Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Zaboravljeni poroci
 
Dosjetljivi Heraklo

Piše: Ljudevit Maračić
 

Da se iskrči porok, nije dovoljna samo snaga...


Hoćeš li me shvatiti ako ti kažem da nikad nisam spoznao tko sam?
Moji mi poroci i moje vrline stoje ispod nosa, ali ne uspijevam ih vidjeti.
Jean-Paul Sartre

Prošli smo se put požalili kako se o grijehu i poroku malo, premalo, gotovo ništa ne piše niti govori. Demantirao nas je donekle netom proslavljeni Božić.

"Mea culpa, mea maxima culpa..., moj grijeh, moj preveliki grijeh... Mogla je tako uzdisati ova naša Hrvatska da je se, recimo, nekako moglo ugurati u neku veliku ispovjedaonicu pred ove predblagdanske dane. Redovi pred ispovjedaonicama pred Božić tradicionalno su dugački jer pravi vjernici u duši osjećaju obvezu ispovijedi pred blagdan, pogotovu ako kroz godinu nisu redovito stizali po sakrament pomirenja. I svatko će pronaći ili manji ili veći, tj. teži ili lakši grijeh, no da je cijelo društvo nekako stisnuti u jednu dušu, nagomilalo bi se ohoho onih glavnih, tzv. smrtnih grijeha. Hrvatska kao da je ogrezla u sedam smrtnih grijeha."

Tekst koji smo stavili unutar nazivnika, znači da doslovno tako glasi, objavljen je u božićnom broju "Večernjeg lista", i to u posebnom prilogu "Obzora". Potpisalo ga je troje autora (D. Pavičić, M. Špoljar i R. Rašović). Većim dijelom složit će se svaki dobrohotni čitatelj s ovim uvodnim ali i daljnjim odlomcima, koje prenosimo uz neka skraćivanja. Premda, valja reći, u tekstu je prepoznatljiv i socijalno-politički žalac, koji će zasigurno nekome smetati.

"Na toj listi najvećih grijeha prvo mjesto zauzima oholost, koja se najtežim grijehom doima možda ponajviše zbog toga da nitko za sebe neće priznati, tj. uvidjeti da je ohol. Posebice oni koji su moćni i na vlasti, oni koji kroje sudbinu drugima. Pogledajte samo naše političke elite i dokle njihova oholost seže. Oholost je majka korupcije, čiji se razmjeri mogu vidjeti upravo posljednjih mjeseci.

Škrtost se ogleda na svakom koraku. Odnosno, preformulirana u neutaživu glad za ubiranjem profita, grabljenjem samo sebi, a drugima dijeljenjem mrvica, škrtost udara u statiku temelja svake zajednice, u kojoj je bogatim škrcima zajamčeno blagostanje, a siromašnima ništa... Preskočimo načas bludnost, jer zavist, koja je četvrta na top-ljestvici kapitalnih grijeha ide ruku pod ruku s ove prve dvije. Zavist rađa mržnju, a mržnja osvetu. Ona poput karcinoma razjeda dušu i kadra je metastazirati do neslućenih razmjera. Stavljajući sve na materijalno, glamur i lažni sjaj, hrvatsko društvo razvilo je kod pojedinaca i pojedinih grupa ovisnost o zavisti, pa se njome hrane do neslućenih razmjera... I kada je to na prvome mjestu, onda se širom otvaraju vrata grijehu bludnosti. To potvrđuju i statistike pa se prema nekima svaki peti brak raspada. Sigurno ne zbog čednosti...

Mi Hrvati možemo se pohvaliti da neke svoje grijehe možemo potkrijepiti i statističkim uzorkom. Poput, primjerice, neumjerenosti u jelu i piću, pa smo deveti na svijetu po debljini, a visoko šesto mjesto s 12,3 litre alkohola po glavi stanovnika držimo među europskim zemljama. Dakako, koliko možemo pretjerivati i u jelu i u piću pokazat ćemo upravo ovih blagdanskih dana, kada će se rušiti rekordi u prejedanju i opijanju kao da je sutradan smak svijeta."

* * *

Valja priznati, slagali se ili ne, djelomice ili potpuno, slika pogađa u živo. Barem se spominju grijesi i poroci, a ne poput sirotog Sartrea (vidi citat ispod naslova!), priznati da ima i poroke i vrline, ali da ih ne vidi, makar mu se vrte pod nosom. Kao da mu je ovoga Božića i zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, u zagrebačkoj stolnici, pokušao odgovoriti:

"Ne trebamo se pitati gdje je Bog, moramo se pitati gdje je čovjek. Znak je to da sve više ljudi ne uspijeva shvatiti same sebe. Nismo više svjesni osobnih odgovornosti i dobra koje pripada svakoj osobi koju susrećemo na svojem životnom putu. Kao da čovjek pokušava živjeti u prostoru u kojem se izgubila razlika između dobra i zla. To je zaista plodno tlo za neodgovornost i zlo svake vrste. Kad nas zlo izbliza i osobno dodirne, mnogo se toga mijenja, može nam se dogoditi da nas zarazi logika zla. Kad nas zlo izbliza pogodi, u opasnosti smo prepustiti se logici zla, nositi je u sebi te osjećati i razmišljati nasilno i rušilački. Ako se to dogodi, zlo nas pogađa dva puta. Prvi put kad iznenadno uđe u naš život, a drugi put, možda još strašnije, kada prihvatimo njegovu logiku i kada nas iskušava da rušilački i negativno mislimo i djelujemo. Zlo se može predstavljati u velikoj moći, ali svjetlo Božje nas poziva da mislimo osjećamo, i djelom ne prionemo uz logiku zla. Božić nam govori, da je u većoj tami s kojom se susrećemo veća i potreba za sjajem koji dolazi od Boga", rekao je Kardinal, te podsjetio kako se kršćanin ne smije prilagoditi logici zla koja se nameće u svijetu, nego da je, kad vidi da stvari oko njega idu loše, pozvan hrabrije slijediti put dobra.

* * *

Ovi nepredviđeni podulji citati i kraći osvrti na neke božićne istupe, koji se uklapaju u zacrtanu ideju prepoznavanja poroka i mana, tradicionalnih i modernih, na koje se namjeravamo baviti u ovome serijalu, ovog nas puta oslobađaju da duljimo u razvijanju brojnih misli koje nam se roje u glavi. O njima će biti više riječi u sljedećim nastavcima. Ipak, u zaključku želimo nešto opširnije obrazložiti i opisati jednu priču iz grčke mitologije, koju smo u prošlome uvodnom prikazu nakratko spomenuli, a čini se da poruka nije bila nekima posve jasna.

Naši čitatelji, obrazovani su uglavnom po socrealističkome nastavno-obrazovnome planu, a tek manji dio njih po nešto drugačijem programu. Malo ih ili nikako okusilo draž klasičke civilizacije, grčko-rimsku kulturnu baštinu koju su nekadašnji naraštaji upijali učenjem klasičkih jezika, poznavanjem misli i znanosti, ali i mitologije starih Grka i Rimljana. Pažnja se poslijeratnih naraštaja preusmjeravala na neke druge sadržaje, a poznavanje stare klasike bila je povlastica malobrojnih pojedinaca ("robova prošlosti", kako se znalo nazivati učenike rijetkih klasičnih gimnazija). Prilično tog nepoznavanja ima i danas, makar postoje pokušaji i nastojanja da umjetnost, povijest, filozofija i književnost preskoče prepreku koju za mnoge predstavlja tzv. retrogradni srednji vijek. Pratimo li pažljivije, na primjer, razne kvizove znanja na nekim rtv-postajama, lako ćemo se u to uvjeriti. Ispravni odgovori iz područja klasičke civilizacije za većinu ostaju nerješive zagonetke, "tabula rasa" (opet pojam koji bi trebalo razriješiti poznavanje jednoga od klasičkih jezika).

No, čemu ta pohvala zanemarenoj ili zaboravljenoj klasici? Potakla nas je na to konstatacija jednog čitatelja da mu nije baš posve jasna slika o Heraklovoj borbi s Hidrom lernejskom, s kojom smo pri kraju priloga iz prošlog broja željeli istaknuti poruku da nije dovoljna borba samo s jednim porokom (s jednom od glava morske nemani), već da se traži ustrajna borba sa svim porocima, kako i se ostvarilo posvemašnje oslobođenje. Zbog toga, a i da se još više naglasi ova poruka, pokušat ćemo nešto detaljnije prepričati ovu mitološku bajku.

Prema vjerovanju starih Grka – a vjerovali su u bezbroj božanstava, kojemu je na čelu stajao Zeus sa ženom Herom – Heraklo je bio samo polubog, sin vrhovnog boga Zeusa, ali i smrtnice Alkmene. Život mu je bio jako pustolovan, pun borbi, krvi, bluda, ludila, lukavstva ali i uspjeha. A do toga je došao kad mu je, nakon brojnih zavrzlama, na Olimpu proročica najavila da će postići sreću ako bude služio kralju Euristeju dvanaest godina i ispunio isto toliko njegovih gotovo nemogućih zahtjeva. Tako je Heraklo (koga u rimskoj verziji poznamo kao Herkula), među ostalim, trebao ubiti nemejskog lava, erimantskog vepra, kretskog bika i riješiti mnoštvo drugih gotovo nemogućih zadataka. Među ostalim, valjalo je svladati i pobijediti lernejsku hidru, koja je živjela u močvari istoimenog jezera. Nakon raznih neuspjelih pokušaja, Heraklo je uspio lukavo svladati i ubiti osmoglavu vodenu neman, uz pomoć nećaka Jolaja.

Jedna od inačica ove krvoločne priče kaže da je, nakon što bi odsjekao svaku glavu, Heraklo umočio mač u hidrinu krv i lukavo rabio njezin otrov da glave ne bi ponovno narasle. I svima koji u mitologiji pokušavaju pronaći "naravoučenije" ostavio poruku da treba iskorijeniti svaki izvor zla, koje se može svladati i njegovim otrovom. I to uz pomoć bližnjega, jer je tako lakše. Govorio je nekoć Učitelj: "Sinovi su svijeta lukaviji od sinova svjetla…"

Grijeh kao prijestup ljubavi

Grijeh je prekršaj protiv razuma, istine, ispravne savjesti; prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost; definiran je kao "riječ, čin ili želja protiv vječnog zakona" (sv. Augustin).

Upravo u muci, u kojoj će ga Kristovo milosrđe pobijediti, grijeh očituje u najvećem stupnju svoju žestinu i svoje mnogoličje: nevjeru, ubilačku mržnju, odbačenje i porugu sa strane starješina i naroda. Pilatov kukavičluk i okrutnost vojnika, Judinu izdaju tako tešku za Isusa, Petrovo zatajenje, napuštanje učenika. Ipak, upravo u času tmina i kneza ovoga svijeta, Kristova žrtva tajanstveno postaje izvor iz kojeg će neiscrpno izvirati oproštenje grijeha.

IZ KATEKIZMA KATOLIČKE CRKVE (1849, 1851)

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s