Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Iz 50, 4-7
  • Ps 22(21)
  • Fil 2, 6-11
  • Mk 14, 1-15, 47

Danas slavimo Cvjetnicu, dan muke našeg Gospodina. Možda je nelogično slaviti muku, ali bogatstvo biblijskih tekstova poziva nas da svu pažnju posvetimo muci, koja vodi u konačnu pobjedu nad grijehom, nad smrću. Bog na križu ulazi u našu povijest i daje joj smisao. Sudeći prema današnjem svečanom ulasku u Jeruzalem nije se moglo naslutiti da će Slavljenik već u četvrtak biti uhićen, a slijedeći dan pogubljen. Kada nisi podoban partiji sve je moguće. Nisu sigurni ni članovi partije, a nije siguran ni sam Bog. Ubiti nepodobne, ubiti i Boga ako treba, za neke je značilo riješiti problem. U svom jadnom barbarskom, razbojničkom i ideološki zatrovanom umu došli su samo do petka. Njihov se tjedan tu završio, život ostao u mraku, tjeskobi i nemiru.

Vjernici se ne zaustavljaju u mraku petka, nego trpeći s Bogom nastavljaju dalje. Kristovu žrtvu gledaju u svjetlu uskrsnuća, jer jedino tako ima svoju svrhu i značenje. U protivnom je samo još jedno nepotrebno stradanje uzrokovano nepoštenim i zlim režimima. To je jedini način i put do spasenja – pridružiti se Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. Razmišljajući tako prihvatimo blagoslovljenu maslinovu grančicu i slijedimo Gospodina.

Starozavjetni tekst uvod je u Muku. Isus je Sluga, Patnik o kojem govori prorok prije sedam tisuća godina. Opisuje neke detalje Gospodinove muke: “Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu i lice ne zaklonih od pogrda, ni od pljuvanja.” Svoje poslanje ispunjava bez vanjskog sjaja, blagošću i prividnim neuspjehom. Nedužan je osuđen na smrt kao zločinac. Ne uzvraća na nasilje nasiljem, već se predaje Bogu – “učinih svoj obraz kao kamen i znam da se neću postidjeti.” Crkva vidi ovo proroštvo ostvareno u Isusovoj muci.

Pavao nam donosi znameniti hvalospjev Kristu, Sluzi poniženom i uzvišenom, pravom Bogu i pravom čovjeku, jer Isus Krist je Gospodin na slavu Boga Oca. Iako božanske naravi, nije isticao jednakost s Bogom, nego ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Njegovo spasiteljsko djelo zahvaća sva stvorenja – nebesnike, zemnike i podzemnike.

Isus na pitanje velikog svećenika, da li je Krist, Sin Božji, odgovara: “Ja jesam!” (Jahve). To je objava Njegovog božanstva i odgovor na pitanje tko je Isus koji je na križu umro. Danas svečano ulazi u sveti grad i dozvoljava da ga pozdravljaju kao Kralja i Pobjednika. Objavljuje se kao Kralj ponizan i skroman – u grad ulazi jašući na magarcu. Ostvaruju se Pisma o Sluzi Patniku, to je svršetak starog načina razmišljanja, stare ere i početak nove, drugačijeg načina razmišljanja.

Smrt našeg Spasitelja nije bijeg od problema, nego je nesebična žrtva, darivanje, znak dobrote, praštanja i pomirenja, proglas naše vjere, nade i ljubavi. Jer ne žrtvuje se sluga, nego Gospodin, ne kažnjava se krivac i razbojnik, već posve nevin. To još i danas nikako ne shvaćaju i ne prihvaćaju agnostici, nevjernici i članovi partija svih vrsta. Još je tragičnije kada takvi vode narod koji je pretežito vjernički. Nedostaju im par dana na kraju tjedna, a bez njih štete i sebi, a poglavito Narodu kojeg pokušavaju voditi. Ali nova stvarnost je nezaustavljivo prisutna, nije ovisna o zemnicima i podzemnicima, a nama je dano u slobodi izabrati stranu.

Hrvatski narod odavno je to učinio. Izabrao je poći s Gospodinom u vjeri i nadi konačne pobjede. Svjesni smo problema i muka, jer smo ih živjeli i još ih uvijek živimo. U novije vrijeme su nam čak i sudili jer smo branili svoje, a čini se da nam je najveći grijeh što smo u tome uspjeli. Ali i prije smo se i kao pojedinci i kao narod nalazili u takvim situacijama (vrijeme komunističkog terora, agresija na Hrvatsku, Domovinski rat, bezbožno političko vodstvo). Vjerni Bogu, Crkvi i svome Narodu sve smo prebrodili, državu stvorili i obranili, a sada Gospodina molimo Duha mudrosti i razuma da konačno izaberemo odgovarajuće pastire i da u slobodnoj Domovini dostojno i mirno živimo.