Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Intervju
 
Europa nije cilj, nego sredstvo!

Razgovarali: Ivan Bradarić i Marijan Križić
 

Ima i drugih "malih nacija" koje sasvim solidno funkcioniraju zahvaljujući kompetentnim liderima i samosvjesnom nacionalnom duhu. - Ivica Šola, novinar i kolumnist

Naš sugovornik je Ivica Šola, novinar i kolumnist "Glasa Slavonije", čiji tekstovi privlače iznimnu pozornost hrvats-ke javnosti. U svojim kolumnama ne ustručava se iznenaditi originalnim pristupom temi. Ne odabire ni jednu stranu, pa se i ne nastoji nikome svidjeti. Zapravo, njego-va strana je pokušaj da se pronađe pravi odgovor i prava dijagnoza aktualnoga političkog i duhovnog trenutka u Hrvatskoj i svijetu. Autor je knjige "Teološka bilježnica - svijet kroz teološke oči". Predstavljač je i autor predgovo-ra zanimljivih izdanja poput nedavno objavljenoga hrvats-kog prijevoda "Komunističkog manifesta". U predgovoru pod nazivom "Uvod u teologiju Marxa i Engelsa", Šola ovaj spis prepoznaje kao Marxov i Engelsov prevratnički "govor na gori". U svojim kolumnama i javnim nastupima, često razobličava pozadinu sve češćih i sustavnih napada na Crkvu. Predsjednik je katedre medijske kulture na Od-sjeku za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmaye-ra u Osijeku.

Protekla godina bila je bremenita događanjima koji su potresali hrvatsko društvo. Što možemo očekivati u ovoj godini?

Nisam baba Vanga da bih proricao budućnost. Mogu tek iz svoga ograničenog kuta nabaciti nekoliko predviđanja koja su već danas poprilično zorna kao započeti procesi. Na političkom planu čeka nas intenziviranje projekta Jugosfere. S jedne strane ovaj proces je prirodan, poglavito u ekonomskom smislu, budući da npr. Kraševu čokoladu teško možete prodati Švicarcu, Nijemcu ili Talijanu, ali ćete je puno lakše prodati Bošnjaku ili Srbinu. Slično je i sa drugim proizvodima. No u Jugosferi ima i "ono malo više" od puke ekonomske nužnosti. Ona je i politički i kulturni projekt. Da bi se to ostvarilo, trebat će intenzivirati relativizaciju nacionalnih i vjerskih identiteta i sukladnu medijsku propagandu, kao i relativizaciju nedavne prošlosti u smislu krivnje za rat, što Josipoviću i Tadiću dosta dobro polazi za rukom, pogotovo kada vam u isti koš stave Vukovar i Paulin Dvor. Da ne nabrajam ostale bisere tog procesa "pomirenja". Nakon procesa rečenih relativizacija koje već sada punom parom sukljaju odasvud, treba očekivati još snažniji nastavak izgradnje mita o izgubljenom raju (Jugoslaviji) kao i Adamu i Evi, kojih će ulogu ponijeti Tuđman i Milošević stavljeni na istu ravan, zbog kojih smo izgubili nevinost. Nakon toga dolaze nam spasitelji, koji nas trebaju otkupiti od ovog istočnog grijeha Balkana i restaurirati prvobitno stanje i sve te "konglomerate loših politika" zamijeniti novim početkom, točnije vječnim vraćanjem istog. U tom smislu, odlazak Đukanovića i pritisak na Tačija treba čitati, na stranu sada njihov eventualni kriminal, i kao čišćenje lidera s jačim nacionalnim predznakom, što je zapreka intenziviranju jugosferizma. Što se pak kulture tiče, ostao sam zblenut kada sam pročitao najavu beogradskog "Ateljea 212" da u sezoni 2010./2011. postavlja "Gospodu Glembajeve" najavljujući Krležu kao "najvećega jugoslovenskog književnika", dok je slogan rečene kazališne sezone "NexT YU", što je kombinacija anglizma koji znače "bivša Jugoslavija" i "buduća Jugoslavija". Dok razgovaramo, kao posebni gosti na predstavi najavljeni su Josipović i Tadić, što će vjerojatno tako i biti. Na sve to nabacite red Balaševića, red Halida, red Lepe brene i opet "igra rock and roll cela Jugoslavija". K tome, treba nakon ZERP-a, granice, Gotovine, topničkih dnevnika…, očekivati nove uvjete Hrvatskoj na putu k Europskoj uniji, kako bi se što više smanjio razmak među zemljama Jugosfere u ovom procesu, kao i guranje Srbije koja je već dobila "Avis" iako nije ispunila uvjete. U cijelom tom procesu žalosti i plaši tek diletantizam hrvatskih političkih elita koje, kao ni do sada, nisu znale zaštititi nacionalne interese, već su se nosile smjesom neznanja, fatalizma, stihije i improvizacije, totalno nedorasle izazovima vremena i razumijevanju (globalnih) procesa. Taj proces Jugosfere čak ne bih smatrao nužno lošim, ukoliko se iz prošlosti dvije Jugoslavije izvuku neke pouke, kao i kada bi se Srbija kaznila za svoju ekspanzionističku politiku iz devedesetih. Ovako mi se čini tek da Europa želi od Balkana stvoriti neku vrstu geta koji će lakše kontrolirati prema interesima i igrama velikih igrača u njoj. Čak i kada i ako sve zemlje "regiona" uđu u EU, "Jugosfera" će, sukladno profinjenom rasizmu staroeuropljana, zajedno s Rumunjskom i Bugarskom, biti četvrta europska liga i jeftino topovsko meso u NATO-misijama, kao i deponij za njihovo smeće koje ne zadovoljava kriterije profinjenog i razmaženog europskog potrošača.

Borba protiv korupcije proglašena je primarnim zadatkom i zaštitnim znakom, štoviše jednim od glavnih pretpostavki ulaska Hrvatske u EU. Čini se međutim da je više riječ o borbi različitih interesnih skupina za financijsku, gospodarsku i političku prevlast, nego o istinskoj borbi protiv korupcije. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Ovo nije borba protiv korupcije, ovo što se događa ima sve karakteristike revolucionarne histerije, dok je tzv. borba protiv korupcije tek "kolateralni efekt". Suprotnost revoluciji je tradicija, tj. demokratska i poslovna kultura sa građanskim etosom kakav nama ozbiljno manjka. Za razliku od tradicije u kojoj su konzervativnost i inovacija kompatibilni, revolucija je radikalan raskid s prethodnom fazom. I naši političari su u tom smislu revolucionari, jer se svaki novi izbor bilo predsjednika bilo premijera doživljava kao novi početak, kao detuđmanizacija, deračanizacija, demesićizacija, desanaderizacija. Uskoro nas očekuje dekosorizacija. Narod bez (demokratske) tradicije osuđen je na "revoluciju koja traje" u smislu "prije mene potop". Tako se svi problemi na koje društvo naiđe lome preko koljena, pa i korupcija. U revolucionarnom zanosu rulja je nedavno opsjela "zimski dvorac" odbjeglog cara u Kozarčevoj. Svi koji imaju veze s njim, čak i djeca careva, objekt su progona, sumnjičenja i nasilja, kako to redovito biva u revolucionarnim prevratima. Rulja iz careva dvorca, vršeći narodnu pravdu, odnosi dragocjenosti i umjetnine, mase orgijaju nad svrgnutim zlim vladarom, a carevi dojučerašnji pobočnici i pribiguze od carevih pretorijanaca postaju narodnooslobodilački pokret. Represivni aparat u revolucionarnim vremenima kao što su ova "antiko-rupcijska" dobiva na pretjeranoj važnosti, a u ljude se uvlači paranoja. Svi koji se bave poslom su tek potencijalni lopovi, sumnjivi soj, a nedužnom narodu cure sline nad slikom utamničenog vladara i pokvarenih tajkuna. Na žalost, kao i svaka revolucija, i ova će zakotrljati par krupnih glava niz padinu, a onda slijedi otriježnjenje.

Naime, ne samo ovdje, elite su "po defaultu" korumpirane. Zašto je Blair "iznenada" otišao? Otkuda obitelji Bush onoliko bogatstvo? Zašto se Nastase "iznenada" povukao? Zašto se, u kontekstu "slučaja Sanader" Schusselu i Stoiberu tresu gaće? Kako je Schroeder dobio bajolsovno plaćeni posao u Gazpromu? Tko financira luksuzna Sarkozyjev jahtarenja? Zašto se Kohl povukao? A Chirac? A Berlusconi? A Janša? Mogao bih nabrajati do jutra još slučajeva korumpiranih predsjednika i premijera u "razvijenim demokracijama". U tom ponavljanju već sam sebi dosadan: zdravlje nekoga društva ovisi o zdravlju srednjeg sloja, a ne "po defaultu", o korumpiranm elitama; kada državni činovnik na šalteru ne reketari zbog papira i dozvola, kada je sudac, liječnik, profesor, novinar, svećenik… nekorumpiran.

Ubojstvo cara i njegove obitelji jest spektakularno, ali redovito vodi još goremu, jer se centralni problem korupcije kao mentaliteta srednjeg sloja baca pod tepih. Bilo bi mi drago da ovo sa Sanaderom usmjeri proces u tom smjeru, no bojim se da neće, jer se, kako ste rekli, radi (i) o obračunu korumpiranih elita koje već odgajaju stranačku mladež na svoju sliku i priliku. Ne bih želio ostaviti dojam da branim Sanadera. Štoviše, kao čovjeka ga ne poznajem, no o njemu kao političaru i bivšem premijeru mislim sve najgore. No najveći problem korupcije su trenutno korumpirani mediji i korumpirano pravosuđe, a ne Sanader, iako je i on odgovoran što je to tako, jer mu je takav sustav trebao i odgovarao, kao i svim ostalima. Maknut ćete cara i spaliti mu dvorac, no sustav i stoljećima stvarane navade će ostati.

Jedini glas razuma u ovoj revolucionarnoj histeriji bila je izjava Iustitae et pax. No revolucionarna gomila proglasila ju je prosanaderovskim tekstom, kao poziv na "zakon omerte" i slične nebuloze, i to iz pera njegovih dojučerašnjih medijskih apologeta koji ga sada cipelare, zaboravljajući da je o istom problemu ista Komisija progovorila i 2008., kada ju je Sanader žestoku napao jer se, očito, pronašao u tome. U krajnjoj liniji, baš me briga za Sanadera, stradao je od metoda, ljudi i sustava koji je i sam stvarao. Ali me briga za domovinu, razrovanu ne samo lopovlukom, već i neprestanim revolucionarnim spektaklima koji se pokazuju tek kao zamagljivanje biti problema. Na koncu, opasno je politiku vrednovati samo (!) moralnim kategorijama, time se dokida sama mogućnost politike. Što ne znači da zagovaram ono što se kolokvijalno naziva makjavelizam ili da opravdavam mito i korupciju. Samo se protivim revolucionarnim metodama pri tome.

Svako malo, a posebice uoči velikih blagdana, zapljusnuti smo bujicom medijski razvikanih velikih skandala, iza kojih slijede beskrajne javne rasprave, s namjerom da se u njih uvuče cijela nacija. Kao da netko želi zatrti svaki tračak pozitivnih stremljenja i sve pretvoriti u kaljužu. Ili je ovo tek pogrešan dojam?

Nije to problem samo kod nas, tako je posvuda. Kada mi studenti, budući novinari, postavljaju slično pitanje i ukazuju na problem, podsjetim ih na fenomen smijeha. Smijeh je kreativna reakcija duha na nemoć. Sjetim se uvijek anegdote kada je Franceschiello narodu Napulja podizao namete. Kada je to učinio prvi put, narod se bunio. Kada je to učinio drugi put, ljudi su se još žešće pobunili. Kada je to učinio treći put, narod se počeo smijati. Taj smijeh bio je početak kraja Franceschiella. Slično je sa svakom tiranijom, pa i medijskom, što je ozbiljnije shvaćaš i njome se baviš, time hraniš njezinu perverziju. Prateći medijsku sliku svijeta stječe se dojam da na svijetu postoje samo poplave, potresi, ratovi i krvoprolića, da u Hrvatskoj nema ništa drugo osim kriminala i lopova, da mladi ljudi ništa drugo ne rade nego se seksaju i razvaljuju alkoholom i drogama. Sreća je u tome da je stvarnost puno bolja od njezina medijskog predstavljanja. Zato se toj medijskoj tiraniji treba smijati, što znači odmak koji slabi njezinu moć. Općenito, kako je sve izvjesnije da malo tko može mijenjati svijet, da ga je sve teže i razumijevati, da sjedimo u vlaku koji nekontrolirano jurca negdje bez vlakovođe, treba na sve to reći nešto u stilu "karta mi je v žepu", tj. relativizirati posvudašnje crnilo i apokokaliptičke tonove, kao i same sebe. Naime, odnos medija prema meni kao "potrošaču" ne mogu mijenjati, ali zato mogu svoj stav prema njima. Kao što ne mogu utjecati na tečaj švicarskog franka koji mi stambeni kredit čini sve nepodnošljivijim, ali mu zato mogu napisati ljubavnu pjesmu religioznog nadahnuća koje prvi stih počinje: "Otkada si ušao u moj život/ o, švicarski franče/ postao sam kao Ivan Krstitelj, a ti kao moj Isus/ Ja se sve više smanjujem, a ti sve više rasteš."

U svojim zapaženim kolumnama koje čitamo u "Glasu Slavonije", često ste ukazivali na opasnosti koje se kriju pod krinkom otkrivanja skandala u Crkvi. Kakve su zapravo namjere onih koji to čine?

Benedikt XVI. u "Svijetlu svijeta" kaže kako mediji ne bi mogli pisati o pedofilskim skandalima da se oni nisu dogodili. To je velika sramota Crkve, strašan zločin koji ide i na dušu nekih visokih crkvenih službenika koji su ga zataškavali. Tu ne smije biti nikakvog relativiziranja, Papa je tu bio i jest jasan. O drugoj strani pak, koju spominje i Papa u istoj knjizi, gdje su ti žalosni događaji instrumentalizirani, kao i žrtve, u sasvim treće ciljeve, pisao sam u nekoliko kolumni koje su dostupne ne internetu, na stranicama "Glasa Slavonije" (npr. "Priča o Židovima i ostaloj gamadi"), pa se ne bih ponavljao. Katolička crkva je još jedina preostala globalna institucija koja nije pod kontrolom, koja može slobodno govoriti, pa ju treba ušutkavati. Nažalost, mnogo "štofa" tom ušutkavanju i diskreditiranju Crkve dolazi od strane njezinih članova, kao što je slučaj s pedofilijom i raznim financijskim skandalima, no znatan dio dolazi i iz neprikrivenih, otvorenih protukatoličkih kuhinja.

Upravo iz velikih centara EU dolaze i neki novi trendovi. Tako, vrlo je aktualna tema kalendara Europske komisije u kojima nema spominjanja Božića. Ovo je još čudnije jer se u istom tom kalendaru spominju svi važniji blagdani drugih vjera. Pogreška ili poruka?

Prevelik je to propust da bi se moglo raditi o "pogrešci". Onaj tko imalo prati kretanja u europskoj kulturi, vidjet će obilje filozofskih i inih studija koje pozivaju na novopoganstvo u kontekstu ponovnog očaravanja svijeta. Ono što te misaone i političke struje (de Benoist) zamjeraju judeo-kršćanstvu jest da ga je "idejom" stvorenosti svijeta kao svjetovnog u-jedno i desakraliziralo. Tako je zvijezda od božanstva postala obična lampica na nebu, a iz prirode potjerani duhovi i "energije". Radi se o nekoj vrsti novog/starog iracionalizma u kojem je paradigmatično nedavno priznanje Velike Britanije, koja je druidizmu ponovno vratila status religije u procesu novog začaravanja svijeta. Radi se o procesu u kojem se želi ubiti jedan Bog da bi se dalo prostora mnoštvu bogova, tj. "demokraciji bogova" onkraj tzv. monoteističkog totalitarizma, politeizmu vrijednosti koji je zapravo tek naličje nihilizma epohe. U tom kontekstu kršćanstvo, napose katolička inačica, postalo je dežurni krivac za sve, od ekoloških problema (antropocentrizam) do seksualnih disfunkcija deva u zoološkom vrtu u Hamburgu, kao i svih povijesnih zala. Samomržnja i samoklevetanje Europe, nikakav propust, stoji u korijenu nespominjanja Božića.

Jednom ste izjavili: "Ako nekoga vrijeđaju moji vjerski simboli, onda mene još više vrijeđa to što njega vrijeđaju moji simboli"! Mogu li simboli živjeti jedni pored drugih bez potrebe brisanja ili izjednačavanja?

Sjećam se, kada sam dao tu izjavu, koja je dio puno šireg komentara na ondašnju inicijativu predsjednika Mesića o izbacivanju križeva iz javnih ustanova, da su je prenijeli svi mediji u rubrici "biser dana". Njezin smisao, očekivano neuhvaćen, bio je da, ako javnu raspravu o veoma ozbiljnom pitanju koje zadire i u kulturni, a ne samo religijski identitet jednog naroda, svedemo na emocije, na "uvrijeđenost", onda smo u slijepoj ulici uslijed nemogućnosti racionalnog diskursa i argumentacije.

Naime, ako idemo logikom što koga vrijeđa, ako se vodimo iracionalnim željama i nesnošljivostima, svi ćemo otići u propast. Na toj su razini inicijative tipa one globalne koju vode neki frikovi što se zalažu za oslobađanje vrtnih patuljaka i njihovog uklanjanja iz dvorišta jer ih takav status patuljaka "vrijeđa". Kada Jung kaže da smo bića satkana od simbola velikih religija, da smo si opskurni stranci bez njih, onda ne radi "apologiju" religijskog, već općeljudskoga, fundamentalno-antropološkog. U krajnjoj liniji, dakle, nije niti bitno samo hoće li se križ izbaciti iz javnih prostora, već koje su antropološke, pa i političke konzekvence tako shvaćenog laiciteta, i tko će preuzeti odgovornost za njih. E, to nije igrarija za populistička naklapanja, niti za emocionalnistička otresanja, već za ozbiljnu raspravu svih koji su pro ili contra, bez ideologiziranja i jeftinog populizma. Religijski simboli, k tome, nisu nešto "izvan" nas, "nešto" na zidu, oni ulaze bitno u definiciju čovjekovog identiteta, čak i kad ih negirate i "izbacujete", oni vas oblikuju.

Zato, loptu na zemlju, sjednimo za stol hladnih glava. I bez revolucionarnih metoda.

Hrvatska, unatoč manjim ili većim problemima koji su se događali u fazi predpristupnih i pristupnih pregovora, pred ulaskom je u Europsku Uniju. Je li EU "mesija" koji će nas spasiti?

Odmah bih se o jednom pitanju želio deklarirati: kada bude bio referendum o našem pristupu Europskoj uniji, glasovat ću "Za". Europska unija je najsloženiji i najkom-pliciraniji proces integracija u povijesti, sa mnoštvom nepravdi i paradoksa, no on je nužan kao odgovor na globalizaciju globalizacijskim metodama. Dakle, stostruko nesavršen projekt, težak i neizvjestan. Od europskih ze-malja u globalnoj utakmici opstala bi možda samo Nje-mačka. Kada se pak, u kontekstu Grčke, govori o mogućoj propasti EU, to smatram bedastoćom. Zašto? Zato što je Europska unija nastala kao reakcija na propast Europe nakon velikih krvoprolića. Dakle, nema više što propasti jer je EU dijagnoza propasti. Tu moramo gledati šire, jer ja nisam samo Hrvat, već i Europljanin i moram preuzeti svoj dio odgovornosti za svoj kulturni krug. Paradigma bi nam mogao biti Matoš, istinski Hrvat i istinski Europejac sa snažnom kritičkom ali i dijaloškom notom, bilo prema Europi, bilo prema "regionu", bilo prema samoj Hrvatskoj i njezinim anomalijama.

Sada bih se želio i drugi put deklarirati: Ja sam i euroskeptik. Za razliku od eurofilije i eurofobije, euroskepticizam je jedini racionalni stav prema Europskoj Uniji. Kada gledamo eurofiličnu hrvatsku politiku, činjenicu da u parlamentu nemamo nijednog protivnika EU, to zabrinjava, jer, kako tajnost pregovaračkog procesa pokazuje, naši su političari skup bruxelleskih štrebera bez kritičke distance, a tzv. pregovori su klimanje glavom. Europa nije cilj, nego sredstvo. Ona je i skup neiživljenih nacionalnih atavizama, krvava korida interesa s puno reketarenja malih od strane velikih. No ona je i moguće mjesto naše značajne beznačajnosti koju treba afirmirati sa snažnom kritičkom distancom, znanjem, pa i drskošću. Iako, još mi nije jasno, osim u ekonomskom smislu, što je to Europska Unija, pa bi bilo korektnije da se zove i dalje Europska ekonomska zajednica. No, kako god bilo, ne mogu ovu kiflicu od zemlje premjestiti na Yukatan ili u Kinu. Tu sam već, htio ili ne htio, u toj pokvarenoj koridi zvanoj EU. I ne mogu ni samo EU ni Jugosferu kriviti ako predstavnici moga naroda nisu dorasli zadacima koje im je vrijeme i prostor postavilo. Ima i drugih "malih nacija" koje sasvim solidno funkcioniraju u tom bućkurišu, zahvaljujući kompetentnim liderima i samosvjesnom nacionalnom duhu. Dakle, euroskeptik sam koji je za EU. Naime, da bi mogao igrati, moraš biti u igri, kaže Grunf iz Alan Forda.

Kako objašnjavate činjenicu da Sveta Stolica daje neupitnu potporu Hrvatskoj u procesu pristupanja EU, iako i u tom procesu postoji niz opasnosti, između ostaloga i za hrvatski duhovni (katolički) i nacionalni identitet.

Gdje raste opasnost, raste i ono spasonosno. Što se pak identiteta tiče, opasno je ići strategijom nekakve neurotske čistoće. Identitet je bitno dijaloški, on je igra konzervacije i inovacije, ili kako Ricoeur reče, identitet je naracija koju svatko priča u mijeni vremena, bilo da se radi o naciji ili osobi.

Sveta Stolica, kada daje potporu Hrvatskoj, daje ju i sebi, jer u EU ulazi narod snažno obilježen katoličkom kulturom, kao što su i Poljaci, Talijani… Čime se osnažuju i neke "bitke" koje Sveta Stolica vodi u pitanju vjerskih sloboda, bioetičkih problema te europskog identiteta uopće. Većinu tih "bitaka" Sveta Stolica je izgubila, ali u tom babilonu je ne samo dobro, već i neophodno za samu budućnost Europe da se čuje i takva vrsta glasa.

U lipnju papa Benedikt XVI. dolazi u Hrvatsku. Vrijeme njegova dolaska bit će obilježeno Danom obitelji. Crkva neprestano ističe važnost naravne obitelji, koja je u posljednje vrijeme izvrgnuta nevjerojatnim napadima. Što možemo očekivati od njegova pohoda?

Nisam bio sretan kada sam čuo da Papa dolazi. Ne zbog njega, dakako, već što dolazi u izbornoj godini, pa se opravdano bojim da će biti politički instrumentaliziran, da će Dan obitelji pasti u drugi plan, da će se sve što bude govorio i činio čitati isključivo pod političkim ključem i zrenikom. Mislim da ni biskupi nisu isprva imali baš jasnu ideju zašto ga zovu… No, što je, tu je.

Što se obitelji tiče, svaka je epoha imala nešto protiv nje ili ju je željela "prevrednovati". Platon je htio raskrstiti s obitelji, kao i razni monstruozni projekti kroz povijest poput onog Pola Pota. I Marx je bio na tom tragu.

Unutar samog kršćanstva postojali su slični pokreti koji, su, poradi drugačijih motiva, gnostičkih sklizavanja, prezirali obitelj. Poradi istine recimo da se i Isus suprotstavljao obitelji, ukoliko ona postane zapreka istini i poslanju. Obitelj nije apsolut, idol, fetiš.

U judaizmu pak protuobiteljske strategije široko su prakticirane u kibucima. No upravo je kibuc točka gdje želim poentirati. Naime, na koncu ipak nije propala obitelj, nego kibuc. Amos Oz to je komentirao: "Kibuc je propao onoga trenutka kada je pokušao promijeniti ljudsku narav." Ozovoj dijagnozi nema se što dodati, osim opreznog optimizma da je obitelj kroz povijest preživjela sve napade jer je ukorijenjena u stvarnosti koju izražavamo danas nepopularnom sintagmom ljudska narav. Obitelj je mijenjala i mijenja svoje povijesne forme, prilagođava se vremenima, no supstanca je još uvijek dobrim dijelom sačuvana, bez obzira na pluralizam kultura. Suvremena kultura pak utemeljena je na individulizmu, progresivnoj atomizaciji, snažno je narcisistička i pod strašnim utjecajem mediokracije.

Danas su, dakle, izazovi novi i do sada neviđeni. Naime, prvi put u životu čovjeka priče o životu, vrijednostima, itd., ne bivaju pripovijedane od roditelja, baka, djedova, od škole, religijske zajednice ili drugih zajednica koje ima što reći, već od socio-ekonomskih struktura koje nemaju ništa reći već prodati: stilove života, načine seksualnosti, itd., predstavljajući se kao "eksperti", ili imaju status medijskih zvijezda koje utječu na masovnu kulturu, Lady Gage, itd.

To je novi izazov i za Crkvu, koja u tom melting potu ima itekako što ponuditi iz svoga pologa.

Papin dolazak je zato bitan jer se radi o neravnopravnoj borbi.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s