Iskrene čestitke

  • Dr. Sc. Porfirije Perić, mitropolit zagrebačko-ljubljanski
HOĆE LI BOG BITI ZADOVOLJAN S ONIM ŠTO ČINIM?

Intervju je objavljen u siječnju 2015. godine u tiskanom izdanju Veritasa-Glasnika sv. Antuna. Intervju je vodila Tanja Popec (danas Maleš) vjerna Veritasova suradnica. Uz iskrene čestitke g. Porfiriju Periću na izboru za patrijarha Srpske pravoslavne crkve čestitamo i svim vjernicima na novom duhovnom vođi.

Siječanj je mjesec kada Božić slave vjernici po Julijanskom kalendaru. Također, od 18. do 25. siječnja traje i Tjedan molitve za jedinstvo kršćana. To je i povod razgovoru s mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim dr. Porfirijem Perićem. Na tu službu izabrao ga je Sveti arhijerejski sabor SPC-a 26. svibnja 2014., nakon smrti mitropolita Jovana Pavlovića. Službu je preuzeo 13. srpnja 2014. Razgovarali smo jednoga subotnjeg jutra, nakon mitropolitova povratka iz Beograda. Na tamošnjem Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu predaje dva predmeta: Pastoralnu psihologiju i Teologiju Novoga zavjeta. Primio me u svojoj rezidenciji na zagrebačkom Svetom Duhu, gdje živi u sklopu duhovnoga centra Srpske pravoslavne crkve.


Vaše Visokopreosveštenstvo, možete li s nama podijeliti iskustvo prvih šest mjeseci vođenja Crkve koja Vam je povjerena kao mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom?

Mnogi moji prijatelji i poznanici pitaju me jesam li se navikao u Zagrebu? Ja sam prije svega monah, i desetljećima sam živio u manastiru sa sviješću da sve što imamo dar je od Boga, i da je svugdje Gospodnja zemlja. On nikada ne griješi, i bolje od nas zna gdje ćemo biti. Gdje god nas pozove i postavi, samo nas zapravo poziva na veću ljubav i bližu komunikaciju s Njim, pružajući nam šansu da se još više potvrdimo kao Njegovi učenici i sljedbenici. Nisam niti jednoga trenutka imao dvojbe niti pitanje je li ovaj izbor dobar, nego sam odluku Svetog Sabora naše Crkve da me pošalje u Zagrebačko-ljubljansku eparhiju doživio kao volju Božju. Čim sam došao, shvatio sam kako je jedino što trebam raditi ispuniti službu episkopa. Dolaskom u Zagreb samo sam nastavio živjeti život kao i u manastiru. Vrlo brzo sam upoznao ljude koji dolaze uhram Božji. Osjetio sam, milošću Božjom, da smo jedna Crkva, da smo jedno u vjeri i da nemamo teškoća u komunikaciji, te se lako možemo razumijeti. Doživio sam susrete s mnogim ljudima kao blagoslov i radost. Svoj osnovni zadatak vidim u služenju svete liturgije i u spremnosti, u mjeri u kojoj je meni moguće, raširenih ruku i otvorena srca te ljude primiti, da oni kroz susret s episkopom vide Krista kao Spasitelja i osmislitelja ljudske povijesti. Imao sam prilike susresti i mnoge crkvene poglavare i predstavnike drugih vjerskih organizacija. I nije bilo potrebno puno riječi kako bismo se razumjeli i prepoznali da smo na istom putu, da nas sve objedinjuje želja da služimo Bogu i ljudima. Osjetio sam da postoji spremnost za suradnju sa svima s kojima sam se susretao. Susretao sam i predstavnike administracije, države, ali i obične ljude, druge kršćane, intelektualce… Svugdje sam nailazio na podršku i izraze ljubavi i poštovanja. Trudio sam se da uzvratim istom mjerom.

Mediji su Vas predstavili kao “skromnog i samozatajnog pastira”, a Vi ste već na samom početku rekli da ste spremni za izgradnju “mostova između ljudi i naroda”, ali ste i svjesni da “ima onih koji će i s jedne i s druge strane obale bacati kamenje na mostograditelje.”

Moram zahvaliti medijima koji su me predstavili u najboljem svjetlu. Svjestan sam i granica svoje skromnosti, ali se svakodnevno trudim boriti s onim što funkcionira suprotno “zakonu duha”, kako kaže sv. Pavao. Kršćanin ne može drugačije nego biti čovjek dijaloga. Dijalog podrazumijeva i mogućnost reći što se misli i čuti drugoga što govori. Ali kršćanski smisao dijaloga podrazumijeva i nešto dublje: prožimanje, razmjenu, davanje i primanje, usvajanje onoga što mi se daje i spremnosti da ne postavljam prepreku između sebe i bližnjega. Takav dijalog nije kurtoazija. Čovjek je stvoren kao biće dijaloga, jer je slika Božja, a Bog je u sebi dijalog Oca, Sina i Duha Svetoga. Iza nas su vrlo nesretna i teška vremena, vremena kojih bi se trebao stidjeti svaki kršćanin koji ima savjest, osobito da se stidi zbog toga što smo si mi ovdje, koje je Bog uputio jedne na druge da živimo na istom prostoru i koji toliko toga imamo zajedničkoga, jedni drugima dopustili da nam se događa mržnja i zlo. Trebamo se stidjeti što postoji zlo i kada je ono daleko od nas, i kada nam se čini da nas se ne tiče. Svi smo krivi makar i za jednu prolivenu suzu u svijetu kada nismo rekli “Gospode, smiluj se! Pomozi da se umanji zlo!” To bismo trebali reći radi sebe, svojega spasenja i duga prema Bogu. Zbog tih vremena koja su iza nas, za koja se molim da se ne ponove, pretpostavljam da će biti i onih koji neće biti zadovoljni nekim mojim postupcima. No, trudim se raditi tako da se pitam hoće li Bog biti zadovoljan onim što činim? Bog nas neće pitati što su nama drugi učinili ili rekli, ali će svakako pitati što smo mi drugima učinili i rekli. Može se pojaviti netko tko neće biti zadovoljan činjenicom što imam komunikaciju i kontakt, primjerice, sa sisačkim biskupom Vladom Košićem, s kojim se poznajem još od studentskih dana. Kontaktirati moramo, na to nas obvezuje Evanđelje i kršćanska savjest. Pri tome, prirodno i normalno je da o nekim pitanjima imamo različite stavove, ali isto tako je normalno da se želimo upoznati još bolje i približiti kako bismo eventualne nesuglasice nadilazili i tako bili na korist narodu i Crkvi. Tako vidim svoj zadatak i pastirski rad. Ima i drugih kontakata i aktivnosti koji mogu izazvati određena neslaganja i nevjerice radimo li to iskreno? Želim se truditi i uložiti napor raditi po savjesti, pitajući se što bi Gospod učinio na mojem mjestu? Zapovijedi Božje nisu nešto što nam dolazi izvana protiv naše naravi. One dolaze iznutra. Njima nam sam Bog govori kakvi bismo trebali biti kako bismo ostvarili smisao svoga postojanja, kako bismo živjeli u skladu sa svojim zdravim stanjem i ciljem zbog kojeg smo stvoreni.

Krajem studenoga papa Franjo posjetio je Tursku i upravo ondje, zajedno s patrijarhom Bartolomejem, molio za jedinstvo. I Ivan Pavao II., Benedikt XVI., ali i njihovi prethodnici nama, kršćanima Zapada, posvješćivali su važnost duhovnosti kršćanskoga Istoka. U čemu je posebnost te duhovnosti?

Ako postoji neka posebnost, ona je Kristova snaga. Ona se prepoznaje i na Istoku i na Zapadu. Stvar je samo u tome da ne postavljamo prepreke slobodnom Kristovom djelovanju u nama i oko nas. Istok ima mnogo monaških zajednica, sve više i više, tu se osobito pojavljuje i vidi strujanje blagodati Duha Svetoga u povijesti. Usuđujem se reći da je nakon prekida komunizma došlo do prave eksplozije u smislu organiziranja i osnivanja monaških zajednica. Iako ni život u svijetu i župama ne zaostaje, u tom monaškom svijetu koncentrirana je molitva, potpuna posvećenost Bogu i izazov uklanjanja prepreka između nas i Krista. Iz toga proizlazi vidljivost Božje snage. Dostojevski je svojedobno, kada je govorio o Rusiji, rekao kako će spasenje Rusiji doći iz manastira, a sv. Justin iz srpskog naroda rekao je kako barometar duhovnosti i zdravlja jednog naroda jest broj redovnika u tom narodu. To koliko Bogu posvećenih osoba može iznjedriti, pokazuje duhovnu vitalnost određenog naroda.

Mitropolit Porfirije prilikom ustoličenja u Zagrebu:

“Ja jesam Srbin, ali sam prije svega kršćanin, a to je univerzalna vrijednost, a to ću vjerovati i svjedočiti do raspinjanja i smrti samoga Krista. Volim svoj narod, ali volim i sve druge, voljet ću sve druge narode, svakog čovjeka kao sliku Božju, zar je moguće drugačije?”

Kako komentirate ekumenske geste i govore pape Franje? A onda i njegove susrete s patrijarhom Bartolomejem (Rim, Sveta zemlja, Carigrad)?

Papu Franju vidim kao autentičnog pastira, koji vodi brigu o svakom članu naroda kojega mu je Bog povjerio. On ne pravi razliku između ljudi po boji kože, naciji, jeziku, socijalnom statusu. Štoviše, posebnu brigu pokazuje za one ugroženije. S druge strane, nema ništa normalnije od toga da onaj koji je u Crkvi najodgovorniji želi biti u miru sa svima. Njegove ekumenske geste me raduju, i podržavam geste i pape Franje i patrijarha Bartolomeja. Tu vidim najsnažniju poruku svima nama. Ona nas treba podsjećati na ono što je naše poslanje u svijetu – da svi budu jedno. To nisu bilo čije riječi, već riječi našega Spasitelja.

Bliski Istok, koji je za kršćane vrlo važan zbog kolijevke u kojoj je rođen, postaje sve poznatiji po “ekumenizmu patnje”, kako je to rekao papa Franjo u Turskoj. Patnja pogađa i katolike i pravoslavne i protestante. No, osim patnje, imamo li i druge poveznice?

Da bismo bili jedno, moramo se potruditi da volimo jedni druge. Zato se moramo i upoznati i susretati, te nam je u tome itekako potreban dijalog. I moramo biti svjesni da ima puno više onoga što nas spaja negoli što nas razdvaja. Na kršćanstvu počiva čitava moderna kultura Europe u kojoj živimo. Ako oduzmemo Krista i Evanđelje iz Europe, što bi od nje ostalo? Mnogo je važnije da se bavimo dobrom, da ga utvrđujemo. Zajedničke vrijednosti identične na Istoku i Zapadu trebaju biti predmet našega razmišljanja. Tako možemo doprinijeti da se zlo umanji. Osobno sudjelujem u jednom međunarodnom forumu, svojevrsnom dijalogu, u kojemu je dvadeset predstavnika Katoličke i dvadeset Pravoslavne crkve. Razgovaramo o društvenim i socijalnim temama neovisno o tome tko su ljudi kojih se ta pitanja tiču. U svemu smo bili suglasni. Na posljednjem takvom susretu, koji smo imali u Bjelorusiji, bavili smo se europskim zakonodavstvom koje često ili zaobilazi kršćanske vrijednosti ili ih potpuno ignorira, bez obzira što su one stoljećima gradile Europu i izražavaju samu bit čovjekova postojanja.

Poznato nam je Vaše zalaganje za pomoć žrtvama destruktivnih vjerskih sekti. Kako to činite?

Moramo biti svjesni da smo izloženi zajednicama koje u osnovi imaju hinduistička, ili bolje reći kvazihinduistička učenja, koje u Europu ili Ameriku dolaze uzimajući uvijek mnogo toga iz vjere kojoj pripadaju lokalni vjernici. Rade određenu vrstu vjerskih “koktela”, pokušavajući tako biti prihvatljivi onima kojima se obraćaju. Naravno, svatko je slobodan odabrati duhovni kontekst koji želi. Međutim, ovdje se radi o tome da zajednice, novi pokreti koji pripadaju New ageu, zloupotrebljavaju svoje sljedbenike na više načina: nisu transparentni, dolaze s duhovnošću koja je “iznad” vjere onima kojima se obraćaju te zavaravaju time što kažu da to što nude može produbiti postojeću vjeru njihovih kandidata. Vrlo brzo se potom dolazi do toga da se njihovi kandidati svega pa i obitelji odreknu zbog pripadnosti novoj zajednici. Spomenuo sam da imaju elemente hinduizma, ali nisu autentični hinduizam, već svojevrsna manipulacija njime. Hinduizam, naime, ne poznaje misionarsko djelovanje, jer smatra da je ovaj svijet zlo, da treba bježati od njega. Sve opcije hinduizma preziru materiju, vide je kao zlo kojega se treba osloboditi. A svaka zauzetost se smatra podržavanjem ropstva duše u materiji. Kod njih je cilj nirvana – kidanje veza sa svime što je oko tebe i postizanje potpune bezosjećajnosti. U tim se zajednicama radi o tome da se osoba potpuno lišava slobode i postaje bezdušan stroj, slijepi rob nekih imaginarnih vođa koji se često služe i prijevarama. Godinama sam se osobno bavio problemima i posljedicama koje proizvode ove vjerske zajednice i bio jedan od rijetkih iz naše Crkve koji se time bavio. Tako sam u Beogradu sudjelovao u osnivanju Centra za antropološke studije. Okupili smo stručnjake koji se bave istaživačkim radom. Centar je član FECRIS-a, europske federacije koja se bavi problemom sekti i ima savjetodavnu ulogu u Europskom parlamentu. Mnoge sekte imaju, na žalost, i problem sa zakonskom regulativom i pitanjem sigurnosti. U spomenutom Centru imamo ljude raznih profesija: liječnici, policajci, sociolozi, psiholozi, koji su se dragovoljno uključili u njegov rad. Trudimo se biti znanstveno utemeljeni i stručno pomoći žrtvama koje su prošle kroz moderne vjerske zajednice.

Kolika je naša odgovornost za to što vjernici biraju nove putove kao što su sekte?

Ti pokreti dolaze obećavajući ljudima mir, sklad, ljubav, sreću – sve što ljudima treba. A mi se nemamo pravo žaliti na činjenicu odlazaka vjernika iz Crkve, jer je to pokazatelj da nad njima nismo dovoljno bdjeli niti smo dovoljno učinili u praksi za one koji su plakali ili bili u potrebi. Ali nismo dovoljno učinili ni i u molitvi.

Bili ste iguman u manastiru u Kovilju. Informacije kažu da je, otkako ste došli na tu službu, manastir Kovilj postao duhovna matica mnogim mladim ljudima: umjetnicima, intelektualcima, glazbenicima… Kako ste s njima radili i kako ste ih privukli?

Bog je taj koji svakoga privuče k sebi, a mi smo samo nedostojne sluge. Dogodilo se da su mnogi i kroz moju malenkost, ali i druge u manastiru, došli do Crkve. No, sigurno oni ne bi došli da već nisu imali neku unutarnju potrebu za Bogom i određeno traganje. Pokazalo se da je manastir mjesto u koje mogu doći bez ikakvih blokada i opterećenja, te ondje mogu biti otvoreni. Nisam im mogao puno reći i bio sam svjestan da mogu malo u odnosu na ono što im je potrebno. Slušao sam ih, ali ne samo tjelesnim ušima, već sam pokušao slušati srcem i molio Boga da razumijem o čemu se radi, a da im On sam odgovori na njihove potrebe. Treba nam više molitve, treba više govoriti Bogu o bližnjima, nego bližnjima o Bogu.

Osnovali ste i terapijsku zajednicu “Zemlja živih”. Možete li nas upoznati s njezinim radom? Po kojem modelu radi?

To je čitav lanac kuća koje smo utemeljili kao mjesta u koja mogu doći osobe koje su imale probleme s drogom. U manastiru nam se događalo da su nam dolazili mnogi mladi ljudi koji su imali problema s drogom. Željeli smo im pomoći. Znali smo ih smjestili u manastir na neko vrijeme. No, ispostavilo se da osim suosjećanja s njima i želje da budu dobro, nije bilo mnogo učinaka. Čuli smo za Cenacolo i s. Elviru, koja je organizirala čitavu mrežu terapijskih zajednica za ovisnike. Vidjeli smo kako to funkcionira, usporedili smo s našim mogućnostima, počeli smo kupovati zemlju i salaše, te organizirati zajednice. Funkcioniraju više od deset godina. I veliki je broj onih koji su prošli taj program i daj Bože da nakon njega nastavljaju ispravno svoje živote.

Mitropolit Porfirije prilikom ustoličenja u Zagrebu

“Crkva nije odvojena od društva, što je osobito bitno danas kad je poniženo ljudsko dostojanstvo, kad je ugrožena obitelj, kada imamo porast različitih vrsta ekstremizama, kad se susrećemo s padom nataliteta, sa zagađenjem okoline, s nasiljem i raznim etičkim i bioetičkim bezizlazima i kada su globalizacijom ugroženi svi tradicionalni sustavi vrijednosti. Potreban je razum, a iznad svega potreban je ljekovit glas Crkve. Otvoren sam za zajedničko djelovanje sa svima koji dijele ovu brigu, ali prije svega s katolicima, protestantima, kao i sa svim drugim vjerskim tradicijama. Istovremeno sam spreman na dijalog sa svima koji nisu suglasni s mojim idejama, ali su otvoreni za njihovo razmatranje i iskren razgovor.”

U Katoličkoj crkvi aktualan je rad u novoj evangelizaciji, koja od nas traži prisutnost i među ljudima, ali i u sredstvima kojima se koriste, pa tako i u virtualnom svijetu. I Vi ste prisutni na Facebooku. Zašto?

Tehnološki napredak i civilizacija kao takva uvijek je dar Božji. Crkva je uvijek bila moderna. Viđenje Crkve kao konzervativne i nečega što vuče nazad potpuno je suprotno istini. Sve napredno počinjalo je u Crkvi i Crkva je to podržavala. Možda postoje ponekad neki izuzeci kada je Crkva odstupala od same sebe u tom napretku. Mislim da nove platforme i novi oblici komunikacije itekako mogu biti u službi Božjoj i služiti navještaju Evanđelja. Ne vidim razlog za bijeg od novih medija. Smatram da ih moramo koristiti na dobro, jer ako ih mi ne budemo koristili na dobro, netko ih drugi može koristiti na zlo. Na mojem profilu ponuđena je crkvena i pastirska djelatnost.

Vi pomažete školovanje siromašnih učenika i studenata. Na koji način?

U Srbiji je 1993. godine obnovljen Humanitarni fond “Privrednik”, koji je od tada do danas pomogao više od 2.000 djece. Radi se o najstarijem fondu za stipendiranje nadarene djece i mladih u srpskom narodu. Ovaj je Fond osnovan upravo u Zagrebu. Vladimir Matijević 1897. godine osnovao ga je pod imenom “Privrednik”, i do 1947. godine pomoglo se 40.000 djece. Fond je imao veliku imovinu. Brojni znameniti ljudi su ga podupirali. Komunisti su ga ukinuli, a ’93. ponovno je uspostavljen u Novom Sadu, ali bez imovine i podrške velikih ljudi, već uz napor nekolicine. Od samih početaka sudjelovao sam koliko sam mogao prikupljajući financijsku pomoć za stipendije, a posljednjih sam deset godina i na čelu Fonda. Trudimo se animirati ljude koji imaju novac, kako bi imali osjećaj za darovitu djecu te im pomognu školovanje. Također, onima koje animiramo za pomoć skrećemo pažnju i na to da je sve što imaju dobrim dijelom i dar Božji, i sve što imaju u jednom trenutku može nestati. Osim toga, ništa nećemo niti ponijeti na drugi svijet, osim dobra koje imamo u duši. A jedna dobra nit u duši svakako može biti i milosrđe, jer pred Bogom naše je samo ono što smo dali drugome.


Iz životopisa mitropolita dr. sc. Porfirija Perića:

• Rođen je 22. srpnja 1961. u Bečeju.
• Teologiju je studirao u Beogradu, a poslijediplomski studij završio je u Ateni.
• 2004. godine na Bogoslovskom fakultetu u Ateni doktorirao je na temu: “Mogućnost spoznaje Boga kod apostola Pavla po tumačenju Svetog Ivana Zlatoustog”.
• U manastiru Visoki Dečani zamonašio se 1985., a za jeromonaha je rukopoložen 1990. u bačkom manastiru Kovilj.
• Godine 1999. Izabran je za vikarnog episkopa Egerskog.
• Bio je i episkop vojni (2010.-2011.).