Franjina braća, nositelji mira i dijaloga na Bliskom Istoku

RAZGOVOR S MONS. MARTINOM KMETECOM – NADBISKUPOM U IZMIRU (TURSKA)

Mons. Martin Kmetec rođen je 10. studenoga 1956. u Ptuju u Sloveniji. Poslije osnovne škole 1971. godine ulazi u sjemenište franjevaca konventualaca u Zagrebu. Vrijeme novicijata proveo je u samostanu u Cresu, a potom je pohađao studij teologije u Ljubljani, da bi polaganjem svečanih zavjeta otišao u SAD, gdje je okončao studij i primio red đakonata. Za svećenika je zaređen 1982. na Ptujskoj Gori. Nekoliko godina je djelovao u rodnoj Sloveniji, a potom odlazi u misije na Bliski Istok. Već dugi niz godina boravi u Turskoj, gdje zajedno s braćom fratrima tihom, ali znakovitom prisutnošću svjedoči pripadnost Kristu i njegovoj Crkvi. U prosincu prošle godine papa Franjo imenovao ga je novim nadbiskupom i metropolitom u Izmiru u Turskoj. Jedino je to nadbiskupsko središte rimskoga obreda u Turskoj. Izmir je jedan od najvećih turskih gradova, nastao na temeljima nekadašnje Smirne.

Iako su u prvim kršćanskim vremenima na tom području živjeli brojni kršćani, danas ondje s obzirom na cjelokupno stanovništvo boravi mali broj kršćana, osobito katolika. No povijesni značaj toga područja, njegova važnost za ostvarenje ekumenskog i međureligijskog dijaloga i njegov strateški značaj danas, obvezuje Crkvu na iskazivanje posebne brige za kršćane koji ondje žive i djeluju.

Fra Martina smo susreli u siječnju u Rimu, gdje je boravio prilikom priprema za preuzimanje nadbiskupske službe.
U iznimno srdačnom i otvorenom susretu osvrnuo se na svoj redovnički put, misijski poziv i iskustvo, međureligijski dijalog, izazove koje mu predstavlja nova služba, te se rado prisjetio godina formacije u Sloveniji i Hrvatskoj.


  • Čestitke na izboru za nadbiskupa. Kako ste primili tu vijest? Je li Vas iznenadilo?

Ostao sam zatečen tom viješću. U Istanbulu smo imali susret s Biskupskom konferencijom radi pripreme prijevoda četiri evanđelja i Djela apostolskih na turski jezik. Bio sam na tom susretu da predstavim posljednju fazu toga posla, koji smo pokrenuli mi fratri iz samostana sv. Antuna u Istanbulu, i na kojemu smo radili nekoliko godina. Poslije tog susreta apostolski nuncij me pozvao na razgovor. Bio sam malo zbunjen pitajući se zašto me zove. Naime, već se neko vrijeme govorilo o izboru novog biskupa, pa sam mogao naslutiti da je to tema razgovora, ali nisam očekivao takav ishod. Nuncij me na razgovoru nije pitao o drugima nego se meni izravno obratio pitajući me o raspoloživosti da prihvatim nadbiskupsku službu u Izmiru. To je za mene bio šok u tom trenutku, jer ja sam svoj život vidio na drugačiji način, kao redovnik. Prihvatio sam taj poziv jer ga osjećam kao služenje Crkvi. Svjestan sam da će biti teško, ali na temelju dosadašnjega franjevačkog i misionarskog iskustva, imam nadu da će mi Bog pomoći. Nikada me nije ostavljao pa neće ni sada.

  • Ako smo dobro razumjeli, bavite se prevođenjem?

Da. Mi fratri smo preveli dosta kršćanske literature na turski jezik. Ja sam imao zadatak lektorirati i kontrolirati prijevode. Trudimo se. Osobno sam se puno posvetio produbljivanju Božje riječi i prevođenju. Tri godine sam studirao arapski jezik, godinu dana turski, općenito jezici i linguistika su moje područje zanimanja i studija. Tomu sam se posvetio budući da komunikaciju smatram iznimno važnom, jer to je put do bližnjega. U tom kontekstu vršimo svoj apostolat kao franjevci u Turskoj.

  • Kako ste prepoznali misionarski poziv i zašto baš Bliski Istok?

Već kao student imao sam želju biti misionar. U meni je gorjela želja ići u druge zemlje. Nisam to htio samo kao neku običnu avanturu nego sam htio naviještati Krista. Već sam spomenuo da sam volio učiti jezike, i to sam vidio kao dar koji mi je Gospodin darovao. U tom smislu otkrivao sam da me On zove da iskoristim taj talent. Šest godina nakon moga svećeničkog ređenja čitao sam u službenom glasilu našeg Reda “Fraternus Nuntius” izvještaj tadašnjega generala fra Lanfranka Serrinija o njegovu posjetu Libanonu. Među ostalim je napisao kako tamo borave dvojica fratara, te je pozvao da im se pridruži barem još jedan. To sam prepoznao kao znak i poziv da krenem u Libanon. Napisao sam molbu koju je uprava Provincije i Reda prihvatila. To je bilo baš pri završetku rata u Bejrutu.

  • Koliko godina već živite i djelujete kao misionar u Turskoj i kakvo je Vaše misionarsko iskustvo?

Nakon svećeničkog ređenja 1983. godine bio sam šest godina u Ljubljani, gdje sam vršio dužnost odgojitelja u malom sjemeništu. 1989. sam otišao u Francusku na pripreme za misije i tamo sam boravio godinu dana. Nakon toga sam bio malo manje od jedanaest godina u Libanonu, a onda sam došao u Tursku. Svakako, u Turskoj sam službovao u tri mjesta: sedam godina u Izmiru, kamo i sada idem, zatim u İskenderunu te deset godina u Istanbulu.

  • Možete li nam ukratko opisati stanje u nadbiskupiji Izmir čije kormilo preuzimate?

Današnji Izmir je izgrađen na ostatcima nekadašnje Smirne. Jedan je od najvećih i najnaseljenijih gradova u Turskoj i poznato turističko odredište. Nadbiskupija obuhvaća četvrtinu teritorija Turske. Radi se o zapadnom dijelu Turske, području Egejskog mora. To je jedna drevna nadbiskupija, u kojoj je osobito poznat sv. Polikarp, smiranski biskup i
mučenik. Jedina je nadbiskupija latinskoga katoličkog obreda u Turskoj. Nemamo preciznih podataka o broju kršćana, ali svakako se radi o otprilike pet tisuća katolika, a ima i kršćana drugih denominacija. Na tom području, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, razvojem industrije i trgovine naseljavali su se brojni stanovnici s mediteranskog i srednjo-europskog prostora, tako da ima ljudi podrijetlom iz Italije, Francuske i s naših srednjoeuropskih područja. U krsnim knjigama nalazimo i naših slavenskih imena. Svakako, danas mladi idu studirati vani, ostaje starija populacija. U posljednje vrijeme migracije su jako velike, tako da mnogi kršćani iz Sirije dolaze živjeti na području naše nadbiskupije. Ima također onih koji upoznaju Krista i obraćaju se na kršćanstvo. Svakako, radi se o raznovrsnoj strukturi žitelja i vjernika kršćana na području moje nadbiskupije. Imamo ukupno petnaestak svećenika, dijecenzanskih i redovničkih, i šest časnih sestara iz dvije kongregacije.

  • Koji su najveći izazovi s kojima ćete se suočiti kao novi nadbiskup i zadatci koji Vas čekaju?

Prvi mi je zadatak utvrđivati ljude u vjeri i nastaviti pastoralnu djelatnost, ali također želim staviti naglasak na formaciju svećenika i naš zajednički rad na planovima za budućnost. Budući da nema puno kršćana, želja mi je redovito posjećivati svaku od tih malih zajednica. Svakako, želimo u narednom razdoblju dobro organizirati katehiste i pripremiti kvalitetan vjeronauk za katekumene. Osim toga formativno-pastoralnog dijela, želimo se posvetiti također izradi novih prijevoda liturgijskih knjiga. Imamo stare prijevode koji su već zastarjeli, tako da će to biti izazaov kojemu se i veselim kao ljubitelj jezika i prevođenja. Naposljetku, i ne manje važno, naš apostolat je vezan također uz hodočasnike. Naime, na teritoriju naše nadbiskupije nalaze se brojni ostatci ranokršćanskih crkava i značajna hodočasnička mjesta. Tako na primjer mjesta vezana uz sv. Pavla (Kolos, Milet, Efez, Ikonija), zatim u blizini Efeza nalazi se jedna mala crkva u istočnom stilu, za koju se vjeruje da je nastala na mjestu gdje je poslije Isusove smrti i uskrsnuća boravila Blažena Djevica Marija i sv. Ivan apostol (potkraj 1. stoljeća). Naime, na temelju dnevnika bl. Ane Katarine Emerih, u kojima je ona zapisivala sadržaje mističnih objava, 1881. godine krenulo se u arheološka iskapanja i doista su pronađeni temelji male građevine koji iznimno dobro odgovaraju opisima koje nam je ostavila poznata mističarka. Imamo tamo dosta administrativnih problema jer je cijelo zemljište nacionalizirano. Dakle, sva ta velika ostavština naših predaka u vjeri je baština koja nas obvezuje i stoga želimo da to budu živa mjesta na kojima će se okupljati hodočasnici.

  • Budući da ste dugo vremena u Turskoj, možete li nam reći postoji li ondje međureligijski dijalog i kako biste ga ocijenili?

Kad sam tek došao u Tursku, međureligijski dijalog je bio prilično dobro organiziran i Islamska zajednica i kršćanske Crkve imale su izgrađen dijalog. Bili su to iznimno pozitivni susreti. Onda se s godinama zbog raznih političko-socijalnih problema u društvu taj dijalog smanjivao. Napomenuo bih ovdje i surete koje smo organizirali mi franjevci. Prvi put u İskenderunu za sve fratre koji rade i djeluju u većinski islamskim zemljama. Potom smo organizirali i susret “Pro dialogo” 2013., na kojemu su sudjelovali fratri iz različitih provincija Reda, među kojima su bili i sadašnji hrvatski provincijal fra Josip Blažević i sadašnji urednik Veritasa fra Vladimir Vidović. Bio je to događaj gdje smo imali među ostalim i susrete s pripadnicima Islamske zajednice. Posljednji značajan međureligijski događaj tog tipa bio je povodom 800. obljetnice susreta sv. Franje sa sultanom Malikom al-Kâmilom. Tako da se trudimo živjeti duh Asiza.

  • Kakav je položaj kršćana? Mogu li slobodno ispovijedati svoju vjeru i koje su poteškoće s kojima se susreću?

Kršćani mogu ispovijedati svoju vjeru. Problemi najčešće nastaju za one koji se obrate s islama na kršćanstvo. Tako npr. obraćenici imaju problema prilikom zapošljavanja, neke administrativne probleme, a nerijetko i nerazumijevanja od strane članova obitelji. Prije je osobna iskaznica uz ostale podatke sadržavala i vjersko opredjeljenje tj. je li netko muslimam ili kršćanin. Iako su te informacije i sada u bazama podataka, ipak nisu više na novim osobnim iskaznicama. U tom smislu kršćani imaju poteškoća. Bilo je i nasilja, ali mi kršćani koji tamo živimo ne želimo gledati taj negativni dio. Želimo se usmjeriti građenju lijepih odnosa. I kao nadbiskup imat ću susrete sa predstavnicima vjerskih zajednica i s lokalnim političarima i nadam se da će ti susreti biti plodonosni.

  • Dakle, ima obraćenika s islama na kršćanstvo?

Ima ljudi koji traže prelazak na kršćanstvo. To je vrlo delikatno pitanje, pa stoga mi želimo najprije ispitati motive i ako doista prepoznamo da čovjek ima unutarnji poticaj od Boga da se obrati na kršćanstvo, prihvaćamo njegovu molbu. Nažalost, ima i nekih koji imaju i krive motive, kao npr. želju da idu živjeti i raditi u europske zemlje. Smatramo da
je obraćenje proces sazrijevanja i stoga želimo temeljito pristupiti molbama tog tipa.

  • Ima li mladih kršćana i koji su njihovi izazovi?

Ima. Mnogi su aktivni i to me veseli. Ima nažalost i ravnodušnih. Naravno, mladi se susreću s izazovima koji su zajednički u svim zemljama.

  • Kako vi gledate na odluku da Hagia Sophia ponovno postane džamija?

Ta nas je odluka ražalostila. Radi se o političkoj odluci kojom turska vlada želi ispuniti obećanje koje su dali prije dolaska na vlast. Hagia Sophia treba biti mjesto susreta, ali nažalost za neke to je simbol osvajanja Istanbula i uzvišenosti islama nad kršćanstvom. To se protivi iskoracima koje je napravio Atatürk, koji joj je dao položaj muzeja. I među samim muslimanima postoji podijeljeno mišljenje o toj odluci. Nisu svi zadovoljni time. Nažalost, postoji politička struja koja stvara poteškoće.

  • Kakvi su odnosi s pravoslavnim kršćanima?

Gajimo jako dobre odnose s pravoslavnom braćom. Patrijarh Bartolomej je iznimno prijateljski raspoložen. Bio je vrlo blizak prijatelj našem fra Alfonsu Sammutu, Maltežaninu, koji mu je pomagao u korespondenciji sa sugovornicima za talijanski jezik. Ovdje bih spomenuo i sv. papu Ivana XXIII. kojega Partijarh iznimno poštuje, a koji je bio papinski delegat u Turskoj. Ondje na njega imaju lijepa sjećanja. Zovu ga “turski papa”. Inače, rado podsjećam da je Ivan XXIII. bio vrlo blizak prijatelj s našim fratrima u Istanbulu, kod kojih je dolazio na odmor u samostan i spavao baš u sobi u kojoj sam ja bio smješten posljednjih godina. Svakako, mi kršćani smo manjina i imamo vrlo slične probleme pa nastojimo zajednički djelovati kad god je to moguće.

  • Na kraju, Vaša poruka našim čitateljima?

Veritas mi je uvijek bio zanimljiv časopis i drago mi je što pisanom riječju vršite apostolat. Evo, čitateljima želim da s pažnjom prate sadržaje koje im nudite i tako hrane vjerski život. Ljubite Crkvu, budite aktivni članovi u svojim zajedicama i župama i neumorno radite na sebi da se Evanđelje utjelovi u osobnom životu svakog pojedinog. Za svoj biskupski citat izabrao sam riječi “Evangelium, spes nostra” (“Evanđelje, naša nada”) i ispisao sam ih na turskom jeziku. Svaki od nas pojedinačno je pozvan biti navjestitelji evanđelja. Evanđelje znači dobra vijest, tu vijest sam ja primio, a onda sam je dužan živjeti, svjedočiti i drugima prenositi. S druge strane, nada u vječni život je naša pokretačka snaga, koja nam pomaže hrabro suočiti se s izazovima.