčić učitelj iz pučke škole, a onaj drugi da je pisar iz okružnog suda, obojica plemići.

Prisjeo sam i zamolio gazdaricu za iglu i konac. Prišao sam k svijeći i stao popravljati svoje potrgano čislo. Pisar me pogledao i rekao:
- Izgleda da si se svojski klanjao jer si i čislo potrgao!
- Nisam ja, nego vuk!
- Pa zar se i vukovi mole? - nasmijao se pisar.
Ja sam im ispričao u tančine što se dogodilo i kako je to čislo za mene dragocjeno. Pisar se opet nasmijao i nastavio:
- Kod vas se svetih čudaka uvijek događaju čudesa! Što tu ima svetoga? Ti si ga bacio na vuka, a on je odskočio i pobjegao. I psi se i vukovi boje ako se nečim na njih nabacuješ, a taj se glupo zapleo u šumi. Malo li se koječega događa po svijetu da bismo u sve vjerovali kao da je čudo!
Kad je ovo čuo učitelj, počeo je s njim razgovarati:
- Nemojte, gospodine, ovako zaključivati. Vi ne poznate nauke... A ja u pripovijedanju ovog seljaka vidim misterij prirode, kako čuvstvene, tako i duhovne.
- Kako to može biti? - pitao je pisar.
- Evo vidite: premda vi nemate veće naobrazbe, svakako ste na vjeronauku ukratko učili povijest događaja Starog i Novog zavjeta, izdanu za školsku uporabu. Sjećate li se kako je bilo s našim praocem Adamom dok je još bio u nevinom stanju svetosti: sve su mu se zvijeri i životinje pokoravale i krotko su mu prilazile a on im je davao imena. Starac, čije je bilo ovo čislo, bio je svet. A što znači svetost? Ništa drugo, nego povratak iz grešnosti u stanje nevinosti prvog čovjeka putem podviga. Kada se posvećuje, duša i tijelo poprima svetost. Ovo je čislo bilo uvijek u rukama sveca. Dakle, dodirom ruku i ižaravanjem iz njega usađena je u predmet sveta moć, moć nevinog stanja prvog čovjeka. To je tajna duhovne prirode. Ovu moć nasljedno po prirodi osjećaju sve životinje i do danas, i to po njuhu. Nos je u svih životinja glavno sredstvo osjeta. To je tajna osjetne prirode.

Iz djela: Ispovijesti ruskog hodočasnika, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1985, str. 65-67)

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s