Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Teološki osvrt
 
Čovjek u ribarevim cipelama

Piše: Tanja Popec
 

USUSRET DOLASKU BENEDIKTA XVI. U HRVATSKU

"Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Isus dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!" (Mt 4,18-19).

U ovoj epizodi iz Evanđelja upoznajemo dvojicu braće, od kojih će Šimun, zvani Petar, Isusovom odredbom postati stijena Crkve (usp. Mt 16,18). I to je početak priče o papinstvu, o vodstvu Crkve. O današnjem papi, ili njegovom prethodniku, ili uopće o Kristovom namjesniku na zem-lji, ne možemo govoriti bez Petra i škole koju je on prošao kod Isusa. Mnogi se danas bave Crkvom samo kao vidljivom ljudskom strukturom, njezinom institucionalnom i hijerarhijskom dimenzijom, utjecajem ili papinim autoritetom. No, da bismo razumijeli papu, potrebno je otvoriti stranice početka i koračati s čovjekom u ribarovim cipelama. A one nimalo nisu ugodne. Za suha vremena nerijetko su tvrde i teške od soli, a u lađi koja propušta na više mjesta pune vode i hladne. No, ima nešto što grije ribarovu dušu. U tome je Petrova tajna.

Uporan Bog i predan čovjek

Biskup Ratko Perić jednom je za apostola Petra rekao: "Ni s jednim apostolom Isus nije imao više razgovora, uvjeravanja, muke, smijeha i okapanja kao s Petrom, kojega je konačno učvrstio u vjeri i uvrstio u glavni temelj svoje svete Crkve." Da, na prvi pogled zaista je iznenađujući Isusov izbor osobe na kojoj će graditi Crkvu. Čovjek nagao i slab, istodobno pun ljubavi i hrabrosti, ali s previše pouzdanja u sebe, a premalo u Krista. Izuzetno temperamentan i "prve reakcije". Kako kazuje Pismo, prošao je put od grešnika, sljedbenika, malovjernika, spavalice u vrtu ili izdajnika, do pokajnika i izabranika u najveću službu u Crkvi. I unatoč tome što mu je Isus povjerio važnu službu još puno prije Posljednje večere i izdaje, čini se da je Petar trajno vodio bitku s kušnjama i slabostima. Već kod Isusova prvog navještaja muke, Petar ga je odvraćao (Mt 16,22), jer mu "nije bilo na pameti što je Božje, nego što je ljudsko". Isus je najavio njegovu zataju koja se i ostvarila unatoč Petrovom obećanju: "Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću" (Mt 26,33). No, ljudska se uznositost i samouvjerenost lomi u svojoj krhkosti pred Božjim pogledom. Petrov gorki plač (usp. Mt 26,75) nalik je čišćenju duše u pokajničkom činu, skidanju maske i otvorenosti za novost koju Bog donosi. Isus je znao da će se Šimun zvani Petar naći u ovakvom trenutku. Kada gledamo cjelovit Isusov odnos prema Petru, vidimo kako ga je brižno pripremao. Primjerice, samo Petru je izravno rekao: "Molio sam da tvoja vjera ne malakše, pa kad dođeš k sebi, učvrsti braću u vjeri" (Lk 22,32). Vrhunac osobnog odnosa Isusa i Petra čitamo u Isusovu pitanju: "Ljubiš li me?" (Iv 21,16) i Petrovu odgovoru: "Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim." (Iv 21,17), što možemo smatrati odlučujućom točkom sazrijevanja nakon koje zaista može biti u službi stijene Crkve. Tek kad je sazrio u vjeri, "kad je došao k sebi", mogao je za Krista dati živo svjedočanstvo. Postupan rast u vjeri, muke i radosti sazrijevanja koje je proživio ribar Petar, tjeskobu odvajanja od svojih težnji za predanje Bogu prolazi i svaki njegov nasljednik, jer onaj koji vodi Crkvu ne radi to u svoje ime, i ne čini vlašću koja dolazi od ljudi. U toj tjeskobi, borbi vjere nad ljudskom krhkošću, leži najmoćnija tajna Petrove službe. Kad čovjek ribar iz ruku ispušta sve svoje mreže, čini ih slobodnima za Božju mrežu! Taj životni tjesnac Petrova nasljednika nazire se i iz poruke Ivana Pavla II. svome nasljedniku: "Molim onoga koji bude izabran da zbog straha od njezina tereta ne otkloni od sebe službu na koju je pozvan, nego da se u poniznosti podredi planu Božje volje. Naime, Bog koji mu daje teret, ujedno ga i podupire svojom rukom kako bi taj bio u stanju nositi ga; Onaj koji mu daje tešku zadaću, daje mu i podršku da je ispuni; dopuštajući da mu se udijeli čast, udjeljuje mu i snagu da ne poklekne pred težinom službe."

U Božjoj službi, i dalje čovjek

Je li Benedikt XVI. govorio o toj drami susreta ljudske krhosti i božanske snage u službi Petrova nasljednika? Već od njegovih prvih riječi možemo slijediti taj trag snažne emotivnosti i predanja. Dana 19. travnja 2005. godine predstavio se kao "jednostavan i ponizan radnik u Gospodnjem vinogradu", napominjući kako ga "tješi činjenica da Gospodin Bog zna postupati i s nedostatnim oruđima". Papa, koji Isusa naziva prijateljem, javnosti je otkrio što prolazi njegova duša. Na misi ustoličenja misli su ga odvele u Cezareju Filipovu gdje je Petar izrekao Isusu: "Ti si Krist, sin Boga živoga", a Isus njemu: "Ti si Petar-Stijena". Benedikt XVI. u tome je sada vidio i svoje mjesto: "Ja, nasljednik Petrov, dršćući ponavljam zastrašujuće riječi ribara iz Galileje i još jednom duboko dirnut čujem umirujuće obećanje božanskog Učitelja. Ako je i teret odgovornosti što je položen na moja slabašna pleća golem, Božja moć na koju mogu računati, bez sumnje je neizmjerna... Posebice se obraćam Kristu i obnavljam pred njim svoje potpuno predanje s povjerenjem: ‘Tebi se, Gospodine, utječem, o da se ne postidim nikada!’". Joseph Ratzinger, kojega su mnogi u javnosti predstavljali kao konzervativnoga kardinala i pomalo hladnoga Nijemca, ima srce čovjeka duboko zahvaćenog Božjim dodirom i pogledom Isusa iz Nazareta, čiju živu nazočnost u svijetu želi učiniti vidljivom i dostupnom. I u toj točki vrlo su blisko povezani apostol Petar i Benedikt XVI. Papi ne daje moć snaga Crkve ispisana u statističkim podacima. I sam kaže kako među milijardu i dvjesto milijuna katolika ima mnogo onih koji iznutra nisu u Crkvi, a papa nikome ne može zapovijediti zajedništvo s Crkvom. No, on je odgovoran da vjera koja povezuje ljude bude vjerovana, životna i neokrnjena u svome identitetu, "ali jedino sam Gospodin ima moć držati ljude u vjeri".

Papinstvo nije prvenstveno moć i autoritet, već služenje i predanje. Jedina moć koju papa ima jest moć uvjeravanja, kako je rekao u knjizi "Svjetlo svijeta", i to uvjeravanja "da ljudi shvate: mi pripadamo zajedno i papa ima nalog koji nije dao sam sebi. Samo ako je uvjerenje prisutno, sve može uspjeti. Samo uvjerenjem zajedničke vjere Crkva može živjeti kao zajednica". S tim uvjerenjem Papa dolazi i u Hrvatsku pod geslom: "Zajedno u Kristu!" Kada govori o vjeri Kristovih učenika, naglašava potrebu zrele i punoljetne vjere koja je najdublje ukorijenjena u prijateljstvo s Kristom: "To nam daje kriterij da razlikujemo između istinitoga i pogrešnoga, između prijevare i istine. Toj vjeri moramo omogućiti da dozrijeva, k toj vjeri moramo voditi stado Kristovo."

Lice koje ne može otvrdnuti

Mediji su s posebnom pozornošću pratili hoće li kardinal Ratzinger, kao papa, uspijeti razbiti tvrdi i hladni oklop koji su stvorili oko njega prijašnjih godina, hoće li pokazati emocije? Zato su osobito zapazili da je odmah nakon izbora susreo i djecu, srdačno pristupao ljudima i dopustio da mu priđu potpuno blizu. I uhvatili su njegove riječi kroz mnoštvo kada je, neposredno nakon izbora za papu, bio na putu do svojega starog stana: "Najdublje sam dirnut! " I kao čovjek i kao papa, Benedikt XVI. pokazuje da njegovo lice nije otvrdnulo, već je duboko potreseno ljudskom dramom koju želi razbiti porukom Isusa Krista, pokazuje njegove riječi, geste, iskrena priznanja emotivnih stanja njegove duše. Sjetimo se, primjerice, pisma koje je uputio biskupima Katoličke crkve o ukidanju ekskomunikacije četvorici biskupa koje je zaredio nadbiskup Lefebvre (ožujak, 2009). Naime, u tom pismu Papa ne skriva svoje osjećaje. Iako racionalno i teološki tumači svoju odluku, nesebično se koristi pojmovima koji otkrivaju njegovo emotivno stanje: "Ražalostila me činjenica da su i katolici, koji bi sve to trebali bolje znati, mislili da me moraju spremno napasti neprijateljstvom." Iako priznaje propuste koji su se dogodili oko cijelog slučaja, te ističe da se oko "te tihe geste ispružene ruke podigla silna prašina i tako se pretvorila u nešto sasvim suprotno od pomirenja", ukazuje i na problem koji tišti Crkvu iznutra, a to je ono na što je upozorio i apostol Pavao u Gal 5,13-15: "... Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete..." Papa je također i rimskim bogoslovima otvoreno govorio o boli i tuzi koju osjeća zbog destruktivnih strujanja unutar Crkve. Da mu lice nije otvrdnulo, posebno pokazuje i Pastirsko pismo irskim katolicima nakon zlostavljanja maloljetnika od strane nekih svećenika (ožujak, 2010.), kada proziva sve odgovorne – i biskupe i svećenike, a s posebnom ganutljivošću obraća se žrtvama koje su užasno trpjele, što ga je jako ražalostilo: "Otvoreno priznajem uime Crkve da svi osjećamo sram i grižnju savjesti, ujedno vas molim da ne gubite nadu... Znam da je nekima od vas nakon svega što se zbilo teško ući u crkvu. Ipak, iste Kristove rane, preobražene njegovom otkupiteljskom patnjom, oruđe su kojim je skršena moć zla, a mi se rađamo na novi život i nadu." Svjestan da će zlo uvijek pripadati tajni Crkve, Benedikt XVI. smatra kako i poniženje i razočaranje u ljude Crkve ima svoju ulogu, među ostalim, pokazati da Bog i unatoč tome što postoje oni koji joj prljaju lice, ne ostavlja svoju Crkvu.

Providnost pripremila put

Danas, s određenim vremenskim odmakom od 2005. godine, kada je Crkva ostala bez Ivana Pavla II. i dobila Benedikta XVI., možemo vidjeti kako je Gospodin brižno pripremio put 265. Petrovom nasljedniku. Nije tajna da je Ivan Pavao II. cijenio kardinala Ratzingera, kojemu je 1981. godine povjerio Kongregaciju za nauk vjere. I dok među suradnicima i nije postojalo jednoglasno mišljenje o njegovim stavovima, papa Wojtyla bio je na strani svojega prefekta Ratzingera. Po smrti Ivana Pavla II. Bog kao da je svijetu otvorio oči i srce za Crkvu i papinstvo na jedan novi način. Izborom Petrova nasljednika bavili su se mnogi. O Papi i Crkvi pisalo se više nego inače. Kao da je patnja Ivana Pavla II. oblikovala novu svijest, pred licem javnosti otvorila tajnu kontinuiteta Crkve. Benedikt XVI. otvoreno kaže da ga je svijet prihvatio zahvaljujući i činjenici da ga je Ivan Pavao II. volio, da su bili "u dubokom unutarnjem suglasju", i da se u odnosu na njega osjeća "i kao njegov dužnik koji svojim skromnim likom pokušava dalje voditi ono što je Ivan Pavao II. učinio kao div".

Godina 2005. bila je posebna i po tome što ju je Ivan Pavao II. proglasio Godinom euharistije (listopad, 2004.-listopad, 2005.). Središnja poruka bila je: "Ostani s nama, Gospodine!" Upravo je euharistija konstitutivna za Crkvu, njezin središnji događaj, jer je u njoj Krist prisutan. Benedikt XVI. radio je kao profesor dogmatske teologije, a euharistija je tema upravo ove teološke grane. Njezinu snagu Papa poznaje kao vjernik i svećenik, ali i kao teolog koji tumači kako je veličina Kristova djela u tome da On ne ostaje negdje daleko od nas ili nasuprot nama, "On nas ne samo podnosi nego i nosi, toliko se s nama poistovjećuje da njemu pripada naš grijeh, a nama njegov život". Kao Petrov nasljednik, Benedikt XVI. ovu ljepotu razmjene ljudskog i božanskog, što se događa kao plod euharistije, pokazuje svima koji to žele vidjeti. "Petrova služba je predsjedanje u ljubavi, to jest briga o tome da se Crkva ravna prema euharistiji", tumačio je münchenski nadbiskup Ratzinger: "Crkva će biti jedinstvenija što više živi po mjeri euharistije i što se vjernije usklađuje s mjerom predane vjere. To više će tada iz jedinstva sazrijevati i ljubav koja je upućena svijetu: euharistija svakako počiva na činu ljubavi Kristove koji je svoje ljubio do smrti. To, dakako, znači i to da ne može ljubiti onaj koji misli da bol treba ukloniti i prepustiti je drugima... Prijestolje euharistije nipošto nije prijestolje vladanja, nego tvrdi stolac služenja."

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s