Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Ususret beatifikaciji
 
Trpljenje za Crkvu i svijet

Piše: Maksimilijan Herceg
 
Idući ususret beatifikaciji velikog pape Ivana Pavla II., želimo ga upoznati u njegovoj izuzetnoj veličini: u strpljivom i herojskom trpljenju. Napisao je apostolsko pismo: "Spasonosno trpljenje", ali svojom dugotrajnom patnjom napisao je drugo, "živo apostolsko pismo" o trpljenju i tako dao Crkvi i svijetu jedinstven primjer strpljivog podnošenja patnje i neizlječive bolesti.

U svom prvom obraćanju narodu nakon atentata iz svoga bolesničkog kreveta u poliklinici Gemelli putem razglasa papa je izjavio: "Svoju patnju namjenjujem za Crkvu i svijet!" Kako uzvišena nakana! Time je dao spa-sonosnu vrijednost svojoj patnji, uzdigao ju je na razinu vječnih zasluga i sudjelovanja u patnjama Kristovim. Ono što je rekao sv. Pavao: "U svome tijelu dopunjam što nedostaje Kristovim mukama za Tijelo njegovo, koje je Crkva", eto, to je Ivan Pavao II. primijenio na sebe. Kao zamjeniku Kristovu na zemlji to mu je i dolikovalo, a nadasve time je dao dobar primjer onima kojima "predsjedava u ljubavi".

Francuski književnik i gorljivi katolik (franc. laicisti ga na-zivaju "fanatični") G. Bernanos rekao je ovu veličanst-venu misao: "Krist nije došao na svijet da dokine patnju, nego da je ispuni svojom prisutnošću". Kako uzvišena istina! Nju nije mogao reći neki fanatik, nego samo čovjek prožet Duhom Kristovim. Svijet je prožet patnjom. Od iskona. "U znoju lica svoga jesti ćeš kruh svoj ... Zemlja će ti rađati trnjem i korovom ..." (Post 3, 17-19). To je nagovještaj vječne čovjekove patnje, koja traje kroz stoljeća i trajat će do svršetka svijeta... Pod teretom patnje čovjek uzdiše i sve stvorenje s njim. Kao Laokont sa svojim sinovima sapet ljutim zmijama, tako je i Adam sa svojim rodom sapet ljutim bolima, koje ujedaju i ugrizaju gore od zmija otrovnica. I često se buni, proklinje je. Ne zna zašto. Čemu patnja? Stoga; shvatiti, spoznati smisao patnje - kakvo olakšanje! Kakva sreća! Pravo rješenje te najteže zagonetke života je jedino u Kristu Isusu – Patniku. Nije došao na svijet da ju dokine, nego da je ispuni svojom prisutnošću. Zato njegov zov svim patnicima: "Dođite k meni svi vi izmoreni i optere-ćeni i ja će vas odmoriti"! Isus će okrijepiti, ojačati, ispuniti patnju svojom prisutnošću, smislom i vrijednošću za vječni život i ona će postati sasvim podnošljiva. Unijeti Krista u svoju patnju to bi trebao biti prvotni zadatak svih patnika. Onda bi patnja postala i uspon k visinama i put do neba. Po muci i smrti dopire se k slavi uskrsnuća. To je kršćansko rješenje patnje, dakako uz svu upotrebu koju čovjeku pruža ljudsko liječničko umijeće. Izvan Krista i njegova križa nema rješenja. I nema ga smisla tražiti u Indiji niti bilo gdje drugdje na Istoku. Klecalo i križ postali su, nažalost, za mnoge kršćane sporedni, a zamjenjuju ga gimnastikom i prekriženim nogama.

Kako razumjeti životno načelo sv. Marije M. De Pazzi: "Trpjeti, ne umrijeti"? Kako razumjeti prve kršćane, koji su smatrali čašću trpjeti s Kristom? Biti mu su-patnici, su-raspeti, su-umrli, su-ukopani, da bi mu postali i su-uskrsli, su-proslavljeni, su-vječni. Kako razumjeti sv. Franju, ljubitelja križa?

"Gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga" - Kristovo je obećanje svim patnicima. Konačno, kako razumijeti Ivana Pavla II. o čijem primjeru trpljenja i patnje razmišljamo, ako životvorno ne prihvaćamo Krista, i to Raspetoga?

Ima li koga da papi pomogne?

Patnja Ivana Pavla II. bila je tako vidljiva da je u ljudima pobuđivala spontanu sućutnost. Znali su sigurno da papa mora imati dobru liječničku njegu, ali ipak, usuđivali su se pitati ispovjednike u bazilici sv. Petra: Ima li koga da papi pomogne? Uza sva uvjeravanja da ima, dapače i najbolju moguću pomoć, odlazili su s nedoumicom. A papa nije skrivao svoju bol i patnju. Bio je neposredan, realan. Uzvišena služba i neprestani nastupi prema masama nisu mu stvarali komplekse: hrabro je nosio svoj križ, pa kad je i padao, pa i kad su mu se ruke tresle, pa i kad više nije mogao vladati licem i usnama. Bio je svjestan da upravo tada na poseban način predstavlja Krista Patnika. To je njegovo najljepše i najveće svjedočanstvo za Onoga kojega je predstavljao na zemlji.

Prvih desetak godina nakon atentata papa se dobro držao i oporavljao. To su bile njegove najaktivnije godine. Njegov žar i revnost za dom Gospodnji, za dobrobit svijeta naprosto su ga nosili, da nije mislio toliko na svoje zdravlje, koliko na svoje služenje Crkvi i svijetu, pa i onda kada su ga liječnici savjetovali i preporučivali mu da otpočine malo. To bi mu i Isus savjetovao: Karole, hajde, otpočini malo! Prijatelji i zemljaci iz Amerike napravili su mu i bazen, da mu služi za rekreaciju i za oporavak. Papa Wojtyla, znamo, rado je plivao, bavio se športom, rado je planinario, a nadasve putovao. Upravo u tom desetljeću između 1982. i 1992. zaredala su se njegova najduža i najdalja putovanja do nakraj svijeta. Statističari kažu da je u to vrijeme obletio zemaljsku kuglu oko 30 puta.

Godina 1992. bila je nova prekretnica u papinu zdravstvenom stanju, kao neki novi atentat. Te je, naime, godine sam papa tijekom nedjeljnoga podnevnog nagovora objavio svoj odlazak u bolnicu i preporučio se vjernicima u molitve. To je bio prvi slučaj da jedan papa najavljuje svoj odlazak u bolnicu. I zaredali su se češći njegovi odlasci u "drugi Vatikan", kako je on sam nazvao polikliniku Gemelli. Te su mu godine kirurzi odstranili benigni tumor. Sljedeće godine iščašio je desno rame, a godinu dana kasnije, slomio je bedrenu kost pavši u kupaonici. Protezu u kuku dobio je 1994. (godina dolaska u Hrvatsku!). Operiran je ponovno 1996., dakle, pravi kalvarijski put, a sve nadomak velikog Jubileja. Nosio je i slušni aparat. Dugi niz godina bolovao je od Parkinsove bolesti, što je bilo vidljivo na njegovu izvanjskom držanju. Sve su ovo bili "atentati" na njegov život i na njegovo zdravstveno stanje.

Papina zdravstvena pomagala

Unatoč svemu, papa je radio i nije volio ništa odlagati. I veliki Jubilej 2000. bio je na pomolu. Već 1997. započela je trogodišnja priprava. Kao Damoklov mač nad Vatikanom je lebdjela strepnja i pitanje: hoće li papa izdržati u takvom zdravstvenom stanju? Da bi normalno obavljao svoju redovitu službu, prihvaćao je sva medicinska pomagala: sav svoj "bolesnički vozni park". Kad više nije mogao sigurno hodati, prihvatio je štap. S njim se znao koji put našaliti.

Kad bi stupio pred slušatelje, uzdigao bi štap u znak pozdrava i spontano pobudio pljesak i odobravanje. Kad više nije mogao ni hodati, napravili su mu specijalnu "vozilicu", službeno nazvanu "pedana mobile", s kojom bi pristupao liturgijskim funkcijama i službenim primanji-ma. To je bila kao neka nova "sedia gestatoria" na kojoj su nekada nosili, a sada vozili papu. Konačno su došla i invalidska kolica. S njima je papa proživio svoje posljednje godine služenja. U invalidskim kolicima uzduž i poprijeko treći je put pohodio našu Domovinu. Koja je to bila ljubav i žrtva za nas?! Da bi se mogao uspeti na glavni oltar u bazilici sv. Patra, služilo mu je specijalno malo dizalo. Tako je ovim svojim dnevnim i dugotrajnim patnjama ispisivao "živo pismo patnje", koje će biti najsvjetliji trag njegova života i spomenik trajniji od mjedi.

Apostolsko pismo

Može se sa sigurnošću ustvrditi da je baš u toj i takvoj situciji papina života sazrela ideja da napiše i jedan dokument o trpljenju pod vidom njegova spasotvornoga djelovanja. I započinje ga riječima sv. Pavla: "U svome tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, koje je Crkva" (Kol 1,24). Evo spasonosnog učinka trpljenja, patnje i boli... Trpljenje je golemi kapital čovjeka s kojim raspolaže a ne zna kamo ga usmjeriti, kako ga iskoristiti. Nije mi poznato da je ikoji papa ovom pitanju i ovoj temi posvetio neki službeni dokument. A rijeke patnje i boli protječu svijetom i poviješću, svakim ljudskim životom. I sve to ima svoj smisao i svoju ulogu u izgradnji i dovršenju svijeta i svega stvorenoga, ako se iskoriste na pravi način u duhu Kristova primjera.

Skori blaženik, papa Ivan Pavao II., dao nam je dobar primjer, a u Apostolskom pismu poručuje: "Krist je djelo otkupljenja izvršio potpuno, sve do kraja, no on ga istodobno nije zatvorio. Krist se od početka otvorio i trajno se otvara trajnoj ljudskoj patnji. Doista se čini da Kristovo otkupiteljsko trpljenje po svojoj biti zahtijeva da bude neprestano nadopunja-no."

U nama i po nama.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s