Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Ususret beatifikaciji
 
Spasonosno trpljenje Ivana Pavla II.

Piše: Maksimilijan Herceg
 
Idući ususret beatifikaciji velikog pape Ivana Pavla II. želimo ga upoznati u njegovoj izuzet-noj veličini: u strpljivom i herojskom trpljenju! Napisao je apostolsko pismo: "Spasonosno trpljenje", ali svojom dugotrajnom patnjom napisao je drugo, "živo apostolsko pismo" o trpljenju i tako dao Crkvi i svijetu jedinstven primjer strpljivog podnošenja patnje i neizlječive bolesti.
 

Papa iz daleke zemlje

Točno nakon 456 godina na Petrovu stolicu je došao jedan papa iz "daleke zemlje", papa koji nije Talijan. Nakon kratkotrajnog potifikata Ivana Pavla I. (33 dana) 16. listopada 1978. kardinali su za novog papu izabrali krakovskog nadbiskupa kard. Karola Josefa Wojtylu. Prvi papa Poljak, i prvi papa Slaven uopće! Svijet je bio iznenađen. Pitao se: Tko je taj?! Imao je tada tek 58 godina. Kad je postao kardinalom, 1967., bio je najmlađi među kardinalima, a sada je postao najmlađi papa novijega doba. Za usporedbu, recimo i ovo: njegov nasljednik, Benedikt XVI., imao je 78 godina, kad je izabran za papu, dakle 20 godina više.

Kardinal Karol Wojtyla uspeo se na Petrovu stolicu mlad, pun snage i dobre volje. Bio je i fizički jak i duhovno spreman za uzvišenu službu. Zračio je vedrinom i optimizmom! Pogled mu je uvijek prodirao daleko, negdje u daljinu. Kroz djetinjstvo i mladost prošao je teška iskušenja i doživio mnoge bolne trenutke. U osmoj godini ostao je bez majke Emilije, a tri godine kasnije i bez starijeg brata Edmonda, a sestru Olgu nije ni zapamtio, jer je umrla prije njegova rođenja. Ostao je sam s ocem Karolom, poručnikom u poljskoj vojsci. No, i otac umire 1942., pa tako sin Karol ostaje sam samcat od čitave svoje obitelji u svojoj 22. godini života. Nije klonuo duhom i nije se dao slomiti. Junački se probijao kroz mladost u zreli život. Okušao se u mnogim zvanjima, pa i u glumi. Prihvaćao je sve poslove za životnu egzistenciju. Nadasve, bio je praktičan, uzoran i aktivan mladi katolik. Sudjelovao je u životu Crkve, a nakon smrti oca počeo je razmišljati i o svećeničkom zvanju. Pod vodstvom glasovitoga krakovskog kardinala Adama Sapiehe odlučio se za svećeništvo. Uz njegovu pomoć završio je teološki studij i bio zaređen za svećenika na Sve Svete 1946. godine. Nakon toga odlazi na studij u Rim gdje doktorira na dominikanskom sveučilištu Angelicum na temu: "Pitanje vjere kod sv. Ivana od Križa". Vraća se u rodnu Poljsku. Najprije vrši službu župnika u selu Niegowice, zatim službu kapelana u krakovskoj crkvi sv. Florijana. Od 1954. profesor je etike na Katoličkom sveučilištu u Lublinu. Njegova knjiga "Ljubav i odgovornost", u kojoj je pisao o katoličkoj seksualnoj etici, privukla je pozornost pape Pavla VI., kojom se ovaj koristio za svoju encikliku "Humane vitae". Krakovs-kim pomoćnim biskupom postao je 1958., pet godina kasnije i nadbiskupom Krakowa. Sudjelovao je aktivno na II. Vatikanskom koncilu, posebno u nastanku značajne konstitucije "Gaudium et spes" – "Crkva u suvremenom svijetu", na dokumentu "Dignitatis humanae", o vjerskim slobodama, te "Inter mirifica", u dokumentu o medijima. Papa Pavao VI. veoma ga je cijenio, pa mu je odmah nakon Koncila u prvom konzistoriju 1967. dodijelio kardinalski šešir. Bio je tada najmlađi u zboru kardinala. Kao pastir Krakovske crkve živio je skromnim životom, a najviše je vremena posvećivao pastoralu, posebno mladima... Kao takav, u skromnosti i tišini "daleke zemlje", sazrijevao je za "veće i uzvišenije"; za papinsku službu, za vrhovnog pastira sveopće Crkve.

Na Petrovoj stolici

Nakon nagle i nenadane smrti Ivana Pavla I. kardinali su se našli u nedoumici: koga izabrati za papu? Talijani nisu imali nekog izrazitog kandidata, a čini se, oko nijednoga drugog izvan Italije nisu se mogli složiti. Stoga su konklave trajale nešto duže. Nakon interventa kardinala Wiszinskog, koji je preporučio Wojtylu, kardinali su se složili oko njega i tako je izbor bio završen. Novoizabrani papa Ivan Pavao II. pojavio se na balkonu bazilike sv. Petra 16. listopada 1978. i uputio svoj prvi pozdrav na talijanskom jeziku. Osvojio je tada svijet svojom skromnošću, posebno onom rečenicom: "Ispravite me, ako pogriješim"! U svome nastupnom govoru na misi, 22. listopada 1978., doviknuo je Crkvi i svijetu ovaj proglas: "Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široko područje kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo on to zna!"

U Petrovu službu stupio je hrabro i odlučno, nakan Crkvu i svijet povesti putem zacrtanim na II. Vatikanskom koncilu. Na njemu, na njegovu licu, na njegovoj pojavi odsijevalo je "novo lice Crkve", a to je bilo geslo Koncila kojega je i on sam bio aktivni sudionik. Ubrzo se pokazao pravim pastirom Crkve, pa i novim vođom svijeta. Svojom neposrednošću i blizinom osvajao je mnoštva. Hrabrošću je uklanjao sve protokolarne zapreke. Išao je k narodu, približavao se bolesnicima, grlio i ljubio djecu... Postao je prava medijska ličnost. Već prve godine nakon izbora za papu posjećuje svoju rodnu Poljsku i donosi dašak snage i podrške političkom proljeću, koje je u Poljskoj već započelo, a koje će zahvatiti čitavi komunistički Istok i dovesti do pada Berlinskog zida i konačno do pada komunizma. U toj svjetskoj hladnoratovskoj napetosti liderima komunizma nije odgovarao jedan takav papa, to više što je savršeno poznavao situaciju u totalitarističkom režimu u kojemu je živio i djelovao.

Analizirajući svu tu situaciju, savršeno se može vidjeti kako Bog vodi Crkvu i da je kucnuo čas kada je morao doći jedan Petrov nasljednik s Istoka, iz "daleke zemlje", da promijeni sliku svijeta, što je papa Wojtyla sigurno učinio. I stoga nije čudo da se u "političkoj kuhinji" Istoka (ako nije bila "Bugarska veza", onda je bila neka druga) već dugo spremala osveta i kuhala zavjera: ukloniti ga! Sve u svemu: vjetar atentata je puhnuo s Istoka!

Krvavi svibanj

Nekada je papama za audijencije služila dvorana iznad ulaza u baziliku sv. Petra i tada je bila sasvim dovoljna. Nakon Koncila, s početkom brojnih audijencija, Pavao VI. dao je sagraditi novu dvoranu, koja je po njemu nazvana "Dvorana Pavla VI.", a može primiti oko deset tisuća posjetitelja. I ona se ubrzo pokazala premalenom. Zatim je Trg sv. Petra postao dvorana na otvorenom, koja može primiti do tristo tisuća ljudi. Tako je taj slavni Trg postao u svijetu najvećom crkvom na otvorenom i najvećom dvoranom za audijencije.

Sve je lijepo i dobro išlo do onoga kobnoga svibanjskog dana, 13. svibnja 1981. Svibanj je nekako sudbonosni mjesec pape Ivana Pavla II. U njemu je rođen (18. svibnja), u njemu će biti uzdignut na oltar (1. svibnja o. g.), u njemu je doživio strašni atentat. Bio je spomendan Gospe Fatimske. Kao i svake srijede, Ivan Pavao II. vozeći se na svom otvorenom džipu, pozdravljao je razdragano mnoštvo. Bilo je 17 sati i 17 minuta. Odjednom prasak oružja... Turčin Mehmet Ali Agca pucao je pištoljem iz neposredne blizine i teško ranio papu na tri mjesta: u trbuh, kažiprst i desni lakat. Papa je pao. Sve se strčalo. Opći metež, strah i nedoumica: što se dogodilo?! Nitko ne zna pravo reći. Ranjenoga papu hitno su odvezli u polikliniku Gemelli. Putem je bio pri svijesti, a u poliklinici je izgubio svijest. Odmah su ga podvrgli operaciji, koja je trajala oko pet sati. U poliklinici se zadržao tek dvadesetak dana i čim se osjećao malo bolje, tražio je da ga puste na kućnu njegu. Kažu da nikada nije volio dugo biti u bolnici niti na bolovanju. Čim mu je bivalo malo bolje, nastavio bi s dnevnim radom.

Papa je preživio atentat, ali je kasnije imao ozbiljne zdravstvene posljedice. S atentatom je počelo njegovo spasonosno trpljenje, pravi uspon na Kalvariju.

Sam je papa atentat povezao s Gospinim ukazanjem u Fatimi 1917. godine. U trećoj fatimskoj tajni govori se o stradanju "čovjeka u bijelom", a atentat se dogodio baš na blagdan Gospe Fatimske 13. svibnja. Godinu dana nakon atentata papa je posjetio Gospino svetište u Fatimi. U Gospinu krunu stavio je jedan od metaka, koji su liječnici izvadili tijekom operacije.

U svojoj knjizi "Sjećanje i identitet" u svezi s atentatom Ivan Pavao II. izričito tvrdi: " Sve što se dogodilo jest djelo božanske milosti. Ali Agca je znao pucati i pucao je sigurno da me ubije. Ali, dogodi se: kao da je Netko vodio i skrenuo metak".

Trpljenje za Crkvu i svijet

Papa je odmah oprostio svom atentatoru, u prvom obraćanju narodu u nedjelju poslije atentata, rekao je: "Molim za brata koji me je ranio. Njemu sam od svega srca oprostio". A onda ga je i posjetio u zatvoru "Regina Coeli" 1983. i zagrlio kao svoga brata. Ni na bolesničkom krevetu papa nije mogao mirovati. Želio je kontakt s narodom. Prvu poruku s bolesničkog kreveta, snimljenu na vrpcu, prenio je Vatikanski radio slušateljima pred samom poliklinikom Gemelli i na Trgu sv. Petra, u nedjelju, 17. svibnja.

"Hvaljen Isus i Marija! Predraga braćo i sestre, znam, da ste ovih dana, osobito sada u molitvi "Kraljice neba", povezani sa mnom. Duboko ganut zahvaljujem vam na vašim molitvama i sve vas blagoslivljem. Na osobit sam način bliz dvjema osobama ranjenima sa mnom. Molim za brata koji me je ranio i odmah sam mu od srca oprostio. Sjedinjen s Kristom, Svećenikom i Žrtvom, prikazujem svoje trpljenje za Crkvu i za svijet. Tebi Marijo ponavljam: 'Posve Tvoj - ja sam'! Svoje trpljenje prikazujem za Crkvu i svijet!"

Evo usmjerenja trpljenju IvanaPavla II.: za Crkvu i svijet! Ono će trajati pune 24 godine! I postat će zaista spasonosno. Postat će njegova najveća i najdulja propovijed. Svakodnevno trpljenje će biti njegovo "živo pismo" uz ono "apostolsko" koje će napisati tri godine kasnije (1984.) pod naslovom "Salvifici doloris", "Spasonosno trpljenje".

Atentat! I to na jednoga papu?!... Dogodio se na način kako se danas često događaju atentati i i kako se ubijaju političari, i druge osobe. Zašto atentat baš na jednoga papu?! To je pitanje na koje nikada nećemo dobiti točan i jasan odgovor. Možemo samo nagađati.

Jedno je sigurno, što uočavaju analitičari u životu Karola Wojtyle. A to je ovo: Svi važni događaji u njegovu životu uvijek su se događali uz prisutnost boli i patnje. Kao da hoće reći: patnja i trpljenje su njegova sudba. "Zvijezda" pod kojom je rođen.

Na poprištu života često je ostajao sam, ali vedra i naborana čela, zgrčena lica i pogleda uprta daleko, daleko, hrabro je kročio naprijed.

Najljepši prikaz njega kao pape jest onaj: u papinskom ornatu, s križem u ruci, uspravan i stamen, pogleda uprta naprijed..., dok ga vjetrovi tuku u lice i odjeću mu vitlaju amo tamo, a on korača li, korača, dugim koracima protiv svih struja i vjetrova. Nije li ga i na sprovodu ispratio vjetar?! S listovima Knjige na njegovu lijesu igrao se vjetar kao s lišćem u jesen. Misnice kardinala i biskupa lepršale su kao zastave, a njihove kapice s glava letjele su kao latice s cvijeta. Usprkos svim vjetrovima i strujama on je Crkvu i svijet uveo u treće tisućljeće.
Trogodišnju pripravu za veliki Jubilej, kad su se mnogi pitali, hoće li izdržati, sretno je priveo kraju kao i proslavu samog Jubileja.

Svoje stoto međunarodno putovanje, a treće Lijepoj našoj, obavio je u bolesničkim kolicima. Postavljalo se i pitanje njegove eventualne ostavke, no on je dosjetljivo odgovarao da je nema komu dati, a da ni Krist nije sišao s križa.

Usprkos, dakle svemu, i atentatu na početku pontifikata, te patnji i trpljenju kroz godine mnoge, Ivan Pavao II. se uvrstio među najveće i najznačajnije pape i zaslužio naziv "Veliki".

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s