Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Prigodno
 
Posuđeni anđeo

Piše: Mira Krajačić Beutz
 
Tečaj stranih jezika uz malo muke

Baka je unuci napomenula kako se ne-kada, u vrijeme njezina školovanja nisu jezici učili kao što se uče danas. Prema iz-boru učio se francuski ili njemački, a kasni-je, u višim razredima latinski. Tečajeva stranih jezika nije bilo. Ono što se nabu-balo iz udžbenika i uz tumačenje nastav-nika, bez vježbanja konverzacije, bilo je sve. Uz tako stečeno znanje, kasnije, u toku života, učilo se u hodu, kako je to baka nazvala.

- Kako to misliš ''u hodu''?

- Pa, eto! Na primjer ja. Ja sam ti u hodu naučila neke riječi iz francuskoga ili talijan-skoga kada sam nekoliko godina poslije Drugoga svjetskog rata putovala prijatelji-ci u Italiju. Onda se još nije putovalo u inozemstvo baš lako. Trebalo je ponajprije dobiti, kako se tada govorilo, pasoš. Nije se dobivao bez opravdanog razloga, i tako … Ah, što ću te zamarati sa svim teškoćama, za mnogo štošta mi smo se morali boriti.

- Baš me zanima što si naučila ''u hodu'', kako kažeš, i to baš u Italiji, a talijanski nisi učila u školi.

- Nisam. Ali smo zato učili od petog do osmog razreda latinski. On je baza romanskih jezika. I, lijepo, posudila sam udžbenik talijanskog i svaki dan bubala po dvadeset riječi uz lagane početničke tekstove. I prispjevši u Milano našla se u čudu. Zbog majčine bolesti prijateljica se nije mogla posvetiti meni već mi je savjetovala da se uz njezine upute odlučim na neki izlet kako bih barem nešto vidjela od ljepota ili znamenitosti Italije. Uz knjižicu ''Turistički vodič'' mogla bih možda na jednodnevni izlet na jezero Lago Maggiore. Kupim kartu za vlak do grada Strese i eto me na jezeru. Obiđem na njemu sva tri otočića i isto tako se vratim.

- I išla si?

- Jesam! U vlaku, u odjeljku u koji sam ušla, bile su samo tri osobe. Jedan mladi par, Francuzi, i neka spodoba uz prozor, pokrivena preko glave kaputom. S mladim parom natucala sam francuski, ispočetka nesigurno, da bih se u toku vožnje već toliko ''oslobodila'' da sam im na upit o osobinama hrvatskog jezika počela objašnjavat pojam česte onomatopeje u njemu. To ti je oponašanje glasova u prirodi. Slušaj! Pokušala sam im to rastumačiti na primjeru pjesme Drage Gervaisa: ''Pod Učkun kućice bele, miće kot suzice vole, beli zidići, črljeni krovići, na keh vrapčići kantaju …'' Zapela sam kad se nisam mogla nikako sjetiti kako se francuski kaže ''vrabac''. Počeci tih stihova oponašaju njegov cvrkut. Pokušala sam si pomoći opisano da je to ptica koja ne pjeva već ptica koja se glasa samo živ, živ, živ, ći, ći, ći, ptica koja skakuće, mala ptica koja obitava uz kuće … Prstima sam skakutala po krilu oponašajući vrapca. Najednom je moje mucanje, iz kuta u kojem je bila ona osoba pokrivena preko glave, prekinula jedna odrješito izgovorena riječ ''le moineau''.

- Znači, tako si ti, bakice, učila ''u hodu''. Sad mi je mnogo toga jasnije. Vjerujem da to nije jedina riječ koju si tako naučila …

- E, pa, onda, još nešto s toga izleta. Kad sam sišla s vlaka, rominjala je kiša. A ja u kostimiću od drvene vune. Takve tkanine zvali smo ''celvole''. Ako se takva tkanina nađe u dodiru s vlagom, kišom, ona se stvrdne, ona se ukruti, postane na čovjeku kao oklop. Uputila sam se strmom ulicom prema jezeru. Usputno, ugledala sam neko mljekarstvo. Dobro, ući, ću, popiti šalicu mlijeka i možda uspjeti posuditi kišobran. Bez njega sam u toj odjeći nadrljala. Pijuckajući mlijeko, razmišljala sam kako prodavačici protumačiti što želim. A što želim? Kišobran! Ali … ne znam kako se talijanski kaže ''posuditi''. I započinjem zamuckujući obješnjavati gdje bih mogla dobiti jedan kišobran, ali ne kupiti, ne za novce, gdje bih mogla … ''uno ombrello … non per soldi … non per comprare, non …'' O Bože, … non per soldi, uno ombrello … Žena me začuđeno gledala a ja sam shvatila da joj ne znam objasniti što želim reći s tim ''non per soldi''.

I tako, petljajući, ispala sam iz mljekarstva i nastavila put prema jezeru. Predbacivala sam si što sam baš morala obući taj glupi kostim da bih djelovala solidno, turistički. Da, glupi kostim … Pomalo mokra, stigla sam do obale jezera. Uz obalu bila je kućica prodaje karata za vožnju brodićem ili ''per vaporetto''. Ušla sam, kupila kartu i zastala. Da možda tu pokušam saznati koja mi riječ nedostaje da dođem do kišobrana, a da ga ne kupim. A i gdje bih ga tu i mogla kupiti? Da upitam prodavačicu karata? I započinjem s istom pričom kao u mljekarstvu. Prodavačica je radoznalo slušala moje mucanje, moje nastojanje, da joj objasnim što zapravo želim. Napokon! Shvatila je!

- A, vi želite ''posuditi'' jedan kišobran? ''Imprestare''? ''Si, si, imprestare uno ambrello!'' Oduševljeno sam prihvatila.

I, vidljivo sretna, zamolim ju da mi napiše tu riječ, taj famozni glagol. On će me možda spasiti da ipak uza svu kišu obiđem otočiće i po mogućnosti se ne nađem u potpunosti u oklopu odrvenjenoga kostima. Sa ceduljicom i napisanim čarobnim glagolom krenem prema stajalištu za ukrcaj na brodić. Na putu do njega ispriječilo mi se nekoliko hotelskih poslužitelja nešto bučno raspravljajući. Prilazeći, vadim iz džepa ceduljicu i pokazujem im ju. Skupivši glave, oni znatiželjno pročitaju napisanu riječ i istodobno upitaju što želi ''imprestare''. Vjerovatno sam im se smilila. Nisam baš djelovala privlačno. Polumokra, ovješenih pramenova kose, molećiva pogleda … I jedan od njih, uz široki osmijeh, pruži mi svoj veliki, crni, teški muški kišobran. Rukom mi pokaže prema ulazu u najbliži hotel. Shvatila sam da mu ga tamo trebam vratiti.

- I tako sam ti ja obišla sva tri otočića dok je kiša pomalo prestajala, a meni ostao u ruci veći kišobran nego što sam bila sama …

- I onda?

Onda sam grozničavo razmišljala kako ću se odužiti za velikodušnu i povjerljivu uslugu. Nikad me nije vidio! Nisam bila ''domaća''. I, što dati?

Svaka lira mi je bila dragocjena. Onoliko koliko sam ih još imala već sam u mislima pretvorila u toliko toga što bih još željela kupiti, a što mi još u domovini nismo imali. Žureći do pokazanog mi hotela što sam brže mogla, pružila sam poslužitelju kišobran i uz promucane riječi ''lei e un angelo'' i ''mnogo hvala'' – nestala …

- Bakice! Sad tek potpuno razumijem što znači nepoznavanje jezika i što ono zadaje kad se ne može ''imprestare''!

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s