Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Naš osvrt
 
Novo desetljeće

Piše: Ivan Bradarić
 
Gdje je put k sreći?

Kada se, potkraj devedesetih godina prošloga stoljeća, svijet pripravljao za ulazak u novo tisućljeće, osim radoznalosti i neizvjesnosti, osjećale su se i velika nervoza i nesigurnost pred onim što dolazi. Što nam donosi ta nova era? Mi smo vjernici slušali glas svojega pastira, sluge Božjega pape Ivana Pavla II., čitali njegove poruke i pisma te smo bili čvrsto vezani molitvenim zajedništvom. Za nas je ovo vrijeme i svako vrijeme u kojemu živimo milosno vrijeme, vrijeme spasenja.

Novo je tisućljeće stiglo, a s njime i brojne promjene i novosti koje nisu donijele očekivanu stabilnost, nego bi se prije moglo reći da su posijale još veću zabrinutost, strah i nesigurnost u svijetu. Uz malo dopuštene ironije rekao bih: na sreću, barem se nije dogodio najavljivani smak svijeta! Ne na način kako to većina zamišlja: nestankom svega u tren.

Duboke društvene promjene, ubrzan tehnološko-znanstveni razvitak – osobito na području informatike i digitalne tehnologije – impresivan je, ali nije pridonio podizanju kvalitete života podjednako za sve ljude na zemlji niti se može reći da je izgradio i ojačao međusobno povjerenje. Osim ovoga, pogledajmo što je još obilježilo ovo kratko vremensko razdoblje od samo deset godina novoga tisućljeća: terorizam, zarazne bolesti s posljedicama epidemije i pandemije, klimatske promjene, recesija, zloporabe, kriminal, anarhija… Sa svih smo strana zasuti zloslutnim informacijama kako se svijet urušava u golemu crnu rupu vlastitoga egoizma. Jedva se uspijemo naviknuti na jedan program, jedan aparat, jednoga vrhunskog proizvođača, a već se pojavio novi, bolji, brži, jači, jeftiniji.

Sve se događa vrtoglavo brzo tako da od siline informacija i događaja zaboravljamo što je bilo jučer, a kamoli prije deset godina. Svijet je sve razvijeniji, a sve zabrinutiji. Čovjek je sve puniji informacija, a sve prazniji pravim sadržajem. Pitamo se: jesu li sva ta iznašašća naše civilizacije korisna i dobra? I još kao vjernici s pravom se pitamo: jesu li nam ona na pomoć da Boga upoznamo, da njega i svojega bližnjeg više uzljubimo i da mu bolje služimo? Čini se da su ponajprije stvorila natjecateljski mentalitet i borbu za opstanak po svaku cijenu. Zato, zajedno s psalmistom, vapimo ovu žarku molitvu: "U pomoć, Jahve, jer nestaje pobožnih, vjernosti nema više među ljudima! Svatko laže svome bližnjemu, govori usnama lažljivim i srcem dvoličnim" (Ps 12,2–3). Prolaze godine, stoljeća i tisućljeća, a čovjek se bori s istim problemima. Kako onda, tako i sada: svak laže svome bližnjem i iskrenosti nema među ljudima.

Čovjek se uplaši pred ovako pesimističnim tvrdnjama, a opet, moramo biti oprezni i prepoznavati znakove vremena. Ne znamo kako se živjelo onda, ali znademo kako se danas živi. Jedan od češćih grijeha današnjice jest glumatanje, dvoličnost ili hipokrizija. Nastojanje da vlastitim ponašanjem zavaramo drugoga. Dok upiremo prstom i osuđujemo drugoga, prikrivamo nesavršenosti koje pripadaju nama. O, kako je Isus često imao problema s takvim osobama. Sjetite se samo one žene o kojoj se u evanđelju kaže da je bila grješnica! Koliki su preko nje željeli prekriti svoje grijehe i slabosti! Ili koliko je "prekršaja" Isus učinio čineći dobro i svaki bi put raskrinkao laž i licemjerje koje je bilo prisutno u redovima tadašnjih vjerskih i civilnih struktura vlasti. Uz to, kao da im je želio reći: prst koji upirete u drugoga okrenut je prema vama. Nije grijeh svijeta od svijeta, nego od vas! Tu, u vašemu srcu, nastaje zlo.

Jedan bismo drugi psalamski citat – "On ostaje vjeran dovijeka" (Ps 146,6b) – mogli uzeti kao geslo na početku novoga desetljeća.

Predugo je za nas razdoblje jednoga stoljeća jer slabo pamtimo, a brzo zaboravljamo. Ni moderna sredstva komuniciranja kojima se danas služimo i u koja se odveć pouzdajemo ne uspijevaju zabilježiti sve događaje. U vrtlogu svakodnevice zaboravljamo i propuštamo ono bitno. A gdje je nestao čovjek? pitamo se zajedno s jednim našim pjevačem? Traži put k sreći.

A put k sreći nas ne vodi u borbu s vremenom, nego nas poziva da prođemo kroz more vremena, more kriza, more recesija i svakih drugih nevolja, što se otvaraju pred nama i daju nam da prispijemo do cilja.

Na početku novoga desetljeća opet stojimo pred jednim takvim nepremostivim morem koje se zove sumnja ili nepovjerenje. Nepovjerenje prema političarima, ustanovama, strukturama, zajednicama i pojedincima. Nepovjerenje koje nas paralizira do te mjere da bismo radije os-tali tu gdje jesmo ili, još gore, vratili se unatrag. Teško će itko, ma koliko moćan bio, promijeniti mentalitet prenesen iz prošlih vremena.

Ali ostaje ono staro pravilo: svatko može promijeniti sebe.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s