Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Brak
 
U obranu svetosti braka

Priredila: Aleksandra Marija Chwalowsky
 

Poziv na duhovnu revoluciju

Donosimo kratki prikaz teksta pod nas-lovom "Što je brak?", što su ga napisala trojica američkih autora, od kojih je jedan stručnjak za filozofiju, drugi za pravo, a treći za političke znanosti.

Nama pritom najzanimljiviji od trojice spo-menutih autora jest drugi po redu, Robert George, profesor prava na američkome Sveučilištu Princeton. On je, naime, ujed-no i jedan od trojice autora, kao i prvih potpisnika, takozvane "Manhattanske de-klaracije" - dokumenta s pravom nazvana "pozivom na duhovnu revoluciju", koji je u hrvatskim, pa i vjerničkim, krugovima, nažalost prošao uz minimalno zasluženu ili slabu pozornost i zanimanje. Budući da je članak što ga ovdje ukratko predstavljamo objavljen na službenim internetskim stranicama Manhattanske deklaracije (www.manhattandeclaration.org), koristimo se prigodom ukratko predstaviti taj pothvat, koji sasvim zaslužuje epitet "povijesni", kada je u pitanju obrana kršćanske vjere i zauzimanje za nju.

Manhattanska deklaracija

Manhattansku su deklaraciju 20. studenoga 2009. objavili njezini autori: više od stotinu katoličkih, pravoslavnih i evangeličkih uglednika iz SAD, koji su kroz razdoblje od šest mjeseci sastancima, kao i putem razgovorâ i dopisivanja, pripravili. Sami kažu kako njihov cilj (stotinu i pedesetorice prvih potpisnika) nije tek prikupiti obilje potpisa, ma kako se to hvalevrijednim moglo učiniti (broj potpisnikâ u međuvremenu se popeo na gotovo pola milijuna), već izgraditi istinski temeljni pokret stotina tisuća katolikâ, evangelikâ i pravoslavaca, koji će, zajedno s ostalim ljudima dobre volje, zbiti redove u obrani temeljnih načela pravde i općega dobra. U to, autori deklaracije ubrajaju prije svega svetost ljudskoga života, potom dostojanstvo braka kao bračne zajednice muškarca i žene te pravo savjesti i vjerske slobode.

Upravo u obranu svetosti i dostojanstva braka "kao bračne zajednice muškarca i žene" napisan je i ovaj članak od 40-ak stranica.

Autori započinju suprotstavljanjem dvaju poimanja braka: tradicionalnoga i revizionističkoga. Pritom primjećuju kako se revizionistički argumenti odlikuju opasno privlačnom jednostavnošću, budući da je redovito lakše izvrgnuti kritici neko prihvaćeno gledište, negoli stvoriti cjelovitu alternativu.

Velika vrijednost pristupa argumentaciji autorâ članka sastoji se u tome što ne "forsiraju" isključivo vjerski pristup, već se rukovode znanstvenom objektivnošću, koja je u ovome slučaju nadasve dobrodošla. Naime, napominju kako se često tvrdi da se tradicionalno poimanje braka temelji isključivo na vjerskim uvjerenjima. To, međutim, nije točno: iako glavne svjetske religije oduvijek smatraju brak svezom muškarca i žene koja je po svojoj naravi usmjerena k rađanju i podizanju djece, niti jedna od njih nije "izumila" brak kao instituciju, već su zahtjevi ljudske naravi, koja nam je svima zajednička, uvjetovali prihvaćanje takve naravne institucije od strane pojedinih religija. Zanimljivo je u tom smislu primijetiti kako i u društvima koja su u povijesti dopuštala, ili i danas dopuštaju, poligamiju, svaka pojedina bračna zajednica redovito se uspostavlja između muškarca i žene.

U obrani tradicije

Teza što je dalje iznose autori članka odnosi se na činjenicu kako opće dobro našega društva bitno ovisi o zakonskoj zaštiti i očuvanju tradicionalnoga viđenja braka. U tom smislu čak i oni koji brak smatraju tek društveno korisnom "izmišljotinom" imaju velike pragmatične razloge za podržavanje uvriježenoga bračnoga zakonodavstva. Drugim riječima, oni tvrde kako je pravna zaštita tradicionalnoga poimanja braka istovremeno i u filozofskome smislu obranjiva, i dobra za društvo.

U srcu rasprave, nastavljaju autori, nalazi se pitanje je li sveza koja posjeduje osnovna svojstva braka uopće moguća između dvije osobe istoga spola. U tom smislu revizionisti ne idu samo za tim da bi povijesnu definiciju braka ostavili netaknutom, jednostavno proširujući mogućnosti ulaženja u tu instituciju, već je njihov cilj naprotiv dokinuti tradicionalno poimanje braka i zamijeniti ga novim – revizionističkim.

Što je to brak?

Sa strogo pravnoga gledišta, svaki pravni sustav koji razlikuje brak od drugih nebračnih, odnosno, "izvanbračnih" oblika udruživanja, sasvim će opravdano neke oblike veza isključiti iz mogućnosti priznavanja. Stoga moramo prije svega utvrditi što brak uopće jest te zbog čega je potrebno pravno ga priznati, odnosno, ozakoniti. Tada ćemo znati koji su kriteriji relevantni, a koji nerelevantni, kod priznavanja zakonitih brakova.

Stvarnim se brakom – nastavljaju autori svoju argumentaciju – može smatrati isključivo sveza između muža i žene. Naime, kao što se većina ljudi slaže, brak podrazumijeva sljedeće: prije svega, sporazumno jedinstvo bračnih drugova; potom, naročitu povezanost s djecom te, kao treće, norme vezane uz trajnost, jednoženstvo (monogamiju) te isključivost. Sva ova tri elementa upućuju na tradicionalno shvaćanje braka.

Budući da su naša tijela neodjeljivi dio naše osobe, svaka sveza dvoje ljudi koja ne uključuje organsko tjelesno sjedinjenje, ne može se smatrati cjelovitom, budući da izostavlja bitan dio bića svake pojedine osobe (s obzirom na ovu konkretnu temu upućujemo na teologiju tijela Ivana Pavla II, o kojoj se tek nedavno počelo otvorenije govoriti, a koju je sjajno obradio Christopher West u svojoj knjizi "Teologija tijela za početnike", objavljenoj i na hrvatskome).

Za novi život

Tjelesno sjedinjenje odnos muškarca i žene koji su prethodno bili samo prijatelji proširuje na posve novu dimenziju njihova bića, njihovih osobnosti. Drugim riječima, ukoliko se dvoje ljudi želi povezati na sveobuhvatan i cjelovit način svojstven braku, moraju – između ostaloga – biti sjedinjeni i u organskome smislu, odnosno, u tjelesnoj dimenziji svojega bića. Vrhunac toga sjedinjenja nalazi se u činu stvaranja novog života. Brak u tom smislu možemo definirati kao sveobuhvatnu svezu dviju spolno komplementarnih osoba koje svoj odnos pečate činom stvaranja novog života. U tom smislu, istospolne zajednice, ma kakav bio njihov moralni status, ne mogu biti smatrane brakom, jer im nedostaje ta bitna povezanost s djecom. Drugim riječima, one ne mogu biti zapečaćene činom stvaranja novog života.

Revizionisti će ovdje hitro potegnuti pitanje neplodnih bračnih parova. No, naši autori smjesta izlaze sa sljedećim argumentom: neplodni su parovi i dalje usmjereni k prokreaciji, u smislu međusobna dijeljenja svojih tijela i čitave osobe na način koji je najprimjereniji časnome roditeljstvu, dok istospolne zajednice to nisu i nikada ne mogu biti. U tom smislu ne treba zanemariti činjenicu kako čak i strogo crkveno pravo dopušta poništenje crkveno sklopljenoga braka, ukoliko nije konzumiran. Nadalje, naravna usmjerenost bračne sveze prema rađanju i podizanju djece produbljuje i proširuje razloge što ih bračni drugovi već imaju za ostajanje zajedno u vjernosti do kraja života, dok u odnosima lišenima te usmjerenosti nije lako uvidjeti koji bi bili razlozi trajnosti i isključivosti.

Istospolne zajednice i brak?

Autori potom prelaze na pitanje na koji način ozakonjenje istospolnih brakova može ugroziti ne samo tradicionalno poimanje braka, već i sam brak kao instituciju. Odgovor glasi: ukidanje tradicionalnog poimanja braka oslabilo bi brak kao društvenu instituciju, bacilo sjenu na vrijednost obospolnog roditeljstva kao uzora te ugrozilo ćudoredne i vjerske slobode.

Posljednji udarac koji se pokušava zadati tradicionalnome poimanju braka sastoji se u tvrdnji kako je bračna zajednica puko pitanje običajâ, koji se u tom smislu mogu proizvoljno mijenjati. Običnim rječnikom, to bismo mogli izraziti ovako: "Brak je ono kakvim ga mi sami u datome trenutku definiramo." Autori nasuprot tome iznose tvrdnju kako brak posjeduje navlastitu neovisnu stvarnost, koja je samo potvrđena činjenicom kako su poznate kulture svih vremena osjetile potrebu regulirati odnose roditeljâ – bilo da se njihovo roditeljstvo već ostvarilo, ili se tek imalo ostvariti: i to odnose samih roditeljâ međusobno, kao i njihove odnose prema (eventualnoj) djeci.

Prema zaključku

Naposljetku, sažmimo dosad iznesene argumente: brak je sveza koja se odlikuje sveobuhvatnošću te ispunjava rađanjem i podizanjem djece. Jedino se time mogu opravdati njegova bitna svojstva, koja u drugim oblicima odnosâ nisu u jednakoj mjeri smislena. Budući da isključivo brak na tako strukturiran način udovoljava tim bitnim potrebama, valja ga regulirati za opće dobro, koje je moguće shvatiti odijeljeno od strogo vjerskih argumenata. Potrebama, pak, onih čiji se odnosi opravdano doživljavaju kao suštinski različiti u odnosu na to, moguće je udovoljiti na drugačije načine.

Svi smo svjesni kako je brak danas u velikoj krizi. Iako ova rečenica već pomalo zvuči poput klišeja, ona zbog toga nije nimalo manje stvarna. Zapad krizu obitelji i braka već skupo plaća sve većom krizom svećeničkih i redovničkih zvanja. Iako ta kriza, nasreću, kod nas još nije uzela tolikoga maha, nemojmo misliti da njome nismo baš niti malo ugroženi. Dosta je baciti pogled na natalitetnu sliku Lijepe naše: manje rođene djece općenito ujedno znači i manje budućih svećeničkih i redovničkih zvanja.

Čuvajmo naše brakove: oni koji su blagoslovljeni tom svetom zajednicom, tako što će se brižno o njoj skrbiti, a oni ostali, ustrajno moleći za očuvanje postojećih te sklapanje obilja novih uzornih kršćanskih brakova plodnih djecom.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s